ponedjeljak, 27.10.2008.

Vrag kao pozitivan lik


Diwali je dan kojeg slavi milijarda ljudi s nama bliže, istočne strane svijeta. Većina religija na Indijskom potkontinentu slavi ovaj praznik svjetla, na koji se pale milijuni svijeća i lampica kako bi se osvjetlalo zlo u svakome od nas. Prema mjesečevom kalendaru, najtamnija noć 2008. godine pada na 28. listopada, ili uvijek točno na mladi mjesec u znaku škorpiona. Veselje paganskih naroda koji su nekada pod našim nebom rastjerivali mrak tog najtamnijeg dana (noći) u godini, pretvorilo se u kršćanski ponizno štovanje mrtvih i fiksiralo na 1. dan mjeseca studenog prema katoličkom kalendaru. Nikakve vještice, sotone i upaljene bundeve nisu po pravilima službe u ovo doba godine.

Photobucket
Pater Zvjezdan Linić: Čvrsto vjerujem da postoji zlo!

Pa ipak, sasvim je ljudski upitati se na noć vještica postoje li zaista sotonistička bratstva? Bave li se dokona gospoda u visokim krugovima crnim misama? Oblače li se u kukuljice? Zazivaju li Vraga ili nešto treće? Da li su istinite glasine da je jedan od najpoznatijih redatelja našeg doba – Roman Polanski, član crnomagijskog bratstva?

U opusu Romana Polanskog jedan film zauzima posebno mjesto. Riječ je o „Devetim vratima“ (1999.), ekranizaciji romana španjolca Artura Pérez-Revertea, koja imaju jedinstvenu ulogu u prikazivanju pojave sotonizma u zapadnom kulturnom krugu. Uobičajeni kršćanski dualistički pristup toliko ukorijenjen u naš način razmišljanja obično prikazuje Vraga kao vrlo mušku osobu, palog i odmetnutog anđela, posve neovisno biće koje stalno stvara probleme dragom Bogu. Ovaj pojavni i tvarni svijet, zajedno s čovjekom koji ga nastanjuje, obično se prikazuje kao polje stalnog sukoba ova dva boga. Jednog velikog, i jednog malog; jednog dobrog, i jednog zlog. Svaki put kada ovaj veliki malo pridrijema ili ode tamo gdje i Bog ide pješke, taj mali zločesti iskoristi svoju priliku i napravi neku spaćku u božanskoj tvorevini. Kada se veliki i dobri Bog vrati i vidi što je sve Sotona napravio dok ga nije bilo, silno se razljuti i iz petnih žila se potrudi da ponovno uspostavi narušenu ravnotežu. Kako su njih dvojica gotovo podjednake snage, Bog se mora pošteno oznojiti da ponovno povrati izgubljenu prevlast. Zato šalje sve ponaizabor junake, svojeg vlastitog Sina, oca Karrasa, Van Helsinga, Buffy ili fra. Zvjezdana Linića - pa dobro uvijek na koncu pobjeđuje.

Photobucket
Roman Polanski i njegova supruga, đavolica Emmanuelle Siegner

Tijekom svoje karijere, Roman Polanski kao da se ruga ovakvoj ideji dobra, jer u njegovim filmovima zlo na kraju pobjeđuje. Njegov „Bal vampira“ (1967.) djeluje kao karikatura svih boraca protiv zla. „Stanar“ (1976.) daje prikaz magijskog izluđivanja običnog nevinog i naivnog čovjeka. „Rosmaryina beba“ (1968.) možda je studija pokušaja obrednog utjelovljenja Vraga. Glavni junaci su uvijek obični mali ljudi, omiljeno mjesto sukoba Boga i Vraga. Glavni junaci se uvijek slamaju, ne uspijavaju naći dovoljno snage u sebi da pobjede zlo. Dvojica šeprtljavih boraca protiv vampira (Bal vampira), postaju i sami vampirima koji sa sobom odnose zlo u ostatak svijeta. Stanar sve više i više posrće u svojim neuspjesima da dokaže urotu protiv sebe, dok se konačno ne surva u vlastito ludilo i smrt. Rosmary na kraju prihvaća svoje dijete, iako to otvara vrata utjelovljenju zla u ovom svijetu. Običan čovjek pokazuje konačnu i kroničnu slabost te se prepušta vlasti Vraga i njegovih slugu. Kao da postoji posve jednako dualističko razumijevanje svijeta i na onoj drugoj, sotonističkoj strani. Ili možda tek svjesna namjera? Jer, da bi zlo moglo pobijediti, mora postojati urođena slabost neposvećenih koja je upravo ključ kojim ono uspostavlja svoju konačnu vlast i pobjedu.

