U pravu si. Brat ima dijabetes od sedme godine. Nažalost, kao dijete je doživio previše emotivnih šokova i odrazilo mu se na zdravlje. Sestra je jedina neposlušna. Ima tri zdravstvena problema i u svemu tome, uhvatila se čikarenja prije mjesec dana ponovno. Neprestano ima opravdanja. A ja sam gora od mame kad krenem s prodikama, ali sva sreća, čini mi se da je urodilo plodom. :)
23.03.2023. (11:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Želim ti od srca puno sreće na tom putu; truda ulažeš i volje koliko vidim – imaš i više nego je potrebno, a to je sigurno garancija dobrih stvari. Na žalost imam iskustava sa dijabetesom iz prve ruke, kćer mi ima tip jedan, tako da mislim da je (ako dobro očitavam sa slike tvoga Contoura) natašte 4,5 odličan rezultat. Kod tebe očito da unos neće biti nikakav problem, jedino - možda je tu važno i pitanje potrošnje kalorija nekom aktivnošću, a ti ćeš najbolje ocijeniti i uspostaviti ravnotežu na tom polju; očito zapravo da si već i uspjela, i bravo na tome. Tlak je pak toliko individualna stvar da nemam što za reći; pijem bombone za to negdje od kasnih dvadesetih i nekoliko puta imao sa epizode zujanja u ušima, čak snažne vrtoglavice, ali promjenama terapije uglavnom je i to prestalo, a ovo što je ostalo i što nastupa rijetko - pripisujem meteo-tegobama koje nužno dolaze s godinama, tako da je to ipak nešto drugo.
Konačno, ova tvoja usporedba sa nedostatkom guma odgovarajućeg profila također mi se na prvu loptu činila sjajna, ali onda pomislim, nisu ljudi računala pa da se svi ponašaju jednako u istim ili sličnim situacijama; imali bismo mi stručnjaci za to područje (u širem smislu) svašta dodati ili oduzeti; recimo – može se učiniti ništa, ili početi pa prekinuti, dakle - učiniti nešto ali ne sve, ili čekati, ili čekati određeno vrijeme, ili još mnogo toga petoga ili šestoga, a pri tome svakako najvažnija je stvar da se ljudi dogovore. Kada smo već na tom terenu, mislim da bi kao neki argument svemu tome moguće mogla poslužiti (kada bi postojala) statistika o tome koliko se brakova sklapa tijekom trudnoće mladenki, odnosno – ako ćemo se oslanjati na znanstveno potkrijepljene predmnijeve – u razdoblju kraćem od dvjestasedamdeset dana prije poroda, i tu bismo moguće došli do – za još uvijek prevladavajući kanon o ljubavi – prilično poraznih rezultata; više bi zaključak moguće upućivao prema onoj pjesmi koja u refrenu povezuje časak radosti i hiljadu dana žalosti. No, onda vidim onih nekoliko tvojih „e“ u opisu situacije; pa rekoh – iz toga se sa sigurnošću dade zaključiti da si ti već ukalkulirala i te izuzetke koje ja spominjem u prvoj rečenici ovog odlomka, tako da sigurno nije potrebno da o ičemu više iznosim svoje mišljenje; a i inače – sigurno da nije. Potrebno. :)))
23.03.2023. (17:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zakoniti i ja malo zarotiralli prehranu u zadnje vrijeme. Ništa spektakularno, smao malo više povrća i uglavnom sirovog. Mali koraci, al pomažu. I nije da smo imali nekih velikih problema. No, jednostavno smo usvojili to, i nitko ni u jednom momentu nije gladan. A energije više i osjećaj odličan. I da, u pravu si totalno. Bez svega se može. Pa i bez cigareta, koliko god to nemoguće zvučalo. Sretno dalje!
