Upalila sam treći Video, totalno iscjeljujući učinak ima na mene... hvala :). Ne znam za datume, netko moj zna reći da smjena godišnjih doba jako utječe na nas i da se životno bitne stvari događaju u proljeće ili jesen. I ja sam rastrzana, jutros sam jednim telefonskim pozivom riješila nešto što me duže morilo, i mislila sam da to će zahtijevati i više mog vremena, angažmana i energije, i tko zna hoće li se uopće riješiti... kad, ulovila sam nekoga u dobroj volji i sve je riješeno u minut. I inače se najviše opteretim oko stvari koje sama i zabrljam, ili onih koje odgađam do unedogled. Nadam se da će se kod tebe sve poravnati brzo... (nasmijala si me s onim "teritorijalno", ali mi jesmo, nažalost, i materijalna bića, pa zauzimamo određeni prostor, i određeni teritorij, makar onaj pod našim stopalima ;). tamo ti, kod mene neću odgovarati, nemam energije za ono što sam istresla). Drž se!
05.10.2022. (12:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@dvi, tri, hvala ti :) ma šta se tamo uopće ima odgovoriti,sve je jasno.......... Življenje na ovoj planeti,tu i sada, zahtijeva dosta pažnje i energije, k vrapcu ;-))
Divno je koliko mrva dobre volje može značiti ogromnu stvar.
To u stvari nama valja biti poučak da se ne prepuštamo živciranju u trenutku kad je to opravdano,da zadržimo mir i dobru volju da se iskorači iz situacije, a ne naveže na nju. To je moj osobni zadatak. :))) ne pizditi neprekidno, ma koliko opravdano. čak sam razmišljala da prestanem voziti auto. :D
05.10.2022. (12:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sve je super i sve je za pet, linkove za sad nisam otvarala, ali....
Nije mi usput, ni meni, a kamoli tebi spomenuti ...... U istom postu. Može to kad želimo "umanjiti". Dati "lakši" pogled čitatelju. Ne znam. Mrtva ozbiljna čitam tvojih par rečenica koje su mi iskočile. Tako sam čitala neki dan i post od @sarah.
Tvoj post više boli. Barem mene. Drži se.
05.10.2022. (20:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Deseti mjesec, da. Prepun. Obljetnica, godišnjica, gubitaka..sve isto. I ja ispipavam sve bez čega mogu. Tu i tamo me uhvati panika...pa kaj će mi ostat..? Brige i neizvjesnost odražavaju se na rebru koje me boli ( možda se iz njeg rodi mali Adamić) i leđima bolnim..u međuvremenu, takva sva bolna, izlomljena, lijepim reklame po kvartu za to kaj bum masirala:-P Sanjarim kak bi bili lijepo u petak zapalit za Split, srest se uživo sa splitskim blogerajem i upiti malo tu mudru i lepršavu energiju mora... Razmišljala sam puno o tebi ovih dana kad te nije bilo, niti te se moglo komentirati.
05.10.2022. (21:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Ypsilonka. ove godine zaista me jako pogodilo. Događa mi se , zapravo, sad prvi puta od suprugove smrti, da neka rečenica, nešto što netko kaže (ne nužno samo meni, ne nužno vezano na smrt, ili na njega, nego nešto nasumce, nešto možda tek djelomice vezano uz situaciju...) me strefi puno više nego bi itko očekivao. Netko nešto izgovori, a u meni nešto prepukne, nešto me podsjeti, nešto oživi sve što je bilo, i onda plačem li, plačem, ne dođem danima k sebi. Ove godine baš je puno teže. Pripisujem te užasnoj emotivnoj iscrpljenosti koju je učinilo ljeto sa roditeljima, stari sa alzahajmerom, stara koja se lomi oko njega, propadanje sa velikim slovom P, i ništa ne možeš učiniti. Nisam se ljetos nimalo odmorila, samo sam se kupala i kupala u žalosti, brizi i naporu, svom i tuđem................a stvar je već krenula nanovo dalje.
Uf.
Bit će bolje.
Ide Božić.
05.10.2022. (23:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Sarah; ja osjećam veliki gubitak Svega. Kao da je sav život koji je postojao jednostavno nestao. Jednostavno, i nevjerojatno, ničeg nema. Iza mene, nema ničega. Ispred mene je Strah, strah od života. Nepovjerenje. Dobro je da je ona tu, ništa bez nje više ne bi bilo.
......................
Idem sutra potražiti , ako noga bude dozvoljavala, kam si to povješala plakate. :D
Ti bi u Split? mislim da bi trebala otići, ako te to veseli!
Ja sam počela zazirati od ljudi.
05.10.2022. (23:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Berta Hellingera i njegove obiteljske sistemske konstelacije proučavao sam sad već prije dosta godina i tada sam bio oduševljen time. Imam osjećaj da se njegovu radu dogodilo isto što i Freudovom i Jungovom, na koncu isto što i radu Phyllis Krystal - dok su ga vodili oni kao pioniri tog rada, stvari su bile čudesne, događale su se iznimne transformacije, nevjerojatni ishodi. Čak i kod Freuda - on je bio silno karizmatičan, čovjek izuzetnih duševnih sposobnosti, no o tome se danas uglavnom ništa ne zna. Jedna moja prijateljica već koju godinu odlazi na sistemske konstelacije i priča o vrlo neobičnim događajima, no mijenja li se, postoji li kod nje nakon svih tih seansi ikakva promjena na bolje? Bojim se da ne. Sve je ostalo na razini veoma neobičnih događaja, otkrića i sinkroniciteta, od kojih nikada ništa u nekom iole transformativnom smislu. I ja sam, zahvaljujući autorima poput Berta Hellingera, ali i mnogim drugim, primijetio mnogo neobičnosti u svojim familijama i u svojem obiteljskom naslijeđu, sve to o čemu i ti govoriš - "Činjenica da se obiteljske stvari događaju u klasterima i da se problemi tendiraju pokazivati, materijalizirati, repetirati, u ista vremena, godinama, pa i generacijski..." Dakle, pored onoga što nam mogu reći karma i reinkarnacija (a karma može biti osobna, obiteljska, nacionalna, čak i rasna, karma po mnogim osnovama, a sve se te karme međusobno prepliću i vektorski daju završni učinak na našu sudbinu), tu su i drugi neobični fenomeni, klasteri, konstelacije. Zapravo, mišljenja sam da što više čovjek uranja u svoju unutarnju svjesnost, onu koja je Čisto Značenje u valerima postojanja, to mu više dolazi čudesnost njegove sudbine, sve do kapilarnih razina. Pa ipak, ono što želim poantirati jest - u prevlađujućem postotku, gotovo u stopostotnoj mjeri, unutarnja duhovna transformacija ne događa se kroz te kanale, na takve načine, putem takvih otkrića o sebi. Jer - i najfascinantnije otkriće o "ja" još uvijek je samo otkriće o "ja koje ne postoji". ;)) Sve se svodi na suptilna, veoma suptilna i magično suptilna udovoljavanja egu koja se manifestiraju sinkronicistički. To je moje životno uvjerenje nakon svih životnih bitaka kroz koje sam prošao. Ne mislim da svatko mora imati mišljenje slično mojem, apsolutno ne. Svi smo mi kreatori vlastitog, u sebe zatvorenog Univerzuma Značenja. :)
06.10.2022. (01:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Galaktična, prvo, sretna vam godišnjica, i neka bude još puno, puno, puno godišnjica :))
Čudna jesen. Hm...da... pa ne baš čudna, svakako, zatvorenija od ljeta, intimnija.
U jednu ruku, jesen je divna , divna, kad se magle počnu vuči, kad se nebesko plavetnilo promijeni u sivi ton, beskrajne kiše, sve to ima svoju draž definitivno...
Ali ovi događaji, to ide po nekoj drugoj tračnici, i bolno je za sjetiti se. A ta sjećanja, ona imaju svoj život. Svoju volju, ne možeš ih potrošiti, pa da se prestanu pojavljivati.
06.10.2022. (11:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U gužvi si, i ja stalno. Nema veze, nekada ćeš pročitati, a ja ti imam potrebu napisati još koju riječ.
Dok mi se nije dogodio pravi udarac nisam shvaćala kako nikada ne prolazi. Pa ono mora proći, sve prođe, svašta i koješta sam mislila. Mislila sam čak možda je do specifične osobnosti pa neki ljudi se dugotrajnije i teže oporavljaju. Nisam znala da postoje stvari od koji se nikada ne možeš oporaviti. Koje te promijene skroz na skroz. Nikada isti ni sličan ni blizu.
Nekada si mi rekla da je svaka smrt za neko dobro, rekla mi je to i neki dan moja dobra i jako bliska prijateljica smjerajući na moje posljedice: pretjerani gubitak straha, to što u svakom trenutku znam svoje priorite, to što me potresi, drame i lomovi životni normalni tek površinski zaljuljaju, a istinski ne diraju itd.