A onda „Deveta vrata“ - jedno posve drukčije i osvježavajuće ostvarenje. Posve orijentalno duhovno otkrovenje, film koji izlazi iz dualističkih okvira. Već na vrlo simboličnoj razini uočljiva je bitna promjena. Sotona je Djevojka. Stvaralačka sila svemira prikazana (konačno!) kao mlada i energična žena (Emmanuelle Siegner). Samo-utjelovljenje kozmičke Šakti, vladarica svemira koja se igra sama sa sobom, u svojoj vlastitoj tvorevini s bićima koje je sama stvorila. Neupitna vladarica u svojoj vlastitoj igri. Glavni junak je i dalje posve nevina, naivna i neupućena osoba. Običan čovjek koji vjeruje samo u vlastiti postotak. Ali kao takav je sušta suprotnost častohlepnim i beskrupuloznim sotonističkim moćnicima u visokim krugovima, koji sebično streme za moći pod svaku cijenu. No, o tome odlučuje milost Boginje, koja se ne zadobiva nikakvim tajnim obredima. Blagoslov se dobiva samo putem neuvjetovane milosti. Milost je način, a obred je samo put.

Photobucket

Da li se Roman Polanski izruguje sotonistima kroz riječi Borisa Balkana koji upada na crnu misu i kaže: «Mumbo-jumbo, mumbo-jumbo... Pogledajte se, gomila budala u skupim haljinama. Šta očekujete? Prikazanje?! Ja sam jedino prikazanje koje ćete vidjeti večeras! Zar doista mislite da bi se Princ Tame udostojio prikazati takvima kao što ste vi? Nikada nije, i nikada neće!» Još slikovitije je jednostavno: «Bu!» kojim gomilu bogatuna odjevenih u crne kukuljice rastjera nakon što je pred svima zadavio sotonističku prvosvećenicu.

I doista, kao u najboljoj maniri orijentalne duhovne poezije, Boginja izlijeva svoju milost na glavu koja je to najmanje očekivala. Umjesto onih koji je ne prepoznaju zbog sljepila, oholosti i ponosa, Boginja se razotkriva onome koga je sama odabrala. U posljednjoj sceni junak ulazi u svjetlost, kao da simbolično Roman Polanski ulazi u mir. Kakvu je vrstu prosvjetljenja Polanski doživio? Da li je ovaj film oproštaj od žanra horora, i teme zla, ili će Roman još jednom iznenaditi? Da li je ovaj film poruga ludim glavama u visokom društvu, koje ostavlja da se bave svojim beskorisnim praznovjerjima i obredima? Zbog čega bi redatelj poput Polanskog ovakvu duboku i osobnu poruku zamotao u poprilično neupečatljiv triler?

Dio opusa prije „Devetih vratiju“ se bavio pitanjem zla kroz žanr horora, tako filmovi koji su uslijedili poslije djeluju posve svakodnevno i bezazleno („Pijanist“, „Oliver Twist“, za 2010. godinu najavljeni „The Ghost“). Kao da je nestalo žudnje za moći, žudnje za spoznajom, kao da je prozreta svakodnevna magija Boginje koja se nalazi u svemu što postoji pa više i nema razlike između svijeta i sile koja ga je stvorila.


Završna scena "Devetih vratiju"

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.10.2008.

ovaj humani svijet

Photobucket

2. prosinca 2008. premijernim prikazivanjem dokumentarnog filma „Občan Havel“ (2008.) u kinu Filmcasino u Beču službeno će započeti this human world, prvi međunarodni filmski festival na temu ljudskih prava u Austriji. Događanje su pokrenuli Topkino i Schikaneder u Beču i to u sklopu 60. obljetnice objave Deklaracije o ljudskim pravima (10. prosinca 1948.). Na festivalu će biti prikazane austrijske premijere u inozemstvu nagrađivanih naslova kao i izbor pažnje vrijednih i aktualnih uradaka na temu ljudskih prava.