23.03.2023. (22:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija, da, kad voliš svoje bližnje onda ćeš teško izbjeći i nezahvalnu ulogu 'žandara', tj. one koja 'kvari zabavu'. To je inače uloga roditelja, ponekad eto i sestara... ali ako dođe do željenih rezultata onda se i ta uloga lakše nosi :) Ja inače i nemam nešto protiv toga da odrasla osoba uništava svoj život ako to želi, nisu nam svima isti prioriteti u životu... smeta mi jedino kad se takvi poslije ubacuju u kategoriju onih koji nisu ni za što krivi... kategoriju u kojoj je recimo tvoj brat. Takvi obično najviše kukaju.
Unusual suspect, a tko će mi onda ostati za druženje :D
j., znam za tvoju kćerku, spominjao si je već, i žao mi je i zbog nje i zbog vas. Ja također od rane mladosti imam rijetku, tešku i neizlječivu bolest... i kunem se da nisam kriva za nju :)
Nakon prvih 'porođajnih muka' kad sam shvatila da ne mogu ništa učiniti, da bolest ne mogu promijeniti ali da bi ona mogla promijeniti mene (onako kako ne želim), odlučila sam to spriječiti i nastojala što manje biti drugima na teret. Ostatak života provodim tražeći način za napraviti što više bez tuđe pomoći. A kad se nanižu dani u kojima je nemoguća misija ustati, hodati i obaviti jutarnju toaletu... o jelu se i ne razmišlja, jer je tu muku najlakše preskočiti, onda možeš zamisliti kakav je to pakao. Ja nisam bila sposobna ostati uz bolesne roditelje, čak i brinuti se o njima, ali sam našla nekakav način i jesam... nisam sposobna ni sama živjeti... ali nekako i to uspijevam. I sve dok budem mogla i dalje ću tražit način da moja obitelj ne boluje moju bolest. Ne znam, možda se i meni moglo dogoditi neplanirano dijete, to razumijem... ali ne htjeti spriječiti sigurnu bolest na tako jednostavan način kao što je odbacivanje nezdravih navika ne bih si mogla oprostiti. Tko zna što je pakao teških bolesti, s istima se ne kocka.
Niti jedna bolest nije sramotna, ali sramotno je u današnje vrijeme praviti se da ti nisu poznati svi rizici takvih navika, i čuditi se k'o pura dreku kad stigne neminovna naplata, pa onda zagušivati šalter s reklamacijama. Ja isto imam svoju autodestruktivnu stranu... ne znam, možda ću se jednom umoriti toliko da će ona i prevagnuti, ali to će vjerojatno proći tiho, daleko od šaltera :) Kako vidiš, ja se zalažem za prava svih ljudi na njihove odluke, i za one loše... sve dok posljedice istih ne utječu na one koji su drugačije odabrali, a još više na one koji nisu mali nikakvu mogućnost izbora :)
konobarica, da, nije teško, i mogao bi svatko uz malo volje, ako ne zbog sebe, onda iz obzira prema bližnjjma... ali ja nažalost znam najmanje dvije osobe koje su strastveni pušači i grubo odbijaju svaku pomisao o prestanku. Pušenjem strašno opterećuju kućni budžet i time svojoj vlastitoj djeci uskraćuju pravo na bezbrižnije djetinjstvo... a sutra kad se razbole, jer najvjerojatnije hoće, bit će najnaporniji bolesnici ikada (jer takav su tip ljudi), a toj djeci na teret. Teško je s takvima suosjećati.