I dalje ne mogu to vidjeti dobrim, samo sam oštećena, ništa više, a to što ta oštećenost ide u prilog opstanku to je odradio moj nagon za preživljavanjem kao i mnogi nesvjesni i polusvjesni mehanizni. Nisam svojim naporom i voljom izgubila strah, a nije to ni nešto što treba vidjeti dobrim i pozitivnim.
Žao mi je što si izmučena. Od staraca, drugih ljudi i njihovih teškoća se treba distancirati. Nek nose i pomažu oni koji su u prilici. Ti nisi. Nemam ni ja kapacitet za mnoge stvari za koje sam prije imala pa režem, napuštam, govorim glasno ne!
Samo jedna je tvoja/a i moja zadaća, dužnost i obaveza i to je upravo ona koja ti jedina ima smisao i drži te na nogama.
Ne znam. Povremeno imam dojam kako živim kao podvojena ličnost. Ja normalna, produktivna, uspješna, pozitivna, strastvena, uporna i ja sljomljena do kostiju. Polomljena, ubijena. Ne smijem @Lil pomisliti, ne smijem. Sve počne pucati, radpadati se, tonuti.
Svašta me podsjeća. Faza prihvaćanja smrti traje do dva tjedna, prošle su dvije i pol godine, nisam se pomaknula milimetar. Stojim zamrznuta u trenutku. Nevjerica, nemogućnost poimanja, strašno!
Kad mi misli naiđu, kada um tjera na spoznaju prihvaćanje, sve u meni vrišti: ne, ne, ne... Često je tako intezivno da govorim na glas. Pokušavam sakriti od bliskih sve mi bolje ide. Prije su me pitali što mi je jer bi čuli iz kupaonice u kojoj sam sama kako govorim, ne, ne, ne.....
Nitko ne može pomoći pa se trudim ne opterećivati druge. Imaju svi svoje teškoće. Ovo je i tako samo moja borba, meni dana.
Traži načine kako da se jačaš. Što god pomaže, što god djeluje! Ispričavam se na komentaru koji bi mogao biti viđen nedoličnim i neprimjerenim blogu od strane tvojih čitatelja, tebi je znam otvorenost i dijeljenje do ovog nivoa normalna stvar, tako da druge nije bilo nego da zanemarim čitatelje. :)))) Bok!
06.10.2022. (13:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Mariano. U cijelosti razumijem i osjećam što želiš reći, u prevlađujućem postotku, gotovo u stopostotnoj mjeri, unutarnja duhovna transformacija ne događa se kroz te kanale, na takve načine, putem takvih otkrića o sebi. Jer - i najfascinantnije otkriće o "ja" još uvijek je samo otkriće o "ja koje ne postoji". ;)) Sve se svodi na suptilna, veoma suptilna i magično suptilna udovoljavanja egu koja se manifestiraju sinkronicistički.
pa čak sam sklona složiti se s tobom.
No unatoč tome, nevolja i tegoba izdržavanja onoga što je ovdje i sada, ovo što je oko nas sada i bode nas sada, ne dozvoljavajući da o ičem drugom mislimo, dakle, ta nevolja nas ipak tjera na traženje razumijevanja i postupaka koji bi nam olakšali.
To je prirodno, ljudski, razumljivo i, na koncu, pitanje samoodržanja.
Ako je oko tebe požar, nećeš morati ni sekundu misliti, bježat ćeš sam od sebe u nastojanju da spasiš glavu. Dapače, prvo ćeš bježati, pa onda spoznati da si bježao. Tako i ove Konstelacije (I da, sjećam se ja da smo o tome već pričali) predstavljaju nužnost, činjenje za spas, iako to ne donosi Konačno oslobođenje, donosi trenutačno olakšanje da osoba lakše pregura trenutak, a na konstruktivan način.
Postoje razne razine djelovanja. Ova najniža razina, razina samoočuvanja života, te jela, pila i seksa, nije manje bitne od one razine i onih djelovanja koja vode k prosvjetljenju. Pretpostavljam svrhovitost inkarnacije samom činjenicom da je (da jesmo inkarnirani), pa zato smatram i te naočigled najprizemnije radnje bitnima. Ne postoji ništa preprizemno, (čak i grijeh) što možemo uopće činiti. Sve vodi Ka. Iako ne sve na očit i direktan način, naravno.
Kažeš da tvoja frendica već neko vrijeme ide na te Konstelacije, ali da misliš da one ne mijenjaju ništa u suštini. Ne znam baš. Prvo, ako i ne mijenjaju ništa naočigled (tipa, nije se promijenila, nema noviteta i poboljšanja u životu, u bilo kojem vidu), postoji dobra mogućnost da joj je, unutar nje same lakše živjeti, pomirenije, balansiranije samoj sa sobom, nego što bi bilo da ne promišlja te informacije koje tamo pokupi. Osim toga, promjene u osobi događaju se najčešće vrlo polako.
Možda bi joj bilo isto da je samo sjedila i gledala u travu npr., ali nije, nego je sjedila i razmatrala djelovanja među ljudima i energijama. To je, dakle, njezin put, njezin način. :)
Tako da ja aktivno tražim primjerena sredstva olakšanja, primjerena situaciji i primjerena mojoj osobi.
06.10.2022. (18:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Ypsilonka, pišem ti komentar, pa ga slučajno pobrišem............a baš me oće..........
Samo piši, piši, piši; što i zašto smo si tu uopće, ako ne možemo pisati sve, do kraja..........najviše volim sve one koje najviše kudim, koje pitam najneugodinija pitanja, kojima najviše dosađujem, koje najviše riječju, gnjavim. Besmisleno je površno se dopisivati, osim ako baš ne ciljamo proćerdavati vrijeme....... Baš ne znam tko bi se jako lecnuo, od ovdje prisutnih?
Dok mi se nije dogodio pravi udarac nisam shvaćala kako nikada ne prolazi. To je ono o čem smo već pričale; ZAISTA ništa ne prolazi, vrijeme doslovno NE POSTOJI, postoji protok, pokret, okrećemo listove kalendara, ali NE ZAPRAVO. To zvuči paradoksalno, i ne može biti objašnjeno riječima, ali je u potpunosti tako. I ne može to shvatiti, do kraja razumjeti, tko nije doživio. (Moje je da razumijem da to nije za osudu i da ne zamjeram, ja sam grozna furibaba) Neki događaj te ozlijedi, ošteti svojom brutalnošću,svirepošću, grozotom,i to je učinjeno zasvagda. To je ono penjanje na planinu koje je @Mariano spominjao u nedavnom postu,s koje se ne vraćaš. Vraća se netko drugi, nema više onog starog ja. Ozljeda je učinjena, rođeno je novo biće, sa novim postavkama. Staro biće je ishlapilo ko led na suncu, nema povratka. A budući da je stvar/situacija doslovno NEPOPRAVLJIVA, nema ni svijetle budućnosti. To je činjenica s kojom se moramo pomiriti.
Moramo doslovno voditi podvojen, podijeljen život. Moramo izgraditi paralelno ja,koje je kadra graditi dalje. To što kažeš 'Povremeno imam dojam kako živim kao podvojena ličnost. Ja normalna, produktivna, uspješna, pozitivna, strastvena, uporna i ja sljomljena do kostiju. Polomljena, ubijena.'
To nije dojam. To je činjenica. Živimo podvojeno. Na van jedno, na unutra drugo.
Nekada si mi rekla da je svaka smrt za neko dobro, rekla mi je to i neki dan moja dobra i jako bliska prijateljica smjerajući na moje posljedice: pretjerani gubitak straha, to što u svakom trenutku znam svoje priorite, to što me potresi, drame i lomovi životni normalni tek površinski zaljuljaju, a istinski ne diraju itd.
Pa baš sam glupača.
No da, istina je da svaka situacija, pa i ovakva o kakvima mi pričamo, može poroditi neku korist, (a la ovo tvoju neustrašivost), no to nikako ne znači da je ta situacija zato na neki način izubila od svoje mučnosti, težine i strave.
Meni, s druge strane, trenutno je na tapeti samo strah, strah i strah. Od svega. ne mogu sad tu pisati, možda u neki post........ne znam, nema veze.
Žao mi je da patiš. nema pravih riječi. Žao mi je. Iz svih strana kad se gleda. Strašno.
Patnja vodi k prosvjetljenju (su mi rekli). Neki , dakle, sprintaju u tom smjeru. :-S
06.10.2022. (19:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ni meni komunikacija koja nije do kraja nema smisla. Marak bila i ružna.