Za razliku od drugih festivala slične tematike, this human world će, osim dokumentarnih, također prikazati igrane i eksperimentalne filmove. Svi će se moći gledati za vrijeme trajanja festivala između 02. i 12. prosinca 2008. u kinima Schikaneder i Topkino u Beču. Pored filmskih projekcija, festival će biti upotpunjen javnim tribinama, radionicama, te glazbenim događanjima i nezaobilaznim partyjima.

this human world se za prvi puta odlučio ugledati na jedan od najstarijih festivala te vrste – ONE WORLD iz Praga. U budućnosti će on strukturom i širinom sadržaja težiti najuspješnijima u poslu, kao što je festival Perspektiva iz Nürnberga koji privuče i do 50.000 posjetitelja godišnje. Zbog teme i potrebe prisutnosti u medijima, this human world će krenuti u osvajanje članstva u međunarodnoj mreži The Human Rights Film Network.

Pokrovitelji festivala su g. Manfred Nowak, ravnatelj Boltzman instituta za ljudska prava te Louise Arbour, bivša visoka povjerenica Ujedinjenih naroda. Od ostalih istaknutijih gostiju, svoj dolazak na festival su najavili filmaš Paul Freedman, profesor sociologije sa sveučilišta u Ženevi i Sorbonni Jean Ziegler, te austrijski diplomat Wolfgang Petritsch.

Tema ljudskih prava na filmu čini se organizatorima prvog ovakvog festivala u Austriji neizbježna i u budućnosti. Jednom godišnje se kroz umjetnički medij filma stanovnicima jednog grada ili zemlje jednostavno moraju staviti na pažnju politički nabijene teme koje su u mnogim sredinama kontroverzne, zanemarene ili neprepoznate u pravom svjetlu.

Za 2009. godinu organizatori najavljuju inicijativu širenja filmskog festivala u studentske klupe, i to već u zimskom semestru akademske godine 2008./2009. u obliku seminara na Pravnom fakultetu u Beču pod nazivom Film i ljudska prava. Također, 2009. godine festival će dijeliti i dvije nagrade: this human world Nagrada publike i this human world Nagrada za najbolji kratki film.

Tim i kontakti:

this human world
Vienna International Human Rights Film Festival

Johannes Wegenstein - Voditelj
Petra Popovic – Voditeljica projekta, filmski program i organizacija
Anna Leitenstorfer – Asistentica na projektu, suradnja
Karin Luzia Spiegel – Marketing, sponzorstva
Bruno Batinic - Produkcija
Laura Samaraweerová – Website administrator
Elsa Okazaki – Glazbeni program
Valentina Cancelli – Popratni program

Schleifmühlgasse 8/14, 1040 Wien
Tel: +43/1 58 55 888-24
Fax: +43/1 58 55 888-20
E-mail: office@thishumanworld.com

www.thishumanworld.com

- 19:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2008.

Crni pjevač bijelo srce


Rano 1830.-tih je u SAD-u bio popularan takozvani minstrel show - zabavna rutina koja se sastojala od komičnih pjevanih, govorenih i plesnih točki koje bi izvodili bijelci obojanog lica. To je bila prva izvorno američka kazališna forma, u svojoj bazi duboko rasistička (crnci su prikazivani kao budalasti, lijeni, praznovjerni zabavljači kojima su na pameti jedino glazba i ples), a gubila je na zamahu kako su crnci dobivali na pravima. S današnjeg stanovišta mnogi tvrde kako je forma ustvari pomogla rasnom oslobođenju obojanih. Na prijelazu stoljeća vodvilj je polagano istisnuo minstrel, iako se forma amaterski u zakutcima zadržala sve do sredine 20. stoljeća.

Photobucket

Jedan od posljednjih minstrel zabavljača bio je Al Jolson, pravog imena Asa Yoelson. Litvanski Židov bio je prva ne-američka super-zvijezda u SAD-u: vrhunski pjevač jazza, bluesa i ragtimea, koji je između 1910. i 1930. bio popularan kao i Elvis u svoje doba. Njegov način ekstatičnog i hiper-emotivnog nastupa i danas se čini teško dostižnim. Bio je zabavljač koji je utjecao na mnoge poslije sebe, na danas poznatija imena kao što su Bing Crosby, Dean Martin i Frank Sinatra. Na žalost, Jolson je danas možda jedino poznat jer je glumio u prvom zvučnom filmu u povijesti - „The Jazz Singer“ (1927.).

Ako se u obzir uzmu neke tehnikalije, „Pjevač jazza“ ustvari i nije prvi zvučni film, ali je prvi cjelovečernji film kojem se u radnju unose pokoja izgovorena, sinhronizirana rečenica i nekolicina glazbenih točaka. Prvi cjelovečernji film koji je u potpunosti govoren, bez kartica s napisanim dijalogom, bio je „Lights of New York“ 1928. godine.