24.03.2023. (12:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znaš, kad ovako nešto pročitam, ovo sa krivnjom za neizlječivu bolest, onda ne znam bih li samo rekao, zaplakao sam – i produžio dalje, ili bih još nešto napisao... Evo, nešto ću napisati. Dijabetes kojeg ima moja mala imala je i moja mama, a meni ništa, ja sam bio samo wolt za gene; dakle tu kod nas, za razliku od tebe i bolesti koje opisuješ, sasvim sigurno znamo tko je kriv, ja sam. Onda to velim doma za nekim sada već rijetkim ručkom kad smo svi skupa, razmahao se život, na sto strana su dječica, pa mi dvije od tri najvažnije žene moga života naglas i u isti čas vele: bedak, šuti. Gledam malu kako tipka poruku svome dragome na mob i onda mi je lakše; vjerojatno neću doživjeti njene najveće tegobe koje će imati; dapače - sada joj je situacija najbolja otkad znamo za to. Dijabetes je danas snažna kočnica ali ne puno više od toga; ljudi dožive osamdeset bez problema i bave se manje više istim stvarima kao i drugi. No, jednostavno uhvatim se da se smijem takvom načinu razmišljanja: ne možeš živjeti tako da misliš, za pet godina mene će strefiti srčani, ili moždani i bit ću u kolicima. Barem ja, a vidim i ti - i najveći broj ljudi koje znam, ne razmišljaju tako, misle - hajde da sutra nešto napravim, doživim, skuckam. Svatko, kao si lijepo napisala, ima svoju autodestruktivnu stranu, a plemenito je to što vodiš računa o tome da pogoršanje ili nastanak bolesti znače teret i za društvo u cjelini... malo ljudi vodi računa o tome radi društva, više - ako se to spominje - ljudi potenciraju svoje sposobnosti predviđanja, sebičnost, nadmenost; to je onaj „šta san ti ja reka“ ili „kako sam ja pametan“ sindrom. Naš zdravstveni sustav, međutim, očito je takav da je to zapravo u naravi – karikatura; ako ostane nešto para zato što je netko odgovoran, recimo kao ti, pa ne dere kolače nego voće, i tako ne troši trakice za guk, ili inzulin, ili tko zna što – onda taj dio kolačića pojede neki aligator u bari; ne ode to onima kojima treba, recimo u Klaićevu onoj djeci na kemoterapijama ili negdje tako. Možda je moja autodestruktivna strana sada isplivala dok ovo pišem, ali nekako gubim povjerenje u sustav; kao i ovdje u ovoj upravo razbuktaloj raspravi o školstvu. No, to sve ne znači da se radi toga što si nešto spriječila ili umanjila ne trebaš i ne smiješ osjećati dobro, dapače – odlično; radi sebe na prvome mjestu. Ovo da niti jedna bolest nije sramotna, to bih ja konačno - na prvome mjestu vikao u uho svakoga dana onima koji druge ljude vole nazivati kretenima istodobno potencirajući vlastitu plemenitost; pa da si plemenit, kretena bi gledao s puno sućuti a ne sa bijesom – jer bolest nije sramota. Sebičnost jest. Uglavnom, želim ti puno dana otvorenih ovako, svjetlom i nadom; svi mi zapravo možemo se zavaravati time da smo sigurni, pametni, da nas iza ugla čeka bolja budućnost i tko zna što još, ali čitava priča je u trenucima i u davanju onoga što imaš, čak često i „običnog“ iskustva – drugima na korist i znanje. Jer, ja sam siguran da je tvoje iskustvo jedna bogata i raznovrsna knjiga iz koje bi puno nas imalo što za učiti :))).
P.S. Vjeruj mi, kada je ona to dobila, bila je ubrzo jedna Latinica o dijabetesu, i tadašnji ravnatelj Vuk Vrhovca, dr Metelko, rekao je u toj emisiji rečenicu da će za najviše deset godina lijek za dijabetes biti u primjeni – čuo sam to na svoje uši. Prošlo je dvadeset godina, a jedino što se promijenilo je to da je u međuvremenu umjesto inekcije i penkale u široj upotrebi bežični sustav Libre i pumpica koju su izumili Šveđani. Nije ni to malo, roditelji djece u pubertetu ne moraju više ustajati u tri u noći ako imaju sreće da je njihovo dijete u onih pedeset posto koja imaju fenomen zore mladog mjeseca. Ovo pišem zato da, budući da si očito senzibilizirana za pitanje dijabetesa, zapamtiš ako želiš to što sam napisao, pa ćemo se daj Bože, čitati negdje za pet ili deset godina. Ne zbog teorija zavjera ili nečeg sličnog, nego zbog toga što vjerojatno niti tada neće biti primjene lijeka (dao Bog da sam u krivu), koji bi se bazirao na uštrcavanju „obrađenih“ matičnih stanica pupkovine u gušteraču i stvaranju Langerholzovih otočića – i tako otklanjanju uzroka bolesti, a ne liječenju njenih posljedica. Jedna trakica za aparatić Contour koštala je prije nekih par godina pet kuna, sada sigurno nije jeftinija, ampula NovoRapida oko dvjesta kuna, a imaš sigurnog kupca kakav je u svakoj državi zavod za zdravlje. Pa tko bi se toga odrekao, veli onaj autodestruktivni čimbenik u meni. :)
24.03.2023. (19:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potpuno si u pravu....Mogla bi i ja prestati pušiti, ali se tješim da sam kod liječnika u zadnjih 30 godina bila dva puta. Slomljenu kost nisam mogla zalijepiti selotejpom, a i tlak od 130/117 koji je uslijedio od jednog silnog stresa, morala sam riješiti Norvascom pijući ga 6 mjeseci...