Šala, zafrkancija, glupiranje isto ima smisla, ali i opet kada je iskreno, neposredno, "do kraja", bez pozadinske priče. Sve tako istinsko i iskreno meni ima smisla, drugima ne mora imati. Jasno mi je kako vremena nema za gluposti. Drugi imaju možda neke druge brije. Svakom njegovo.
Neka autorica je na svoj post dobila komentar kako joj je post neprimjeren za blog jer je imala potrebu napisati neke životne teškoće iz mladosti čak joj je i savjetovano što da piše!
Živote moj! Jasno kako čovjeku može biti mučno od nečije priče i ne želi si kvariti dan, ali onda nek ne čita. Osim toga život je povremeno iznimno mučan. Ništa manje ako pišeš samo o fikusima što je svačije legitimno pravo. Nikome nikada nisam prigovorila što ne piše postove iz kategorije osobno! Ne bi mi palo na pamet!
Tak da ima onih koji se kako ti kažeš lecaju....
Tko ih fućka, jedino povremeno iziritiraju i tako zraubane živce. :))
06.10.2022. (20:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čovjek meditira kako ne bi morao zaista meditirati. Čovjek ide na Konstelacije kako se ne bi morao zaista pozabaviti sobom. Čovjek ide na mise i duhovne obnove ili na retreate / duhovna povlačenja kako ne bi morao zaista pronaći Boga ili se zaista povući u unutarnju tišinu, itd. :) Dakako, nema tu ničeg za zamjerati, no naš je ego star milijune godina i postao je silno lukav u izbjegavanju stvarnog suočenja sa svojom vlastitom utvarnosti. :)) A svi naši problemi ne dolaze zbog toga što su nas pritisle situacije i klasteri, karma i naslijeđe, već zbog toga što ne želimo uvidjeti utvarnost ega pa neprestano kreiramo drame i probleme. Samo zbog toga, nemojmo se zavaravati. :))
06.10.2022. (20:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Ypsilonka, @Lilianke - Iščitao sam pažljivo vaše komentare. Nemam ništa pametno za dodati osim floskule da vrijeme liječi sve rane makar ne postoji. :)) Trebamo uvijek biti na oprezu kako se ne bismo zaljubili u svoju patnju, kako je ne bismo posesivno štitili pred svijetom. :) Kad prođe desetak godina, a čovjek i dalje pati jednakim intenzitetom, tada se mora zapitati nije li to neki njegov naopak, morbidan hedonizam. Dakle, moramo preispitivati svoje patnje jednako kao i svoje užitke i veselja. :) Izvin'te ak' u vašu prepisku upadam kao slon u staklarnu. :)))
06.10.2022. (20:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
" Ljudi ne rastu, ljudi ne stare, ljudi ne odlaze. Rastu, stare i odlaze samo priče o njima, male filigranske dragocijenosti koje sebično čuvamo. Sebično, da, jer što mi ostaje ako izgubim priču? Što mi preostaje ako zaboravim tvoje cipele ispod kreveta? Hoćeš li postojati ako za tobom prestanem patiti?" Napisala sam to kada je umrla moja baka. Davno, bio je to prvi veći gubitak s kojim se nisam znala nositi.
Danas mi je kolegica pričala o čudnovatoj smrti svoga šogora. Umro je kada je sišao s onog brda u Međugorju. Ispovijedio se, hodao, oprao cipele dole u kafiću, potom popio čašu vode i umro. Tri su ga medicinske sestre pokušale oživiti. Jedna nije odustajala i morali su je udaljiti. Dva autobusa puna hodočasnika molila su za njega. Mlad čovjek. Infarkt. Bog ga je baš spektakularno uzeo k sebi. Mora da mu je nešto hitno trebao.
Kao što naš život ima svrhu ( često, živeći na autopilotu, nismo je uopće svjesni) potpuno isto je i sa smrću. No, radi se o misteriju, svrhu smrti saznat ćemo tek kada dođe red na nas.
Kada me obuzme tuga, bol, kada sam potpuno skrhana, u nekom dijelu sebe ja osjetim da je to užasno sebično i nezrelo. Posramim se. Dano mi je da gledam u nebo, treperenje zvijezde, mirišim šumu i ciklame, mazim psa, hodam bosa po travi, pijesku, dano mi je, nepovratno, poklonjeno mi je bezuvjetno da ćutim sve te ovozemaljske ljepote- umjesto njih. Da nastavim. Ljubav tih ljudi koje sam izgubila, iziskuje moju hrabrost, staloženost i mudrost mirenja s prolaznošću svega. Svojom snagom, kao da im se odužujem za svu tu silnu ljubav koju su mi davali. I daju, ja ih osjećam.
Kao da trebam pokazati ( nekome, nečemu) da sam shvatila. Bit.
06.10.2022. (21:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije to to @Mariano, to sam i ja mislila kada sam slušala druge.
Doživjela sam smrti, roditelji su mi stari, bit će gadno sigurno, ali nije to ono o čemu govorimo.
Mislim kako sve žene ne dožive ovo što je @Lil doživjela. Svejedno ona je doživjela, neka se nakon četiri godine već drugi put uda.
Sahraniti dijete. Nema toga ni u najljućim SF filmovima. Dakle radi se o traumi koja je klasificirana najtežom traumom uz to smrt ovog konkretnog djeteta ima otežavajuću okolnost zbog načina njegove smrti. Vjerujem gore je izgubiti cijelu obitelj u logoru. To su ljudi također doživljavali. Cijele obitelji u saobraćajnim nesrećama jedan član preživi.
Potpuno sam produktivna osoba, okružje me opisuje stabilnom, racionalnom, pouzdanom, smijem se glasno dok se smijem, sprdam se puno i često, a@Lil je gore to pokušala objasniti koliko se to uopće može objasniti, a da nisi doživio. Ne može, može se pokušavati.
Nikada nisam živjela u uloži žrtve, povremeno se jesam samosažaljevala krož život. Zaljubiti se u patnju nije u mojim postavkama.
Zašla sam na mjesto za koje normalan čovjek ne može zamisliti kako postoji. Tada mi je Pakao izgledao kao poželjno mjesto, a godinu i po sam se borila da preživim doslovno. Nije metafora. Spasio me je racio, možda i to što su moji temelji prije traume bili zdravi, možda! Možda sam zato živa? Ne samo ja nego i neki drugi članovi obitelji koji su prolazili isto/drugo, ali isto. Jedino za čim sam vapila je da umrem, da prestane i tako godinu i pol svakodnevno, bez odmora. Nemoguće je opisati sve aspekte tog horora. Teško je opisati i sve što se događalo, a bilo je toga mnogo. Stojim "iznad sebe" netko bez emocija promatra sve što se događa, neko biće koje sam prije bila ja. Ne možeš bježati, ne možeš se boriti pa se odvojiš od sebe.
Rekla sam već, nemamo mi pojma ni tko smo ni što smo dok nas život ne izazove i odvede do mjesta za koja ne možeš pretpostaviti kako postoje. @Freš je jednom dobro rekao kako to ne može pretpostaviti, gubitak djeteta, a i ne želi. Čovjek je prošao rat i gledao svašta. Ipak to nisu bili članovi njegove obitelji, djeca.... Normalan život zaista i nikada tamo ne bi trebao i smio zaći, a zalazi. :(
Kada nešto vidiš ne možeš nikada nazad iz toga. Jedino možda demencija, moždani, takvo što može promijeniti stvar.
@Lil će ti napisati svoj komentar. Mogu ti reći kako sam imala identične pretpostavke tvojima prije svoje tragedije. To što ti ne možeš predočiti, niti čovjek može zamisliti neke stvari koje nije doživio ne mijenja ništa na stvari. Ukoliko nemamo neko iskustvo kompariramo ga s onim koje imamo, shvaćamo i kroz znanje o temi koje smo stekli učenjem, ali to nije to. Ni blizu.
