Marketing
Vrag kao pozitivan lik
Diwali je dan kojeg slavi milijarda ljudi s nama bliže, istočne strane svijeta. Većina religija na Indijskom potkontinentu slavi ovaj praznik svjetla, na koji se pale milijuni svijeća i lampica kako bi se osvjetlalo zlo u svakome od nas. Prema mjesečevom kalendaru, najtamnija noć 2008. godine pada na 28. listopada, ili uvijek točno na mladi mjesec u znaku škorpiona. Veselje paganskih naroda koji su nekada pod našim nebom rastjerivali mrak tog najtamnijeg dana (noći) u godini, pretvorilo se u kršćanski ponizno štovanje mrtvih i fiksiralo na 1. dan mjeseca studenog prema katoličkom kalendaru. Nikakve vještice, sotone i upaljene bundeve nisu po pravilima službe u ovo doba godine.
Pater Zvjezdan Linić: Čvrsto vjerujem da postoji zlo!
Pa ipak, sasvim je ljudski upitati se na noć vještica postoje li zaista sotonistička bratstva? Bave li se dokona gospoda u visokim krugovima crnim misama? Oblače li se u kukuljice? Zazivaju li Vraga ili nešto treće? Da li su istinite glasine da je jedan od najpoznatijih redatelja našeg doba – Roman Polanski, član crnomagijskog bratstva?
U opusu Romana Polanskog jedan film zauzima posebno mjesto. Riječ je o „Devetim vratima“ (1999.), ekranizaciji romana španjolca Artura Pérez-Revertea, koja imaju jedinstvenu ulogu u prikazivanju pojave sotonizma u zapadnom kulturnom krugu. Uobičajeni kršćanski dualistički pristup toliko ukorijenjen u naš način razmišljanja obično prikazuje Vraga kao vrlo mušku osobu, palog i odmetnutog anđela, posve neovisno biće koje stalno stvara probleme dragom Bogu. Ovaj pojavni i tvarni svijet, zajedno s čovjekom koji ga nastanjuje, obično se prikazuje kao polje stalnog sukoba ova dva boga. Jednog velikog, i jednog malog; jednog dobrog, i jednog zlog. Svaki put kada ovaj veliki malo pridrijema ili ode tamo gdje i Bog ide pješke, taj mali zločesti iskoristi svoju priliku i napravi neku spaćku u božanskoj tvorevini. Kada se veliki i dobri Bog vrati i vidi što je sve Sotona napravio dok ga nije bilo, silno se razljuti i iz petnih žila se potrudi da ponovno uspostavi narušenu ravnotežu. Kako su njih dvojica gotovo podjednake snage, Bog se mora pošteno oznojiti da ponovno povrati izgubljenu prevlast. Zato šalje sve ponaizabor junake, svojeg vlastitog Sina, oca Karrasa, Van Helsinga, Buffy ili fra. Zvjezdana Linića - pa dobro uvijek na koncu pobjeđuje.
Roman Polanski i njegova supruga, đavolica Emmanuelle Siegner
Tijekom svoje karijere, Roman Polanski kao da se ruga ovakvoj ideji dobra, jer u njegovim filmovima zlo na kraju pobjeđuje. Njegov „Bal vampira“ (1967.) djeluje kao karikatura svih boraca protiv zla. „Stanar“ (1976.) daje prikaz magijskog izluđivanja običnog nevinog i naivnog čovjeka. „Rosmaryina beba“ (1968.) možda je studija pokušaja obrednog utjelovljenja Vraga. Glavni junaci su uvijek obični mali ljudi, omiljeno mjesto sukoba Boga i Vraga. Glavni junaci se uvijek slamaju, ne uspijavaju naći dovoljno snage u sebi da pobjede zlo. Dvojica šeprtljavih boraca protiv vampira (Bal vampira), postaju i sami vampirima koji sa sobom odnose zlo u ostatak svijeta. Stanar sve više i više posrće u svojim neuspjesima da dokaže urotu protiv sebe, dok se konačno ne surva u vlastito ludilo i smrt. Rosmary na kraju prihvaća svoje dijete, iako to otvara vrata utjelovljenju zla u ovom svijetu. Običan čovjek pokazuje konačnu i kroničnu slabost te se prepušta vlasti Vraga i njegovih slugu. Kao da postoji posve jednako dualističko razumijevanje svijeta i na onoj drugoj, sotonističkoj strani. Ili možda tek svjesna namjera? Jer, da bi zlo moglo pobijediti, mora postojati urođena slabost neposvećenih koja je upravo ključ kojim ono uspostavlja svoju konačnu vlast i pobjedu.