25.03.2023. (07:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potpuno si u pravu, nitko nam nije kriv ako sami sebe uništavamo. Nisam baš mjerodavna..., eto, još nisam prestala s pušenjem, a alibi mi je broj cigareta i ne povlačenje dima, to nije opravdanje. Radim na tomu da svaki dan brojim i smanjujem, a što se tiče hrane tu sam postigla balans. Samodisciplina je jedan od faktora samopomoći, tek tada možemo od liječnika očekivati pomoć, podržavam te skroz, čuvaj zdravlje:)
26.03.2023. (19:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marival11, mislim da ne znam nikoga tko je prestao pušiti zbog nečijeg nagovaranja :)
nema garancije, kako sam već napisala ranije - svatko ima pravo sa sobom raditi što želi... a meni eto nije bitno koliko, nego kako... pa si jedino iz tog razloga želim pomoći. Bilo bi mi gadno dugo (po)živjeti a mučiti se više nego prije :))
27.03.2023. (19:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
V
Nadrobila sam ja ovdje svašta, ali je l' da sam u pravu... barem malo?
22.03.2023. (17:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
U pravu si.
Brat ima dijabetes od sedme godine. Nažalost, kao dijete je doživio previše emotivnih šokova i odrazilo mu se na zdravlje.
Sestra je jedina neposlušna.
Ima tri zdravstvena problema i u svemu tome, uhvatila se čikarenja prije mjesec dana ponovno. Neprestano ima opravdanja.
A ja sam gora od mame kad krenem s prodikama, ali sva sreća, čini mi se da je urodilo plodom. :)
23.03.2023. (11:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Unusual suspect
Dobro si napravila. Sve je u tvojim odlukama, a onda i u rukama.
A za ove koji krive Boga i Sudbinu - s tima se već davno ne družim. To su niža stanja svijesti. Preporučam i tebi da učiniš isto :D
23.03.2023. (14:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Želim ti od srca puno sreće na tom putu; truda ulažeš i volje koliko vidim – imaš i više nego je potrebno, a to je sigurno garancija dobrih stvari.
Na žalost imam iskustava sa dijabetesom iz prve ruke, kćer mi ima tip jedan, tako da mislim da je (ako dobro očitavam sa slike tvoga Contoura) natašte 4,5 odličan rezultat. Kod tebe očito da unos neće biti nikakav problem, jedino - možda je tu važno i pitanje potrošnje kalorija nekom aktivnošću, a ti ćeš najbolje ocijeniti i uspostaviti ravnotežu na tom polju; očito zapravo da si već i uspjela, i bravo na tome.
Tlak je pak toliko individualna stvar da nemam što za reći; pijem bombone za to negdje od kasnih dvadesetih i nekoliko puta imao sa epizode zujanja u ušima, čak snažne vrtoglavice, ali promjenama terapije uglavnom je i to prestalo, a ovo što je ostalo i što nastupa rijetko - pripisujem meteo-tegobama koje nužno dolaze s godinama, tako da je to ipak nešto drugo.