06.10.2022. (22:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Ypsilonka - "To što ti ne možeš predočiti, niti čovjek može zamisliti neke stvari koje nije doživio ne mijenja ništa na stvari. Ukoliko nemamo neko iskustvo kompariramo ga s onim koje imamo, shvaćamo i kroz znanje o temi koje smo stekli učenjem, ali to nije to." A što ti znaš o meni, o mojim iskustvima, o mom životu? Čitaš moje tekstove na blogu pa stvaraš dojam ili osjećaj da me poznaješ. Ljudi uglavnom tako zaključuju - ako o nečemu ne pišeš, to znači da to nisi iskusio. Iskusio si samo ono o čemu pišeš ili govoriš. Ne valja tako zaključivati. Što se tiče patnje, spomenuo sam period od deset godina, ne period od dvije ili četiri godine. I dalje stojim iza toga što sam rekao - ako netko i nakon deset godina pati nesmanjenom žestinom, to u njemu živi mračan, morbidan užitak. Naravno, mnogi se tom užitku priklanjaju već nakon tjedan dana, već nakon pet minuta, ili čak odmah, mnogi silno pretjeruju u svojim emocionalnim reakcijama. Ima svega na ovom svijetu. Što je osoba dublje u kontaktu sa svojom Dušom, to će više snage moći pronaći kako bi se sabrala, kako bi svoje emocije držala pod kontrolom. Ovdje na Balkanu, općenito kod slavenskih naroda, kao i kod Talijana, Turaka, Španjolaca, držanje emocija pod kontrolom smatra se nekom vrstom sramote ili potiskivanja ili bezosjećajnosti i hladnoće pa nas od djetinjstva tako odgajaju - naročito djevojke - da patimo, da kukamo, da lelečemo, da jadikujemo, da se žalimo, da naričemo, itd. To je, eto, čak i stvar kolektivnog naslijeđa. Ja ne kažem da pokopati vlastito dijete nije strašna stvar, ali pogledaj na kako se divan način s tim nosila jedna Vesna Krmpotić! Ona bi trebala biti uzor u tom procesu žalovanja. Primijetio sam kako ljudi najentuzijastičnije i najstrastvenije staju u obranu svojih prehrambenih navika (mesožderstva) i svoje patnje - sve drugo im smiješ propitivati, samo to ne. ;) Jednom su don Juan i Castaneda pričali o samosažaljenju u kontekstu intenzivne patnje pa je don Juan primijetio nešto što mi je trajno ostalo u sjećanju. Otprilike - silovana žena silno pati zbog onog što joj je učinjeno, ali što da radi ona koju su silovali stotinu puta?! Treba li ona stotinu puta više patiti? Treba li odustati od sebe (putem samoubojstva ili na bilo koji drugi način)? Ili ona ima šansu shvatiti što je uistinu samosažaljenje?! Sanja Sarnavka ovakav bi diskurs dok trepneš okom proglasila sramotnim jer joj je životna uloga da stvari po pitanju ženskog tijela, ženskih prava i osjećaja žena proglašava sramotnima, kvota joj je otprilike desetak sramotnih stvari dnevno. No ovdje kod don Juana nikako se ne radi o njegovoj hladnoći i bezosjećajnosti. Tko je pročitao cijeli Castanedin opus, dobro zna koliko je don Juan kao mladić propatio, i kao pojedinac, i kao otac i hranitelj obitelji u uvjetima strašnog siromaštva, i kakvih se sve strahota u životu nagledao. I UPRAVO ZBOG TOGA don Juan je mogao izreći to što sam gore naveo. Upravo zbog toga.
06.10.2022. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prvo, HVALA VAM dragi moji, na svim mislima i idejama,riječima, trudu i energiji da sve ovo ispročitate i priložite svoje viđenje i stav. :-*
@Sarah; Kada me obuzme tuga, bol, kada sam potpuno skrhana, u nekom dijelu sebe ja osjetim da je to užasno sebično i nezrelo. Posramim se.
Čega točno se posramiš? Možda se posramiš jer misliš da propuštaš priliku punine življenja, ali valjda se ne posramiš radi sasvim primjerenog užasa nad užasnim događajem? Također, zar je užasni događaj manje užasan ako je bio i prije sto godina? Čiji glas kaže da te treba biti sram? Postoji mjera patnje koja je dozvoljena, a sve preko je previše i samozadovoljavanje? To je kao ovo određivanje koliko vremena je zdravo žalovati!? I uopće, - termin 'zdravo'? Wtf? Tko je to odredio,da mi je znati?? Po kojem ključu, za koju osobu? Nevjerojatno!
Ta ideja srama ide iz pretpostavke da odabirem misliti o tom događaju, i kukati nad njime (da bi me netko sažaljevao ili iz drugih koristi), dok jednako imam mogućnost odabrati misliti na travu i uživati u njoj. No, o tome uopće nije riječ.Taj koji je smislio sram nije doživio stanje o kojem govori. Ako svijesno odabireš glumiti patnju, onda da, nek te je sram. Ako te bol preplavljuje, i onemogućava te da uopće budeš u trenutku, a kamoli da se brineš jel uživaš ili ne, onda si došla u trenutak o kojem pričamo @Y i @ja.
A što ako želiš osjetiti travu pod nogama, ali ne možeš, jer nadvladava osjećaj užasa? Zar ćeš si reći, a ne, NE! odabirem ne osjećati užas, osjećam samo divotu trave! Hoće li to djelovati?? Pukom voljom i odabirom odjednom prestaje osjećaj užasa?
Po mojim praktičnim spoznajama,to uopće tako ne funkcionira.
Mene osjećaj užasa, kada poželi iskočiti, jednostavno povuče van iz trenutka, pa osjetim nesrodnost sa svime što je oko mene, nesrodnost života i smrti, nezgrapnost postojanja svijeta kao da ovaj užas unutar mene ne postoji, užasnutost nad patnjama koje postoje za čovjeka. Grozim se ovog svijeta, načina kakav je. To je najtočnija istina. Čekam Veliko Objašnjenje , kad mi ga Bog da.
I @Mariano: trenirajmo kastanedijansko odbacivanje samosažaljenja,? To je put rješavanja osjećaja? Osobno sam to činila, praktično, dok je muž umirao. sada mislim da sam si tim jednim stavom promatrača samo samozamazala oči i samouvjerila se da on zapravo ne umire. A onda je umro. Ja sam ljubitelj, LJUBITELJ, kastanedijanske ideje, poglavito skidanja maske svijeta i kreiranja vlastite vlastitosti, te također čišćenja 'garaže', ali ovaj kocept kontrole emocija zapravo kao da se ne može primjeniti na ovaj slučaj o kojem mi pričamo. Morali bi ,zapravo popričati o mnogo toga, o emocijama,o osjetima/osjećajima,o mislima, i što je uzrok čega, što je prvo, misao ili emocija.
Tamo kod tebe @Mariano je novi post, u kojem je Ypsilonka izvrsno napisalada je ova bol,muka, samoživi entitet. To je najbliži opis mom osobnom doživljaju situacije.
Mi smo možda opsjednute, užasom.
Nema to veze sa funkcionalnošću u svijetu, ti možeš reći da ga (taj entitet) valja hladnokrvno promatrati, ne angažirati se oko njega, trenirati nedjelovanje. No iz prakse, to ne oduzima snagu tom entitetu, on iskače u svijest u vremena koja sam odabere, i boja svako radnju, svako postojanje, izvlači osobu u svojstvo promatrača sebe u boli i ostatka svijeta.
Ne mora čovjek nikako reagirati, ovdje nije govor o naricanju radi naricanja, i da susjedi čuju da obitelj žaluje. Ovo je unutarnje čuđenje nad grotesknošću svega, u formi čistog neugodnog osjećanja, koje nitko ne čuje, vidi i vjerojatno ni ne sluti. Nije na odabir osobe hoće li to osjećati ili ne, osoba ne priziva voljno takve misli i sjećanja, da bi prebirala po patnji.
Dobro, imam dojam da stalno svatko svoje vrti kao vergl.:)) Hvala vam svima još jednom, puno! Puno znači ovo pretresanje. Može izgledati da nikud ne stižemo, da se oko ničega nismo složili, nebitno, ovo pretresanje ima ljekovitu moć.
07.10.2022. (11:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mene sram propuštanja punine življenja na koju su me obvezali oni koje sam voljela i koji su me voljeli, a koji su umrli. Otkad ih nema, sve ima drugačiji okus i miris. Trava je plastična, ptice kao da su nasnimljene. Al tu i tamo, doleluja nešto fino otprije i tada to shvatim njihovim poklonom. Njima je i dalje stalo do mene i dalje žele da živim u punini. Taj sram onda urodi Zahvalnošću. To su slamčice koje mene drže iznad površine.
07.10.2022. (15:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Sarah, za razliku od tebe, ja nemam osjećaj da me itko obvezao na išta, ja se prvenstveno osjećam ostavljeno. Osjećam da nikome nije stalo jel moja glava iznad ili ispod vode. velik je problem kada nemaš sa kime podijeliti ljepotu. Entuzijazam splasne. Razgovaraš sam sa sobom, Potom ne želiš više govoriti sam sebi, pa ne govoriš. Točka.
Drago mi je vidjeti da imaš te neke slamčice, te ideje potporeda te nešto nosi. :-**
07.10.2022. (23:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jučer sam pričala frendici o tebi, tvom blogu, kako me podsjećate nekada jedna na drugu, kako se tu i pametno i suptilno piše i kako to doista hrani dušu, jer ti budi spoznaju kako nisi sam u svome sranju.
Frendica nije od bloga i nece čitati, al nasmiješila se, bilo joj je drago da sam našla takav jedan kutak.
Nisi sama.
