Velik dio slave i važnosti koja obavija najuspješniji horor svih vremena počiva baš na informaciji kako su stvarni događaji inspirirali Williama Petera Blattyja da napiše hit-roman «The Exorcist», po kome je1973. godine snimljen film. Navodno je sličan ritual istjerivanja đavla izvođen 1949. godine nad 13-ogodišnjakom u okolici Washingtona D.C. U to je vrijeme Blatty studirao književnost na Sveučilištu Georgetown, no neka kasnija novinarska istraživanja ukazala su na manjkavost dokaza i stavile na tanki led istinitost Blattyjeve priče. Stvarnost i fikcija oko njezinih aktera ispremješali su se do neraspoznatljivosti, no autor tvrdi kako je osobno razgovarao sa svećenikom koji je vršio egzorcizam i kako je, da bi umirio duhove, pristao 13-togodišnjeg Rolanda Doea prevesti u 12-togodišnju djevojčicu imena Regan McNeil.
U tadašnjem pisanju The Washington Posta govori se o ritualu koji je ponavljan između 20 i 30 puta, prije nego je Vrag protjeran, i to tek nakon što je dječak premješten u prostor katoličke crkve. Prije nego se pristupilo samom egzorcizmu, nešto slično kao u samom filmu, desilo se da je dječaku i cijeloj njegovoj obitelji propisana terapija fenobarbitalima.
Egzorcizam potječe iz vremena prije pisma, iz iscjeljiteljskih šamanskih običaja koje je kršćanstvo preuzelo s naznakom da je glavni krivac svakoj smetnji Nečastivi rogom i repom. I dan danas rituali se provode pod krovovima katoličke, pravoslavne i protestantskih crkvi, ali moderna psihijatrija (u skladu sa svojim stupnjem razvoja) upozorava kako se kod opsjednutosti najčešće radi o pojedincu koji pati od neke mentalne bolesti. Na Wikipediji se može pročitati kako su u jednom periodu svog života egzorcizmu bili podvrgnuti Salvador Dali (što informiranima ustvari i nije nekakav šok) i Majka Tereza, ona ista što je kršćanski milosrdno po dokovima Kalkute hranila gladne.
Osim što može služiti utvrđivanju (ne)vjere, «The Exorcist» redatelja Williama Friedkina («The French Connection» 1971.), dobro je ispričana priča čiji je glavni cilj bio potpuno degradirati dječju nevinost, sablazniti rječima i šokirati slikama od kojih su neke bile prežestoke da bi 1973. bile prikazivane u kinima. Jedna od najneugodnijih scena, tzv. paukov hod opsjednute Regan, digitalno je obrađena i ubačena tek u obnovljenoj verziji filma iz 2000. godine.
Zanimljiva priča može se vezati već uz sam prolog filmu: Otac Merrin sudjeluje u arheološkim iskapanjima na Bliskom istoku, u Iraku - mjestu ishodišta zapadne, judaističke kulture koja je izvorište i dvaju drugih abrahamskih religija, kršćanstva i islama. Mnogi suvremeni istraživači ukazuju na činjenicu da su tri abrahamske religije neka vrsta preostatka, vjerovatno čak i krivotvorina, mnogo starijeg i dubljeg sloja civilizacije koja se u predbiblijsko doba protezala od Kine do Sredozemlja.* Mlađi civilizacijski sloj je junake starijeg, poraženog sloja proglasio anti-junacima. Stari bogovi su postali demoni u vjerovanjima Bliskog istoka iz kojih su nastali judaizam, kršćanstvo i islam.
Tako su đaini (đini) od duhovnih junaka i divova, postali sljedbenici Šejtana (Sotone, Šeta) u islamu. Arhetipska ličnost Prometeja, Lucifera, Svjetlonoše... dobročinitelja i učitelja ljudi, toliko dobro sačuvana u mnogim zapadnim mitovima (lik koji se u Indiji štuje kao Šiva)... u abrahamskim religijama postala je utjelovljenje sveg zla. I grčki mit o Prometeju čuva predaju o tome kako su „stari bogovi“ ljudi, ljubomorni na znanje i moć koju je Prometej podario čovjeku, ovoga oštro kaznili. Prometej je tako i u Grka izguran posve na mitološku marginu, a na Bliskom istoku ga je dočekala još gora sudbina. Tamo je u dualističkim vjerovanjima abrahamskih religija, koja su zamijenila stara i profinjenija učenja o duhovnoj slobodi, proglašen Luciferom, Đavlom. Tako su nastale dualističke religije Tore, Talmuda, Evanđelja i Kurana. Religije o Bogu i Đavlu, o sukobu dobra i zla.
Pazuzu - demon iz asirske i babilonske mitologije
Svejedno vjerujem da je svaka sličnost između ovih zanimljivih nagađanja i namjere filma puka, ali zgodna slučajnost.
Kršćanskoj kontroverzi pridonosi još jedan jasni momenat u filmu: Crv sumnje koji u ovom ili onom obliku opsjeda sve glavne likove. Da li je Regan zaista opsjednuta? Što je to što ju opsjeda? Što je to ustvari egzorcizam i kome-čemu-čijoj vjeri služi? Kako objasniti žrtve? Zanimljivim se čini kada u jednom dijelu filma otac Karras govori da je iz opsjednute Regan izvukao silovitu reakciju kada ju je poškropio svetom vodom. Problem vidi u tome što joj nije rekao kako je to bila obična voda iz slavine.
Naš pater Zvjezdan Linić bi i za takav izazov imao spreman još poneki križ u rukavu.
* Često me jača polovica uz filmske seanse nauči svakakvim pametnim stvarima. Tako mi je (uz puno truda i zalaganja s moje strane) objasnio kako je hrvatski indolog Čedomil Veljačić u Arabiji našao ostatke đainske kulture, a da suvremena arheološka iskapanja u Indiji i Pakistanu ukazuju na povezanost Mohenjo Daro i Harappa civilizacija s drevnim Sumerom. Suvremeni antropolozi u današnjim kulturama Ismailita, Druza i Šiita nalaze mnoge sličnosti s učenjima indijskih vaišnava, samkhye, yoge i vedante. Sumer i Harappu su srušile horde nomada iz srednje Azije koje su sa sobom donijele svoje religije i bogove, a veze Indije i Bliskog istoka su prekinute. Amen.