Konačno, ova tvoja usporedba sa nedostatkom guma odgovarajućeg profila također mi se na prvu loptu činila sjajna, ali onda pomislim, nisu ljudi računala pa da se svi ponašaju jednako u istim ili sličnim situacijama; imali bismo mi stručnjaci za to područje (u širem smislu) svašta dodati ili oduzeti; recimo – može se učiniti ništa, ili početi pa prekinuti, dakle - učiniti nešto ali ne sve, ili čekati, ili čekati određeno vrijeme, ili još mnogo toga petoga ili šestoga, a pri tome svakako najvažnija je stvar da se ljudi dogovore. Kada smo već na tom terenu, mislim da bi kao neki argument svemu tome moguće mogla poslužiti (kada bi postojala) statistika o tome koliko se brakova sklapa tijekom trudnoće mladenki, odnosno – ako ćemo se oslanjati na znanstveno potkrijepljene predmnijeve – u razdoblju kraćem od dvjestasedamdeset dana prije poroda, i tu bismo moguće došli do – za još uvijek prevladavajući kanon o ljubavi – prilično poraznih rezultata; više bi zaključak moguće upućivao prema onoj pjesmi koja u refrenu povezuje časak radosti i hiljadu dana žalosti. No, onda vidim onih nekoliko tvojih „e“ u opisu situacije; pa rekoh – iz toga se sa sigurnošću dade zaključiti da si ti već ukalkulirala i te izuzetke koje ja spominjem u prvoj rečenici ovog odlomka, tako da sigurno nije potrebno da o ičemu više iznosim svoje mišljenje; a i inače – sigurno da nije. Potrebno. :)))
23.03.2023. (17:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
konobarica
Zakoniti i ja malo zarotiralli prehranu u zadnje vrijeme.
Ništa spektakularno, smao malo više povrća i uglavnom sirovog.
Mali koraci, al pomažu.
I nije da smo imali nekih velikih problema.
No, jednostavno smo usvojili to, i nitko ni u jednom momentu nije gladan. A energije više i osjećaj odličan.
I da, u pravu si totalno. Bez svega se može. Pa i bez cigareta, koliko god to nemoguće zvučalo.
Sretno dalje!
23.03.2023. (22:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
V
Galaksija, da, kad voliš svoje bližnje onda ćeš teško izbjeći i nezahvalnu ulogu 'žandara', tj. one koja 'kvari zabavu'. To je inače uloga roditelja, ponekad eto i sestara... ali ako dođe do željenih rezultata onda se i ta uloga lakše nosi :)
Ja inače i nemam nešto protiv toga da odrasla osoba uništava svoj život ako to želi, nisu nam svima isti prioriteti u životu... smeta mi jedino kad se takvi poslije ubacuju u kategoriju onih koji nisu ni za što krivi... kategoriju u kojoj je recimo tvoj brat.
Takvi obično najviše kukaju.
Unusual suspect, a tko će mi onda ostati za druženje :D
j., znam za tvoju kćerku, spominjao si je već, i žao mi je i zbog nje i zbog vas. Ja također od rane mladosti imam rijetku, tešku i neizlječivu bolest... i kunem se da nisam kriva za nju :)
Nakon prvih 'porođajnih muka' kad sam shvatila da ne mogu ništa učiniti, da bolest ne mogu promijeniti ali da bi ona mogla promijeniti mene (onako kako ne želim), odlučila sam to spriječiti i nastojala što manje biti drugima na teret. Ostatak života provodim tražeći način za napraviti što više bez tuđe pomoći. A kad se nanižu dani u kojima je nemoguća misija ustati, hodati i obaviti jutarnju toaletu... o jelu se i ne razmišlja, jer je tu muku najlakše preskočiti, onda možeš zamisliti kakav je to pakao.
Ja nisam bila sposobna ostati uz bolesne roditelje, čak i brinuti se o njima, ali sam našla nekakav način i jesam... nisam sposobna ni sama živjeti... ali nekako i to uspijevam. I sve dok budem mogla i dalje ću tražit način da moja obitelj ne boluje moju bolest.
Ne znam, možda se i meni moglo dogoditi neplanirano dijete, to razumijem... ali ne htjeti spriječiti sigurnu bolest na tako jednostavan način kao što je odbacivanje nezdravih navika ne bih si mogla oprostiti. Tko zna što je pakao teških bolesti, s istima se ne kocka.