:-*:-*:-*:-*:-*
08.10.2022. (08:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri riči...
Upalila sam treći Video, totalno iscjeljujući učinak ima na mene... hvala :).
Ne znam za datume, netko moj zna reći da smjena godišnjih doba jako utječe na nas i da se životno bitne stvari događaju u proljeće ili jesen.
I ja sam rastrzana, jutros sam jednim telefonskim pozivom riješila nešto što me duže morilo, i mislila sam da to će zahtijevati i više mog vremena, angažmana i energije, i tko zna hoće li se uopće riješiti... kad, ulovila sam nekoga u dobroj volji i sve je riješeno u minut.
I inače se najviše opteretim oko stvari koje sama i zabrljam, ili onih koje odgađam do unedogled.
Nadam se da će se kod tebe sve poravnati brzo...
(nasmijala si me s onim "teritorijalno", ali mi jesmo, nažalost, i materijalna bića, pa zauzimamo određeni prostor, i određeni teritorij, makar onaj pod našim stopalima ;). tamo ti, kod mene neću odgovarati, nemam energije za ono što sam istresla).
Drž se!
05.10.2022. (12:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@dvi, tri, hvala ti :)
ma šta se tamo uopće ima odgovoriti,sve je jasno..........
Življenje na ovoj planeti,tu i sada, zahtijeva dosta pažnje i energije, k vrapcu ;-))
Divno je koliko mrva dobre volje može značiti ogromnu stvar.
To u stvari nama valja biti poučak da se ne prepuštamo živciranju u trenutku kad je to opravdano,da zadržimo mir i dobru volju da se iskorači iz situacije, a ne naveže na nju.
To je moj osobni zadatak. :))) ne pizditi neprekidno, ma koliko opravdano.
čak sam razmišljala da prestanem voziti auto. :D
05.10.2022. (12:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annabonni
primijetila sam da te nema, a sad čitam i zašto..
Pripadamo svemiru , podredjeni smo ma koliko se osejćali slobodnima
05.10.2022. (14:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Annaboni;
mi smo Svemirovi, Svemir je naš. :))
05.10.2022. (19:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Sve je super i sve je za pet, linkove za sad nisam otvarala, ali....
Nije mi usput, ni meni, a kamoli tebi spomenuti ......
U istom postu. Može to kad želimo "umanjiti". Dati "lakši" pogled čitatelju. Ne znam.
Mrtva ozbiljna čitam tvojih par rečenica koje su mi iskočile. Tako sam čitala neki dan i post od @sarah.
Tvoj post više boli. Barem mene.
Drži se.
05.10.2022. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Deseti mjesec, da. Prepun. Obljetnica, godišnjica, gubitaka..sve isto.
I ja ispipavam sve bez čega mogu. Tu i tamo me uhvati panika...pa kaj će mi ostat..? Brige i neizvjesnost odražavaju se na rebru koje me boli
( možda se iz njeg rodi mali Adamić) i leđima bolnim..u međuvremenu, takva sva bolna, izlomljena, lijepim reklame po kvartu za to kaj bum masirala:-P
Sanjarim kak bi bili lijepo u petak zapalit za Split, srest se uživo sa splitskim blogerajem i upiti malo tu mudru i lepršavu energiju mora...
Razmišljala sam puno o tebi ovih dana kad te nije bilo, niti te se moglo komentirati.
05.10.2022. (21:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Ypsilonka.
ove godine zaista me jako pogodilo.
Događa mi se , zapravo, sad prvi puta od suprugove smrti, da neka rečenica, nešto što netko kaže (ne nužno samo meni, ne nužno vezano na smrt, ili na njega, nego nešto nasumce, nešto možda tek djelomice vezano uz situaciju...) me strefi puno više nego bi itko očekivao. Netko nešto izgovori, a u meni nešto prepukne, nešto me podsjeti, nešto oživi sve što je bilo, i onda plačem li, plačem, ne dođem danima k sebi. Ove godine baš je puno teže.
Pripisujem te užasnoj emotivnoj iscrpljenosti koju je učinilo ljeto sa roditeljima, stari sa alzahajmerom, stara koja se lomi oko njega, propadanje sa velikim slovom P, i ništa ne možeš učiniti. Nisam se ljetos nimalo odmorila, samo sam se kupala i kupala u žalosti, brizi i naporu, svom i tuđem................a stvar je već krenula nanovo dalje.
Uf.
Bit će bolje.
Ide Božić.
05.10.2022. (23:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Sarah;
ja osjećam veliki gubitak Svega.
Kao da je sav život koji je postojao jednostavno nestao.
Jednostavno, i nevjerojatno, ničeg nema.
Iza mene, nema ničega.
Ispred mene je Strah, strah od života. Nepovjerenje.
Dobro je da je ona tu,
ništa bez nje više ne bi bilo.
......................
Idem sutra potražiti ,
ako noga bude dozvoljavala,
kam si to povješala plakate.
:D
Ti bi u Split?
mislim da bi trebala otići, ako te to veseli!
Ja sam počela zazirati od ljudi.
05.10.2022. (23:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
Želim ti regeneraciju. :* Jesen mi je uvijek čudna. Ali ajde, sretna, bit će slj. tjedan treća godišnjica braka.
06.10.2022. (00:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Berta Hellingera i njegove obiteljske sistemske konstelacije proučavao sam sad već prije dosta godina i tada sam bio oduševljen time. Imam osjećaj da se njegovu radu dogodilo isto što i Freudovom i Jungovom, na koncu isto što i radu Phyllis Krystal - dok su ga vodili oni kao pioniri tog rada, stvari su bile čudesne, događale su se iznimne transformacije, nevjerojatni ishodi. Čak i kod Freuda - on je bio silno karizmatičan, čovjek izuzetnih duševnih sposobnosti, no o tome se danas uglavnom ništa ne zna. Jedna moja prijateljica već koju godinu odlazi na sistemske konstelacije i priča o vrlo neobičnim događajima, no mijenja li se, postoji li kod nje nakon svih tih seansi ikakva promjena na bolje? Bojim se da ne. Sve je ostalo na razini veoma neobičnih događaja, otkrića i sinkroniciteta, od kojih nikada ništa u nekom iole transformativnom smislu. I ja sam, zahvaljujući autorima poput Berta Hellingera, ali i mnogim drugim, primijetio mnogo neobičnosti u svojim familijama i u svojem obiteljskom naslijeđu, sve to o čemu i ti govoriš - "Činjenica da se obiteljske stvari događaju u klasterima i da se problemi tendiraju pokazivati, materijalizirati, repetirati, u ista vremena, godinama, pa i generacijski..." Dakle, pored onoga što nam mogu reći karma i reinkarnacija (a karma može biti osobna, obiteljska, nacionalna, čak i rasna, karma po mnogim osnovama, a sve se te karme međusobno prepliću i vektorski daju završni učinak na našu sudbinu), tu su i drugi neobični fenomeni, klasteri, konstelacije. Zapravo, mišljenja sam da što više čovjek uranja u svoju unutarnju svjesnost, onu koja je Čisto Značenje u valerima postojanja, to mu više dolazi čudesnost njegove sudbine, sve do kapilarnih razina. Pa ipak, ono što želim poantirati jest - u prevlađujućem postotku, gotovo u stopostotnoj mjeri, unutarnja duhovna transformacija ne događa se kroz te kanale, na takve načine, putem takvih otkrića o sebi. Jer - i najfascinantnije otkriće o "ja" još uvijek je samo otkriće o "ja koje ne postoji". ;)) Sve se svodi na suptilna, veoma suptilna i magično suptilna udovoljavanja egu koja se manifestiraju sinkronicistički. To je moje životno uvjerenje nakon svih životnih bitaka kroz koje sam prošao. Ne mislim da svatko mora imati mišljenje slično mojem, apsolutno ne. Svi smo mi kreatori vlastitog, u sebe zatvorenog Univerzuma Značenja. :)
06.10.2022. (01:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Galaktična, prvo, sretna vam godišnjica, i neka bude još puno, puno, puno godišnjica :))
Čudna jesen.
Hm...da... pa ne baš čudna, svakako, zatvorenija od ljeta, intimnija.
U jednu ruku, jesen je divna , divna,
kad se magle počnu vuči,
kad se nebesko plavetnilo promijeni u sivi ton,
beskrajne kiše,
sve to ima svoju draž definitivno...
Ali ovi događaji, to ide po nekoj drugoj tračnici, i bolno je za sjetiti se. A ta sjećanja, ona imaju svoj život. Svoju volju, ne možeš ih potrošiti, pa da se prestanu pojavljivati.
06.10.2022. (11:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Mariano, tebi komentar kasnije, jer žurim. :)
06.10.2022. (11:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
U gužvi si, i ja stalno.