Film je ustvari sasvim osrednji. Puno kvalitetniji je Jolsonov „The Singing Fool“ iz 1928., ali u vrijeme „Pjevača jazza“ Al je bio na vrhuncu slave, po prvi puta zapjevao na platnu i preveo publiku preko ruba ekstaze. Dovoljno da film uđe u povijest i doživi još dvije obrade 1952. i 1980. godine. Desilo se i to da je 1929. po prvi puta dodjeljivana nagrada Oscar, ali „Pjevač jazza“ nije se smatrao podobnim za uvrštavanje u konkurenciju s ostalim nijemim naslovima. Dobio je samo posebnu nagradu kao djelo koje je, tada se dobro činilo, revolucionariziralo filmsku industriju.

Al Jolson kumovao je još nečem revolucionarnom – film o njegovom životu utvrdilo je put žanru romansiranih, biografskih mjuzikala. „The Jolson Story“ iz 1945. prethodio je biografijama o Glennu Milleru („The Glenn Miller Story“ iz 1954.), o Eddyju Duchinu („The Eddy Duchin Story“ iz 1956.), Bennyju Goodmanu („The Benny Goodman Story“ iz 1956.), Geneu Krupi („The Gene Krupa Story“ iz 1959.), Redu Nicholsu („The Five Pennies“ iz 1959.) – kao najpoznatijima.

Sve ove filmske biografije odlikuju se krajnjom romansiranošću i odličnom glazbom s ponekim izuzetnim gostovanjem. Luis Armstrong je u filmu o Redu Nicholsu s Dannyjem Kayeom na platnu za povijest ostavio par briljantnih glazbenih izvedbi. U filmu o Bennyju Goodmanu pojavio se Sammy Davis Jr., a u priči o Glennu Milleru gostovali su Gene Krupa i Luis Armstrong. Pravi Red Nichols se pak pojavljuje u „The Gene Krupa Story“, i tako dalje.


"The Five Pennies" iz 1959.

Prvi među jednakima bio je ipak „The Jolson Story“, koji je kvalitetno pokrio Jolsonov život od djetinjstva, pa do braka, držeći se za prvu ruku one poznate Nušićeve (iako tada vjerojatno još nije bio preveden na engleski) kako čovjek nakon ženidbe zapravo i nema (auto)biografiju. Film je doživio velik uspjeh, pa je nastavk bio samo logičan. „Jolson Sings Again“ iz 1949. godine nešto je slabiji od prvog filma, ali kao nagradu daje nekolicinu bizarnih momenata u kojima se isprepliću glumac i njegov lik, film i stvarnost, te se ruše granice filmskog zida i prikazuje film u filmu („Jolson Sings Again“ prikazuje izvatke sa snimanja „The Jolson Story“). Ako ne radi glazbe i izvrsnog glavnog glumca, film se isplati gledati samo zbog prikaza ranih Techicolorovih kamera i filmskih setova.

U ovim biografijama sebe je htio igrati sam Al Jolson. (On ustvari uopće nije bio skroman, plah i savršen kakvim ga ova korektna djela prikazuju.) Ali bio je već prestar da bi bio uvjerljiv. Zato je napravio nešto puno bolje: za oba filma otpjevao je sve glazbene točke. Tako su na ekranu ostali zvučni zapisi hitova kao što su „My Mammy“, „Rock-a-bye Baby“, „Toot, Toot, Tootsie“ ili „Swanee River“, sve u besprijekornom otvaranju usana od strane glumca koji ga je utjelovio, Larryja Parksa. Prije početka snimanja govorilo se o mnogo zvučnijim imenima koja su trebala dobiti glavnu ulogu (James Cagney, José Ferrer), ali relativno nepoznat Larry Parks napravio je posao života. Niti u jednom trenutku on ne izlazi iz uloge niti gubi na entuzijazmu. Njegovi nastupi kao nastupi Ala Jolsona možda danas izgledaju afektirano, ali oni su razrađeni do detalja, vjerni i vrijedni divljenja.


Larry Parks otvara usta na "My Mammy"

Iz filmova su, naravno, izbačeni svi društveno nepoželjni biografski elementi, kao na primjer da se Jolson ženio preko nekoliko puta, imao preko nekoliko zakonitih i inih potomaka i da zapravo nije uvijek bio srdačan i nasmijan susjed i prijatelj. Jolson je zato osobno podučio Parksa koreografiji koju je ovaj do minuciozno razrađenih detalja prenio na filmu. Nešto slično je za biografiju napravio još jedino Robert Downey Jr. kao Charlie Chaplin, samo utoliko slabijoj ukoliko je Jolson bio i ostao nenadmašen pjevač i izvođač.


