Marketing
Stari, život je kabare!
Na crno-bijeloj fotografiji njemački kancelar Konrad Adenauer zavaljen u naslonjaču, isukanog uha sluša s magnetofona što mu to ima za reći Rainer Werner Fassbinder. Potonji je brigu udario na veselje, pa preko zabrinutog kancelarovog čela pušta radosnu pjesmu s šarenim uvodnim naslovima koji polako započinju «Lolu» (1981.), drugi Fassbinderov film iz trilogije o ženama u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Preostala dva poznatija naslova su "Die Ehe der Maria Braun" (1979.) i "Die Sehnsucht der Veronika Voss” (1982.).
Sva tri filma, osim na žene, koncentrirana su na socijalnu sliku i gospodarski procvat koji se 1950.-tih zbivao u Saveznoj Republici Njemačkoj. Osim što je bio destruktivan, samo-destruktivan, agresivan i nadrogiran, Fassbinder je kao odmetnuti sin gotovo nepostojećeg autorskog filma u tadašnjoj BRD stvorio najbolji opus o kurvama, ovisnicima, imigrantima, propalim piscima, korumpiranim činovnicima, nasilnim muževima, nevjernim ženama i ostalim jedinkama željnih ljubavi.
Ekonomsko čudo poslijeratne Njemačke je i "Lolin" razlog da hiperaktivni redatelj još jednom, prije nego će umrijeti 1982. godine, priča o svojim frustracijama. U “Loli” se društvena i politička svakodnevica doslovno svodi na kabare, na šarenu komediju zabune koja to nije, na burlesku čija satira nagriza do kostiju. Fassbinderova dužnost bila je slična kao u Buńuela – političku korektnost izvrnuti ruglu. Dok je Buńuel pravio klasnu i institucionalnu farsu, Fassbinderova se ticala pojedinaca stjeranih u umni i emocionalni kut: Spleta marginalaca od kojih je baš svaki imao ponešto i od svog tvorca – pretilog ovisnika-biseksualca koji je odrastao bez majčine ljubavi i očinskog uzora.
Rainer Werner Fassbinder na filmskom setu
Lola (Barbara Sukowa) je, kao što joj ime kaže, kabaretska pjevaljka i prostitutka. Žena koja pod svaku cijenu želi biti prihvaćena u društvenoj kremi gradića Coburga. Lolin ljubavnik i otac njezine vanbračne kćeri jest lokalni građevinski tajkun Schukert (Mario Adorf), koji zajedno s preostalim mjesnim moćnicima (kao što su, logično, gradonačelnik, direktor banke i urednik mjesnih novina) večeri provodi u javnoj kući-kabareu. Pomutnju u raju nagovjesti dolazak korektnog gospodina Von Bohma (Armin Mueller-Stahl), novog direktora odbora za građenje. Lola ga odluči zavesti...
Naslov kaže da se prije svega želi pričati o Loli, ali za mene je centralni lik Von Bohm, surealna figura koja povrh svega ovu šarenu tortu zalijeva grotesknim preljevom. Imam dojam da je i sam izbor Muellera-Stahla za ulogu Loline žrtve namjerno “promašen”.
Samouvjerena, zavodljiva i dominantna pojava tihog agresora prodornih očiju nekako je određena 1996. godine u fimu “Shine”, gdje Mueller-Stahl tumači oca nesretnom pijanistu Davidu Helfgottu. Takva muška pojava je u “Loli” svedena na srednjovječnog polu-djevca koji najbizarniju scenu svog života daje dok pijan drhti nad spoznajom da kurva zaista nosi “kurvinjsko donje rublje”. Fassbinder je zlurad kad se šali i s likom pravednika. Von Bohm s Lolom pobožno pred oltarom pjeva kanon. Umjesto da ju obljubi, on kod kuće mahnito svira violinu. Kakva apsurdna muževnost!
Von Bohm saznaje da se Lola bavi zanatom starijim od građevine.
U “Loli” nema podjele na agresore i žrtve, svi su u isto vrijeme glupi, pokvareni ili oboje. Cijeli film odvija se u maniri političke farse s ljubavnim zapletom i fantastičnim završetkom koji kao da je izvaljan iz neke Mozartove opere ili Carrollove knjige. Von Bohm, muška Alisa u zemlji čudesa, uhvaćen je u mrežu sulude čajanke sumnjivih likova s kojima će uskoro sam zaplesati po stolu. U ovom filmu nitko ne postaje čovjekom, jer svi na kraju dobivaju ono što su tražili. Jedino Von Bohm svoj posrtaj može opravdati ludilom. Netko za sretan filmski završetak? Fassbinder ga je parodirao maestralno.
Bogata scenografija i jarke boje kao posveta melodramama 1950.-tih Douglasa Sirka probijaju oblačnost korupcije, laži i nemorala. Fotografija je kabaretska, zasljepljujuća danju, zavodljiva noću. Ima tu i ponešto od Sternbergovog “Plavog anđela” (1930.), ali ne više od ideje fatalne žene dvostrukog imena Lola. Fassbinder političkom inicijativom u obliku post-pop art kiča nadograđuje oba uzora. Jer ukazuje na golotinju ljudi bez duše i nehumanost materijalizma, treba ga se paziti. Joe Ruffell za Fassbindera kaže da je “prava rijetkost – uistinu (i opetovano) opasan redatelj!”
Post je objavljen 20.02.2009. u 23:18 sati.