Nema veze, nekada ćeš pročitati, a ja ti imam potrebu napisati još koju riječ.
Dok mi se nije dogodio pravi udarac nisam shvaćala kako nikada ne prolazi. Pa ono mora proći, sve prođe, svašta i koješta sam mislila. Mislila sam čak možda je do specifične osobnosti pa neki ljudi se dugotrajnije i teže oporavljaju.
Nisam znala da postoje stvari od koji se nikada ne možeš oporaviti. Koje te promijene skroz na skroz. Nikada isti ni sličan ni blizu.
Nekada si mi rekla da je svaka smrt za neko dobro, rekla mi je to i neki dan moja dobra i jako bliska prijateljica smjerajući na moje posljedice: pretjerani gubitak straha, to što u svakom trenutku znam svoje priorite, to što me potresi, drame i lomovi životni normalni tek površinski zaljuljaju, a istinski ne diraju itd.
I dalje ne mogu to vidjeti dobrim, samo sam oštećena, ništa više, a to što ta oštećenost ide u prilog opstanku to je odradio moj nagon za preživljavanjem kao i mnogi nesvjesni i polusvjesni mehanizni. Nisam svojim naporom i voljom izgubila strah, a nije to ni nešto što treba vidjeti dobrim i pozitivnim.
Žao mi je što si izmučena.
Od staraca, drugih ljudi i njihovih teškoća se treba distancirati. Nek nose i pomažu oni koji su u prilici. Ti nisi.
Nemam ni ja kapacitet za mnoge stvari za koje sam prije imala pa režem, napuštam, govorim glasno ne!
Samo jedna je tvoja/a i moja zadaća, dužnost i obaveza i to je upravo ona koja ti jedina ima smisao i drži te na nogama.
Ne znam.
Povremeno imam dojam kako živim kao podvojena ličnost. Ja normalna, produktivna, uspješna, pozitivna, strastvena, uporna i ja sljomljena do kostiju. Polomljena, ubijena.
Ne smijem @Lil pomisliti, ne smijem. Sve počne pucati, radpadati se, tonuti.
Svašta me podsjeća.
Faza prihvaćanja smrti traje do dva tjedna, prošle su dvije i pol godine, nisam se pomaknula milimetar. Stojim zamrznuta u trenutku. Nevjerica, nemogućnost poimanja, strašno!
Kad mi misli naiđu, kada um tjera na spoznaju prihvaćanje, sve u meni vrišti: ne, ne, ne... Često je tako intezivno da govorim na glas. Pokušavam sakriti od bliskih sve mi bolje ide. Prije su me pitali što mi je jer bi čuli iz kupaonice u kojoj sam sama kako govorim, ne, ne, ne.....
Nitko ne može pomoći pa se trudim ne opterećivati druge. Imaju svi svoje teškoće.
Ovo je i tako samo moja borba, meni dana.
Traži načine kako da se jačaš. Što god pomaže, što god djeluje!
Ispričavam se na komentaru koji bi mogao biti viđen nedoličnim i neprimjerenim blogu od strane tvojih čitatelja, tebi je znam otvorenost i dijeljenje do ovog nivoa normalna stvar, tako da druge nije bilo nego da zanemarim čitatelje. :))))
Bok!
06.10.2022. (13:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Mariano.
U cijelosti razumijem i osjećam što želiš reći,
u prevlađujućem postotku, gotovo u stopostotnoj mjeri, unutarnja duhovna transformacija ne događa se kroz te kanale, na takve načine, putem takvih otkrića o sebi. Jer - i najfascinantnije otkriće o "ja" još uvijek je samo otkriće o "ja koje ne postoji". ;)) Sve se svodi na suptilna, veoma suptilna i magično suptilna udovoljavanja egu koja se manifestiraju sinkronicistički.
pa čak sam sklona složiti se s tobom.
No unatoč tome, nevolja i tegoba izdržavanja onoga što je ovdje i sada, ovo što je oko nas sada i bode nas sada, ne dozvoljavajući da o ičem drugom mislimo, dakle, ta nevolja nas ipak tjera na traženje razumijevanja i postupaka koji bi nam olakšali.
To je prirodno, ljudski, razumljivo i, na koncu, pitanje samoodržanja.
Ako je oko tebe požar, nećeš morati ni sekundu misliti, bježat ćeš sam od sebe u nastojanju da spasiš glavu. Dapače, prvo ćeš bježati, pa onda spoznati da si bježao.
Tako i ove Konstelacije (I da, sjećam se ja da smo o tome već pričali) predstavljaju nužnost, činjenje za spas, iako to ne donosi Konačno oslobođenje, donosi trenutačno olakšanje da osoba lakše pregura trenutak, a na konstruktivan način.
Postoje razne razine djelovanja. Ova najniža razina, razina samoočuvanja života, te jela, pila i seksa, nije manje bitne od one razine i onih djelovanja koja vode k prosvjetljenju. Pretpostavljam svrhovitost inkarnacije samom činjenicom da je (da jesmo inkarnirani), pa zato smatram i te naočigled najprizemnije radnje bitnima. Ne postoji ništa preprizemno, (čak i grijeh) što možemo uopće činiti. Sve vodi Ka. Iako ne sve na očit i direktan način, naravno.
Kažeš da tvoja frendica već neko vrijeme ide na te Konstelacije, ali da misliš da one ne mijenjaju ništa u suštini.
Ne znam baš.
Prvo, ako i ne mijenjaju ništa naočigled (tipa, nije se promijenila, nema noviteta i poboljšanja u životu, u bilo kojem vidu), postoji dobra mogućnost da joj je, unutar nje same lakše živjeti, pomirenije, balansiranije samoj sa sobom, nego što bi bilo da ne promišlja te informacije koje tamo pokupi. Osim toga, promjene u osobi događaju se najčešće vrlo polako.
Možda bi joj bilo isto da je samo sjedila i gledala u travu npr., ali nije, nego je sjedila i razmatrala djelovanja među ljudima i energijama. To je, dakle, njezin put, njezin način. :)
Tako da ja aktivno tražim primjerena sredstva olakšanja, primjerena situaciji i primjerena mojoj osobi.
06.10.2022. (18:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Ypsilonka, pišem ti komentar, pa ga slučajno pobrišem............a baš me oće..........
Samo piši, piši, piši; što i zašto smo si tu uopće, ako ne možemo pisati sve, do kraja..........najviše volim sve one koje najviše kudim, koje pitam najneugodinija pitanja, kojima najviše dosađujem, koje najviše riječju, gnjavim. Besmisleno je površno se dopisivati, osim ako baš ne ciljamo proćerdavati vrijeme.......
Baš ne znam tko bi se jako lecnuo, od ovdje prisutnih?
Dok mi se nije dogodio pravi udarac nisam shvaćala kako nikada ne prolazi.
To je ono o čem smo već pričale; ZAISTA ništa ne prolazi, vrijeme doslovno NE POSTOJI, postoji protok, pokret, okrećemo listove kalendara, ali NE ZAPRAVO.
To zvuči paradoksalno, i ne može biti objašnjeno riječima, ali je u potpunosti tako.
I ne može to shvatiti, do kraja razumjeti, tko nije doživio. (Moje je da razumijem da to nije za osudu i da ne zamjeram, ja sam grozna furibaba)
Neki događaj te ozlijedi, ošteti svojom brutalnošću,svirepošću, grozotom,i to je učinjeno zasvagda. To je ono penjanje na planinu koje je @Mariano spominjao u nedavnom postu,s koje se ne vraćaš. Vraća se netko drugi, nema više onog starog ja. Ozljeda je učinjena, rođeno je novo biće, sa novim postavkama. Staro biće je ishlapilo ko led na suncu, nema povratka.
A budući da je stvar/situacija doslovno NEPOPRAVLJIVA, nema ni svijetle budućnosti.
To je činjenica s kojom se moramo pomiriti.
Moramo doslovno voditi podvojen, podijeljen život.
Moramo izgraditi paralelno ja,koje je kadra graditi dalje.
To što kažeš 'Povremeno imam dojam kako živim kao podvojena ličnost. Ja normalna, produktivna, uspješna, pozitivna, strastvena, uporna i ja sljomljena do kostiju. Polomljena, ubijena.'
To nije dojam. To je činjenica. Živimo podvojeno. Na van jedno, na unutra drugo.
Nekada si mi rekla da je svaka smrt za neko dobro, rekla mi je to i neki dan moja dobra i jako bliska prijateljica smjerajući na moje posljedice: pretjerani gubitak straha, to što u svakom trenutku znam svoje priorite, to što me potresi, drame i lomovi životni normalni tek površinski zaljuljaju, a istinski ne diraju itd.
Pa baš sam glupača.