Niti jedna bolest nije sramotna, ali sramotno je u današnje vrijeme praviti se da ti nisu poznati svi rizici takvih navika, i čuditi se k'o pura dreku kad stigne neminovna naplata, pa onda zagušivati šalter s reklamacijama.
Ja isto imam svoju autodestruktivnu stranu... ne znam, možda ću se jednom umoriti toliko da će ona i prevagnuti, ali to će vjerojatno proći tiho, daleko od šaltera :)
Kako vidiš, ja se zalažem za prava svih ljudi na njihove odluke, i za one loše... sve dok posljedice istih ne utječu na one koji su drugačije odabrali, a još više na one koji nisu mali nikakvu mogućnost izbora :)
konobarica, da, nije teško, i mogao bi svatko uz malo volje, ako ne zbog sebe, onda iz obzira prema bližnjjma... ali ja nažalost znam najmanje dvije osobe koje su strastveni pušači i grubo odbijaju svaku pomisao o prestanku. Pušenjem strašno opterećuju kućni budžet i time svojoj vlastitoj djeci uskraćuju pravo na bezbrižnije djetinjstvo... a sutra kad se razbole, jer najvjerojatnije hoće, bit će najnaporniji bolesnici ikada (jer takav su tip ljudi), a toj djeci na teret.
Teško je s takvima suosjećati.
24.03.2023. (12:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Znaš, kad ovako nešto pročitam, ovo sa krivnjom za neizlječivu bolest, onda ne znam bih li samo rekao, zaplakao sam – i produžio dalje, ili bih još nešto napisao...
Evo, nešto ću napisati.
Dijabetes kojeg ima moja mala imala je i moja mama, a meni ništa, ja sam bio samo wolt za gene; dakle tu kod nas, za razliku od tebe i bolesti koje opisuješ, sasvim sigurno znamo tko je kriv, ja sam. Onda to velim doma za nekim sada već rijetkim ručkom kad smo svi skupa, razmahao se život, na sto strana su dječica, pa mi dvije od tri najvažnije žene moga života naglas i u isti čas vele: bedak, šuti. Gledam malu kako tipka poruku svome dragome na mob i onda mi je lakše; vjerojatno neću doživjeti njene najveće tegobe koje će imati; dapače - sada joj je situacija najbolja otkad znamo za to. Dijabetes je danas snažna kočnica ali ne puno više od toga; ljudi dožive osamdeset bez problema i bave se manje više istim stvarima kao i drugi. No, jednostavno uhvatim se da se smijem takvom načinu razmišljanja: ne možeš živjeti tako da misliš, za pet godina mene će strefiti srčani, ili moždani i bit ću u kolicima. Barem ja, a vidim i ti - i najveći broj ljudi koje znam, ne razmišljaju tako, misle - hajde da sutra nešto napravim, doživim, skuckam.
Svatko, kao si lijepo napisala, ima svoju autodestruktivnu stranu, a plemenito je to što vodiš računa o tome da pogoršanje ili nastanak bolesti znače teret i za društvo u cjelini... malo ljudi vodi računa o tome radi društva, više - ako se to spominje - ljudi potenciraju svoje sposobnosti predviđanja, sebičnost, nadmenost; to je onaj „šta san ti ja reka“ ili „kako sam ja pametan“ sindrom. Naš zdravstveni sustav, međutim, očito je takav da je to zapravo u naravi – karikatura; ako ostane nešto para zato što je netko odgovoran, recimo kao ti, pa ne dere kolače nego voće, i tako ne troši trakice za guk, ili inzulin, ili tko zna što – onda taj dio kolačića pojede neki aligator u bari; ne ode to onima kojima treba, recimo u Klaićevu onoj djeci na kemoterapijama ili negdje tako. Možda je moja autodestruktivna strana sada isplivala dok ovo pišem, ali nekako gubim povjerenje u sustav; kao i ovdje u ovoj upravo razbuktaloj raspravi o školstvu. No, to sve ne znači da se radi toga što si nešto spriječila ili umanjila ne trebaš i ne smiješ osjećati dobro, dapače – odlično; radi sebe na prvome mjestu.