Al Jolson pjeva "My Mammy"


- 20:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2008.

Willy Wonka: Kad čokolada teče rijekama


Tvrtka „Quaker Oats Ltd.“, nešto kao tvornica slatkiša „Kraš d.d.“, se početkom 1970.-tih odlučila iskušati u poslu s filmom. Pogodilo se da je kćer redatelja Mela Stuarta pročitala knjigu Roalda Dahla otprilike u isto vrijeme kada se za tržište pripremala „Quaker Oats Wonka Bar” čokolada. Stuart je filmski projekt na temu knjige “Charlie and the Chocolate Factory” ponudio gore navedenoj tvornici slatkiša, kako bi uspješno reklamirala novi proizvod i prijedlog je prošao.

Dahl je trebao vlastitu knjigu prilagoditi u scenarij. Ali Stuartu se on nije svidio, pa je uposlio Davida Seltzera (“The Omen”, 1976.) da napiše nešto što će priči dati dinamiku i slojevitost. Dahla je, očekivano, šikaniranje pogodilo, pa je kasnije odbio prodati prava na snimanje nastavka Charlija prema knjizi „Charlie and the Great Glass Elevator“. Nikakva šteta. Svaka čast autoru, ali ono što je Seltzer napravio od priče može nas činiti jadnima što mala Stuartova kćer nije umjesto Dahla čitala, recimo, Zvonimira Baloga. Ukratko, Dahl govori o razmaženoj djeci, bogatoj djeci i onoj siromašnoj koja su po tvorničkim postavkama politički korektnog štiva – savršena. Seltzer je u svom scenariju priči dao još nekoliko (zabavnih) kuteva gledanja na stvari i dao joj novu popularnost.

Photobucket

Verbalne apsurdnosti i vizualni humor Seltzera i Stuarta škakljaju do smijeha. Oni se mogu usporediti s genijalnim Lewisom Carrollom i njegovom Alisom. Možda je tako nešto htio napisati i Dahl? Ali osim što je natrpana kićenim imenima slatkiša i blago rečeno neuobičajnim osobnim imenima, Dahlova knjiga moralni je korektiv i samo malo otkačena. Baš u toj mjeri da je nakon prijelaza u više razrede osnovne škole čovjek (dijete), ako do tada nije, više nema razloga čitati. Seltzerov scenarij djeluje na razinama i za djecu i za odrasle. Jedna od izjava Charlijevog učitelja iz filma izvrstan je primjer Seltzerovog rezoniranja: „Upravo sam odlučio prebaciti naš raspored od petka za ponedjeljak, što znači da će test kojim petkom provjeravamo gradivo naučeno kroz tjedan sada biti u ponedjeljak, prije nego smo ustvari naučili gradivo. Ali pošto je danas utorak, to i nema veze. Pripremite olovke!“

Šteta što se Gene Wilder u filmu po prvi puta pojavljuje tek nakon 40-tak minuta, sve do tada preduga je predigra. Od prvog zamaha štapom, njegov Wonka je sumnjiv lik. Gene Wilder objasnio je da Wonka mora biti na rubu prihvaćanja. Njegove namjere nikada nisu posve jasne, on je sarkastičan, njegova moralnost je do samog kraja upitna. On je prepredeni lisac, odmjeren i graciozan, što je očita razlika u odnosu na Dahlovog hiperaktivnog čovječuljka. Vrhunac svog vještičarenja Wilder dostiže u oh-so-sixties sceni putovanja brodom kroz tunel, (Freud?) koja priziva nešto raniji Kubrickov uradak („Odiseja: 2001“). Osim psihodeličnih boja i zvukova, Stuart sceni dodaje groteskne slike pijavica po ljudskom tijelu i kokoši kojoj se odrubljuje glava.* Film za djecu? Nije niti čudo da su se Wonka čokoladice „Quaker Oatsa“ ubrzo nakon premijere filma povukle s tržišta.