No da, istina je da svaka situacija, pa i ovakva o kakvima mi pričamo, može poroditi neku korist, (a la ovo tvoju neustrašivost), no to nikako ne znači da je ta situacija zato na neki način izubila od svoje mučnosti, težine i strave.
Meni, s druge strane, trenutno je na tapeti samo strah, strah i strah. Od svega. ne mogu sad tu pisati, možda u neki post........ne znam, nema veze.
Žao mi je da patiš.
nema pravih riječi.
Žao mi je. Iz svih strana kad se gleda. Strašno.
Patnja vodi k prosvjetljenju (su mi rekli). Neki , dakle, sprintaju u tom smjeru. :-S
06.10.2022. (19:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Ni meni komunikacija koja nije do kraja nema smisla. Marak bila i ružna.
Šala, zafrkancija, glupiranje isto ima smisla, ali i opet kada je iskreno, neposredno, "do kraja", bez pozadinske priče. Sve tako istinsko i iskreno meni ima smisla, drugima ne mora imati. Jasno
mi je kako vremena nema za gluposti. Drugi imaju možda neke druge brije. Svakom njegovo.
Neka autorica je na svoj post dobila komentar kako joj je post neprimjeren za blog jer je imala potrebu napisati neke životne teškoće iz mladosti čak joj je i savjetovano što da piše!
Živote moj!
Jasno kako čovjeku može biti mučno od nečije priče i ne želi si kvariti dan, ali onda nek ne čita. Osim toga život je povremeno iznimno mučan. Ništa manje ako pišeš samo o fikusima što je svačije legitimno pravo. Nikome nikada nisam prigovorila što ne piše postove iz kategorije osobno! Ne bi mi palo na pamet!
Tak da ima onih koji se kako ti kažeš lecaju....
Tko ih fućka, jedino povremeno iziritiraju i tako zraubane živce. :))
06.10.2022. (20:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Čovjek meditira kako ne bi morao zaista meditirati. Čovjek ide na Konstelacije kako se ne bi morao zaista pozabaviti sobom. Čovjek ide na mise i duhovne obnove ili na retreate / duhovna povlačenja kako ne bi morao zaista pronaći Boga ili se zaista povući u unutarnju tišinu, itd. :) Dakako, nema tu ničeg za zamjerati, no naš je ego star milijune godina i postao je silno lukav u izbjegavanju stvarnog suočenja sa svojom vlastitom utvarnosti. :)) A svi naši problemi ne dolaze zbog toga što su nas pritisle situacije i klasteri, karma i naslijeđe, već zbog toga što ne želimo uvidjeti utvarnost ega pa neprestano kreiramo drame i probleme. Samo zbog toga, nemojmo se zavaravati. :))
06.10.2022. (20:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
@Ypsilonka, @Lilianke - Iščitao sam pažljivo vaše komentare. Nemam ništa pametno za dodati osim floskule da vrijeme liječi sve rane makar ne postoji. :)) Trebamo uvijek biti na oprezu kako se ne bismo zaljubili u svoju patnju, kako je ne bismo posesivno štitili pred svijetom. :) Kad prođe desetak godina, a čovjek i dalje pati jednakim intenzitetom, tada se mora zapitati nije li to neki njegov naopak, morbidan hedonizam. Dakle, moramo preispitivati svoje patnje jednako kao i svoje užitke i veselja. :) Izvin'te ak' u vašu prepisku upadam kao slon u staklarnu. :)))
06.10.2022. (20:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
" Ljudi ne rastu, ljudi ne stare, ljudi ne odlaze. Rastu, stare i odlaze samo priče o njima, male filigranske dragocijenosti koje sebično čuvamo. Sebično, da, jer što mi ostaje ako izgubim priču? Što mi preostaje ako zaboravim tvoje cipele ispod kreveta? Hoćeš li postojati ako za tobom prestanem patiti?"
Napisala sam to kada je umrla moja baka. Davno, bio je to prvi veći gubitak s kojim se nisam znala nositi.
Danas mi je kolegica pričala o čudnovatoj smrti svoga šogora.
Umro je kada je sišao s onog brda u Međugorju. Ispovijedio se, hodao, oprao cipele dole u kafiću, potom popio čašu vode i umro. Tri su ga medicinske sestre pokušale oživiti. Jedna nije odustajala i morali su je udaljiti. Dva autobusa puna hodočasnika molila su za njega. Mlad čovjek. Infarkt. Bog ga je baš spektakularno uzeo k sebi. Mora da mu je nešto hitno trebao.
Kao što naš život ima svrhu ( često, živeći na autopilotu, nismo je uopće svjesni) potpuno isto je i sa smrću.
No, radi se o misteriju, svrhu smrti saznat ćemo tek kada dođe red na nas.
Kada me obuzme tuga, bol, kada sam potpuno skrhana, u nekom dijelu sebe ja osjetim da je to užasno sebično i nezrelo. Posramim se. Dano mi je da gledam u nebo, treperenje zvijezde, mirišim šumu i ciklame, mazim psa, hodam bosa po travi, pijesku, dano mi je, nepovratno, poklonjeno mi je bezuvjetno da ćutim sve te ovozemaljske ljepote- umjesto njih. Da nastavim.
Ljubav tih ljudi koje sam izgubila, iziskuje moju hrabrost, staloženost i mudrost mirenja s prolaznošću svega. Svojom snagom, kao da im se odužujem za svu tu silnu ljubav koju su mi davali. I daju, ja ih osjećam.
Kao da trebam pokazati ( nekome, nečemu) da sam shvatila. Bit.
06.10.2022. (21:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Nije to to @Mariano, to sam i ja mislila kada sam slušala druge.
Doživjela sam smrti, roditelji su mi stari, bit će gadno sigurno, ali nije to ono o čemu govorimo.
Mislim kako sve žene ne dožive ovo što je @Lil doživjela. Svejedno ona je doživjela, neka se nakon četiri godine već drugi put uda.
Sahraniti dijete. Nema toga ni u najljućim SF filmovima.
Dakle radi se o traumi koja je klasificirana najtežom traumom uz to smrt ovog konkretnog djeteta ima otežavajuću okolnost zbog načina njegove smrti. Vjerujem gore je izgubiti cijelu obitelj u logoru. To su ljudi također doživljavali. Cijele obitelji u saobraćajnim nesrećama jedan član preživi.
Potpuno sam produktivna osoba, okružje me opisuje stabilnom, racionalnom, pouzdanom, smijem se glasno dok se smijem, sprdam se puno i često, a@Lil je gore to pokušala objasniti koliko se to uopće može objasniti, a da nisi doživio.
Ne može, može se pokušavati.
Nikada nisam živjela u uloži žrtve, povremeno se jesam samosažaljevala krož život. Zaljubiti se u patnju nije u mojim postavkama.
Zašla sam na mjesto za koje normalan čovjek ne može zamisliti kako postoji. Tada mi je Pakao izgledao kao poželjno mjesto, a godinu i po sam se borila da preživim doslovno. Nije metafora. Spasio me je racio, možda i to što su moji temelji prije traume bili zdravi, možda! Možda sam zato živa? Ne samo ja nego i neki drugi članovi obitelji koji su prolazili isto/drugo, ali isto.
Jedino za čim sam vapila je da umrem, da prestane i tako godinu i pol svakodnevno, bez odmora. Nemoguće je opisati sve aspekte tog horora.
Teško je opisati i sve što se događalo, a bilo je toga mnogo. Stojim "iznad sebe" netko bez emocija promatra sve što se događa, neko biće koje sam prije bila ja. Ne možeš bježati, ne možeš se boriti pa se odvojiš od sebe.
Rekla sam već, nemamo mi pojma ni tko smo ni što smo dok nas život ne izazove i odvede do mjesta za koja ne možeš pretpostaviti kako postoje. @Freš je jednom dobro rekao kako to ne može pretpostaviti, gubitak djeteta, a i ne želi. Čovjek je prošao rat i gledao svašta. Ipak to nisu bili članovi njegove obitelji, djeca....
Normalan život zaista i nikada tamo ne bi trebao i smio zaći, a zalazi. :(
Kada nešto vidiš ne možeš nikada nazad iz toga. Jedino možda demencija, moždani, takvo što može promijeniti stvar.
@Lil će ti napisati svoj komentar. Mogu ti reći kako sam imala identične pretpostavke tvojima prije svoje tragedije.
To što ti ne možeš predočiti, niti čovjek može zamisliti neke stvari koje nije doživio ne mijenja ništa na stvari. Ukoliko nemamo neko iskustvo kompariramo ga s onim koje imamo, shvaćamo i kroz znanje o temi koje smo stekli učenjem, ali to nije to.
Ni blizu.