Ovo da niti jedna bolest nije sramotna, to bih ja konačno - na prvome mjestu vikao u uho svakoga dana onima koji druge ljude vole nazivati kretenima istodobno potencirajući vlastitu plemenitost; pa da si plemenit, kretena bi gledao s puno sućuti a ne sa bijesom – jer bolest nije sramota. Sebičnost jest.
Uglavnom, želim ti puno dana otvorenih ovako, svjetlom i nadom; svi mi zapravo možemo se zavaravati time da smo sigurni, pametni, da nas iza ugla čeka bolja budućnost i tko zna što još, ali čitava priča je u trenucima i u davanju onoga što imaš, čak često i „običnog“ iskustva – drugima na korist i znanje.
Jer, ja sam siguran da je tvoje iskustvo jedna bogata i raznovrsna knjiga iz koje bi puno nas imalo što za učiti :))).
P.S. Vjeruj mi, kada je ona to dobila, bila je ubrzo jedna Latinica o dijabetesu, i tadašnji ravnatelj Vuk Vrhovca, dr Metelko, rekao je u toj emisiji rečenicu da će za najviše deset godina lijek za dijabetes biti u primjeni – čuo sam to na svoje uši. Prošlo je dvadeset godina, a jedino što se promijenilo je to da je u međuvremenu umjesto inekcije i penkale u široj upotrebi bežični sustav Libre i pumpica koju su izumili Šveđani. Nije ni to malo, roditelji djece u pubertetu ne moraju više ustajati u tri u noći ako imaju sreće da je njihovo dijete u onih pedeset posto koja imaju fenomen zore mladog mjeseca. Ovo pišem zato da, budući da si očito senzibilizirana za pitanje dijabetesa, zapamtiš ako želiš to što sam napisao, pa ćemo se daj Bože, čitati negdje za pet ili deset godina. Ne zbog teorija zavjera ili nečeg sličnog, nego zbog toga što vjerojatno niti tada neće biti primjene lijeka (dao Bog da sam u krivu), koji bi se bazirao na uštrcavanju „obrađenih“ matičnih stanica pupkovine u gušteraču i stvaranju Langerholzovih otočića – i tako otklanjanju uzroka bolesti, a ne liječenju njenih posljedica. Jedna trakica za aparatić Contour koštala je prije nekih par godina pet kuna, sada sigurno nije jeftinija, ampula NovoRapida oko dvjesta kuna, a imaš sigurnog kupca kakav je u svakoj državi zavod za zdravlje. Pa tko bi se toga odrekao, veli onaj autodestruktivni čimbenik u meni. :)
24.03.2023. (19:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marival11
Potpuno si u pravu....Mogla bi i ja prestati pušiti, ali se tješim da sam kod liječnika u zadnjih 30 godina bila dva puta. Slomljenu kost nisam mogla zalijepiti selotejpom, a i tlak od 130/117 koji je uslijedio od jednog silnog stresa, morala sam riješiti Norvascom pijući ga 6 mjeseci...
25.03.2023. (07:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema garancije
Potpuno si u pravu, nitko nam nije kriv ako sami sebe uništavamo.
Nisam baš mjerodavna..., eto, još nisam prestala s pušenjem, a
alibi mi je broj cigareta i ne povlačenje dima, to nije opravdanje.
Radim na tomu da svaki dan brojim i smanjujem, a što se tiče hrane
tu sam postigla balans. Samodisciplina je jedan od faktora samopomoći,
tek tada možemo od liječnika očekivati pomoć, podržavam te skroz,
čuvaj zdravlje:)
26.03.2023. (19:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
V
j., bedak :)
marival11, mislim da ne znam nikoga tko je prestao pušiti zbog nečijeg nagovaranja :)
nema garancije, kako sam već napisala ranije - svatko ima pravo sa sobom raditi što želi... a meni eto nije bitno koliko, nego kako... pa si jedino iz tog razloga želim pomoći.
Bilo bi mi gadno dugo (po)živjeti a mučiti se više nego prije :))
27.03.2023. (19:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...