Photobucket

Navodno se s interneta može utržiti cijela paleta Willy Wonka slatkiša. Uključujući i "Everlasting Gobstoppers". Za većinu proizvoda je kriv "Nestlé"

Seltzer daje komentar kulturološkim fenomenima vremena vrlo pitko, što je Stuart odlično uklopio u takvu psihodeličnu mise-en-scéne. Ako „Willy Wonka i tvornica čokolade“ i previše liči na “Čarobnjaka iz Oza”, to je zato što je filmska ekipa voljela LSD. Čini se da je i sam naslov pozivao na parodiju filma u nešto isključivo za odrasle (Willy Wonka?!), obzirom da se knjiga zove „Charlie i tvornica čokolade“. (Gdje je zaspao Mel Brooks!?) Prava istina je da je za vrijeme Vijetnamskog rata ipak bilo nesigurno u naslov staviti Charlie. Originalnom naslovu vraća se Tim Burton filmom iz 2005. godine, koji se približava izvoru i pažnju posvećuje zapravo Wonki, a ne Charliju. Bez previše priče ide da je scenarij „Charlija i tvornice čokolade“ iz 2005. beznačajan u odnosu na imaginaciju i originalnost onoga iz 1971. godine.

Osim što je filmu dao lagano morbidnu notu uz poveću dozu subverzivnosti, Seltzer je unio dosta promjena što se tiču same priče. Uveden je lik Arthura Slugwortha iz tvrtke „Slugworthove čokolade d.d.“ i njegove makinacije kojima testira Charlijevo poštenje. Bizarni Oompa Loope u knjizi su afrički pigmejci koji se hrane gusjenicama (krajnje politički nekorektno), što je u filmu prevedeno na patuljke s identičnim maskama koji, osim što rade u Wonkinoj tvornici, imaju kudikamo važniju ulogu grčkog zbora koji pjesmom komentira događaje. Film jest zamišljen kao mjuzikl i pjesme jesu napisane (Leslie Bricusse i Anthony Newley), iako se čini da je takva kombinacija imala za prvi cilj učvrstiti psihodelični miks slike i zvuka tipičnih za vrijeme.



Stuartov „Willy Wonka and the Chocolate Factory“ iz 1971. ima jedan od najoriginialnijih i najzabavnijih scenarija uopće. Seltzer je iz dječje priče bez previše smisla stvorio pravu jezičnu avanturu. Film više nije samo za djecu, jer kada na scenu napokon stupi Gene Wilder kao Willy Wonka, stvari postaju uvrnute. On u pravim trenucima citira stihove Shakespearea (Where is fancy bread? In the heart of in the head?), Wildea (The suspense is terrible! I hope it'll last.), O'Shaughnessyja (We are the music makers, We are the dreamers of dreams!), ali i koristi pogrešnu sintaksu baš na način na koji bi to činila djeca. Uz puno plastike i bombona na sceni, vizualnoj bizarnosti filma pridonosi lokacija na kojoj su snimane scene eksterijera – München, tada pun VW buba i statista s bogatim zulufima i oćala s debelim, crnim okvirima. Za one koji su već obišli pozicije oko Salzburga na turi Tragom filma „Moje pjesme, moji snovi“ – u Münchenu još uvijek stoje toranj i stanovi oko Gaswerksa.

Photobucket

Baš su Nijemci jednom rekli kako bogataška djeca svakog dana dobiju slatkiša, a siromašnu otjeraju i kad kruha traže. Slijedom grotesknih događaja, jedan po jedan klinac u ovom filmu doživljavaju gotovo pa nepovratne metamorfoze, dok se hiper-siromašnom Charliju Bucketu ostvaruju sni. Wonka mu kaže: „Ne zaboravi što se dogodilo čovjeku kome su sve želje ostvarene! Živio je sretno do kraja svog života.“ Moralnu poruku filma otpjevao je grčki zbor Oooma Loompa:

Oompa loompa doompadee doo
I've got another puzzle for you
Oompa loompa doompadah dee
If you are wise you'll listen to me
Who do you blame when your kid is a brat
Pampered and spoiled like a siamese cat
Blaming the kids is a lie and a shame
You know exactly who's to blame
The mother and the father
Oompa loompa doompadee dah
If you're not spoiled then you will go far.
You will live in happiness too
Like the oompa loompa doompadee do


* Film je djelovao inspirirajuće na mnoge punk-rock glazbenike 1970.-tih i 1980.-tih, koji su ili obrađivali originalne pjesme iz filma ili nazivali bandove kreativnim riječima iz scenarija. Marilyn Manson "uglazbio" je riječi iz scene s tunelom u nešto što je vrlo često mladima predložak snimanju eksperimentalnih filmova:


- 07:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.