A onda „Deveta vrata“ - jedno posve drukčije i osvježavajuće ostvarenje. Posve orijentalno duhovno otkrovenje, film koji izlazi iz dualističkih okvira. Već na vrlo simboličnoj razini uočljiva je bitna promjena. Sotona je Djevojka. Stvaralačka sila svemira prikazana (konačno!) kao mlada i energična žena (Emmanuelle Siegner). Samo-utjelovljenje kozmičke Šakti, vladarica svemira koja se igra sama sa sobom, u svojoj vlastitoj tvorevini s bićima koje je sama stvorila. Neupitna vladarica u svojoj vlastitoj igri. Glavni junak je i dalje posve nevina, naivna i neupućena osoba. Običan čovjek koji vjeruje samo u vlastiti postotak. Ali kao takav je sušta suprotnost častohlepnim i beskrupuloznim sotonističkim moćnicima u visokim krugovima, koji sebično streme za moći pod svaku cijenu. No, o tome odlučuje milost Boginje, koja se ne zadobiva nikakvim tajnim obredima. Blagoslov se dobiva samo putem neuvjetovane milosti. Milost je način, a obred je samo put.
Da li se Roman Polanski izruguje sotonistima kroz riječi Borisa Balkana koji upada na crnu misu i kaže: «Mumbo-jumbo, mumbo-jumbo... Pogledajte se, gomila budala u skupim haljinama. Šta očekujete? Prikazanje?! Ja sam jedino prikazanje koje ćete vidjeti večeras! Zar doista mislite da bi se Princ Tame udostojio prikazati takvima kao što ste vi? Nikada nije, i nikada neće!» Još slikovitije je jednostavno: «Bu!» kojim gomilu bogatuna odjevenih u crne kukuljice rastjera nakon što je pred svima zadavio sotonističku prvosvećenicu.
I doista, kao u najboljoj maniri orijentalne duhovne poezije, Boginja izlijeva svoju milost na glavu koja je to najmanje očekivala. Umjesto onih koji je ne prepoznaju zbog sljepila, oholosti i ponosa, Boginja se razotkriva onome koga je sama odabrala. U posljednjoj sceni junak ulazi u svjetlost, kao da simbolično Roman Polanski ulazi u mir. Kakvu je vrstu prosvjetljenja Polanski doživio? Da li je ovaj film oproštaj od žanra horora, i teme zla, ili će Roman još jednom iznenaditi? Da li je ovaj film poruga ludim glavama u visokom društvu, koje ostavlja da se bave svojim beskorisnim praznovjerjima i obredima? Zbog čega bi redatelj poput Polanskog ovakvu duboku i osobnu poruku zamotao u poprilično neupečatljiv triler?
Dio opusa prije „Devetih vratiju“ se bavio pitanjem zla kroz žanr horora, tako filmovi koji su uslijedili poslije djeluju posve svakodnevno i bezazleno („Pijanist“, „Oliver Twist“, za 2010. godinu najavljeni „The Ghost“). Kao da je nestalo žudnje za moći, žudnje za spoznajom, kao da je prozreta svakodnevna magija Boginje koja se nalazi u svemu što postoji pa više i nema razlike između svijeta i sile koja ga je stvorila.
Završna scena "Devetih vratiju"
Post je objavljen 27.10.2008. u 21:23 sati.