06.10.2022. (22:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
@Ypsilonka - "To što ti ne možeš predočiti, niti čovjek može zamisliti neke stvari koje nije doživio ne mijenja ništa na stvari. Ukoliko nemamo neko iskustvo kompariramo ga s onim koje imamo, shvaćamo i kroz znanje o temi koje smo stekli učenjem, ali to nije to." A što ti znaš o meni, o mojim iskustvima, o mom životu? Čitaš moje tekstove na blogu pa stvaraš dojam ili osjećaj da me poznaješ. Ljudi uglavnom tako zaključuju - ako o nečemu ne pišeš, to znači da to nisi iskusio. Iskusio si samo ono o čemu pišeš ili govoriš. Ne valja tako zaključivati. Što se tiče patnje, spomenuo sam period od deset godina, ne period od dvije ili četiri godine. I dalje stojim iza toga što sam rekao - ako netko i nakon deset godina pati nesmanjenom žestinom, to u njemu živi mračan, morbidan užitak. Naravno, mnogi se tom užitku priklanjaju već nakon tjedan dana, već nakon pet minuta, ili čak odmah, mnogi silno pretjeruju u svojim emocionalnim reakcijama. Ima svega na ovom svijetu. Što je osoba dublje u kontaktu sa svojom Dušom, to će više snage moći pronaći kako bi se sabrala, kako bi svoje emocije držala pod kontrolom. Ovdje na Balkanu, općenito kod slavenskih naroda, kao i kod Talijana, Turaka, Španjolaca, držanje emocija pod kontrolom smatra se nekom vrstom sramote ili potiskivanja ili bezosjećajnosti i hladnoće pa nas od djetinjstva tako odgajaju - naročito djevojke - da patimo, da kukamo, da lelečemo, da jadikujemo, da se žalimo, da naričemo, itd. To je, eto, čak i stvar kolektivnog naslijeđa. Ja ne kažem da pokopati vlastito dijete nije strašna stvar, ali pogledaj na kako se divan način s tim nosila jedna Vesna Krmpotić! Ona bi trebala biti uzor u tom procesu žalovanja. Primijetio sam kako ljudi najentuzijastičnije i najstrastvenije staju u obranu svojih prehrambenih navika (mesožderstva) i svoje patnje - sve drugo im smiješ propitivati, samo to ne. ;) Jednom su don Juan i Castaneda pričali o samosažaljenju u kontekstu intenzivne patnje pa je don Juan primijetio nešto što mi je trajno ostalo u sjećanju. Otprilike - silovana žena silno pati zbog onog što joj je učinjeno, ali što da radi ona koju su silovali stotinu puta?! Treba li ona stotinu puta više patiti? Treba li odustati od sebe (putem samoubojstva ili na bilo koji drugi način)? Ili ona ima šansu shvatiti što je uistinu samosažaljenje?! Sanja Sarnavka ovakav bi diskurs dok trepneš okom proglasila sramotnim jer joj je životna uloga da stvari po pitanju ženskog tijela, ženskih prava i osjećaja žena proglašava sramotnima, kvota joj je otprilike desetak sramotnih stvari dnevno. No ovdje kod don Juana nikako se ne radi o njegovoj hladnoći i bezosjećajnosti. Tko je pročitao cijeli Castanedin opus, dobro zna koliko je don Juan kao mladić propatio, i kao pojedinac, i kao otac i hranitelj obitelji u uvjetima strašnog siromaštva, i kakvih se sve strahota u životu nagledao. I UPRAVO ZBOG TOGA don Juan je mogao izreći to što sam gore naveo. Upravo zbog toga.
06.10.2022. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@SVIMA:
Prvo, HVALA VAM dragi moji, na svim mislima i idejama,riječima, trudu i energiji da sve ovo ispročitate i priložite svoje viđenje i stav.
:-*
@Sarah;
Kada me obuzme tuga, bol, kada sam potpuno skrhana, u nekom dijelu sebe ja osjetim da je to užasno sebično i nezrelo. Posramim se.
Čega točno se posramiš?
Možda se posramiš jer misliš da propuštaš priliku punine življenja, ali valjda se ne posramiš radi sasvim primjerenog užasa nad užasnim događajem?
Također, zar je užasni događaj manje užasan ako je bio i prije sto godina?
Čiji glas kaže da te treba biti sram?
Postoji mjera patnje koja je dozvoljena, a sve preko je previše i samozadovoljavanje?
To je kao ovo određivanje koliko vremena je zdravo žalovati!?
I uopće, - termin 'zdravo'?
Wtf? Tko je to odredio,da mi je znati?? Po kojem ključu, za koju osobu? Nevjerojatno!
Ta ideja srama ide iz pretpostavke da odabirem misliti o tom događaju, i kukati nad njime (da bi me netko sažaljevao ili iz drugih koristi), dok jednako imam mogućnost odabrati misliti na travu i uživati u njoj.
No, o tome uopće nije riječ.Taj koji je smislio sram nije doživio stanje o kojem govori.
Ako svijesno odabireš glumiti patnju, onda da, nek te je sram. Ako te bol preplavljuje, i onemogućava te da uopće budeš u trenutku, a kamoli da se brineš jel uživaš ili ne, onda si došla u trenutak o kojem pričamo @Y i @ja.
A što ako želiš osjetiti travu pod nogama, ali ne možeš, jer nadvladava osjećaj užasa?
Zar ćeš si reći, a ne, NE! odabirem ne osjećati užas, osjećam samo divotu trave! Hoće li to djelovati?? Pukom voljom i odabirom odjednom prestaje osjećaj užasa?
Po mojim praktičnim spoznajama,to uopće tako ne funkcionira.
Mene osjećaj užasa, kada poželi iskočiti, jednostavno povuče van iz trenutka, pa osjetim nesrodnost sa svime što je oko mene, nesrodnost života i smrti, nezgrapnost postojanja svijeta kao da ovaj užas unutar mene ne postoji, užasnutost nad patnjama koje postoje za čovjeka. Grozim se ovog svijeta, načina kakav je. To je najtočnija istina. Čekam Veliko Objašnjenje , kad mi ga Bog da.
I @Mariano:
trenirajmo kastanedijansko odbacivanje samosažaljenja,?
To je put rješavanja osjećaja?
Osobno sam to činila, praktično, dok je muž umirao.
sada mislim da sam si tim jednim stavom promatrača samo samozamazala oči i samouvjerila se da on zapravo ne umire.
A onda je umro.
Ja sam ljubitelj, LJUBITELJ, kastanedijanske ideje, poglavito skidanja maske svijeta i kreiranja vlastite vlastitosti, te također čišćenja 'garaže', ali ovaj kocept kontrole emocija zapravo kao da se ne može primjeniti na ovaj slučaj o kojem mi pričamo.
Morali bi ,zapravo popričati o mnogo toga, o emocijama,o osjetima/osjećajima,o mislima, i što je uzrok čega, što je prvo, misao ili emocija.
Tamo kod tebe @Mariano je novi post, u kojem je Ypsilonka izvrsno napisalada je ova bol,muka, samoživi entitet. To je najbliži opis mom osobnom doživljaju situacije.
Mi smo možda opsjednute, užasom.
Nema to veze sa funkcionalnošću u svijetu, ti možeš reći da ga (taj entitet) valja hladnokrvno promatrati, ne angažirati se oko njega, trenirati nedjelovanje.
No iz prakse, to ne oduzima snagu tom entitetu, on iskače u svijest u vremena koja sam odabere, i boja svako radnju, svako postojanje, izvlači osobu u svojstvo promatrača sebe u boli i ostatka svijeta.
Ne mora čovjek nikako reagirati, ovdje nije govor o naricanju radi naricanja, i da susjedi čuju da obitelj žaluje.
Ovo je unutarnje čuđenje nad grotesknošću svega, u formi čistog neugodnog osjećanja, koje nitko ne čuje, vidi i vjerojatno ni ne sluti.
Nije na odabir osobe hoće li to osjećati ili ne, osoba ne priziva voljno takve misli i sjećanja, da bi prebirala po patnji.
Dobro,
imam dojam da stalno svatko svoje vrti kao vergl.:))
Hvala vam svima još jednom, puno!
Puno znači ovo pretresanje.
Može izgledati da nikud ne stižemo,
da se oko ničega nismo složili,
nebitno,
ovo pretresanje ima ljekovitu moć.
07.10.2022. (11:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Mene sram propuštanja punine življenja na koju su me obvezali oni koje sam voljela i koji su me voljeli, a koji su umrli.
Otkad ih nema, sve ima drugačiji okus i miris. Trava je plastična, ptice kao da su nasnimljene.
Al tu i tamo, doleluja nešto fino otprije i tada to shvatim njihovim poklonom. Njima je i dalje stalo do mene i dalje žele da živim u punini.
Taj sram onda urodi Zahvalnošću.
To su slamčice koje mene drže iznad površine.
07.10.2022. (15:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Sarah, za razliku od tebe, ja nemam osjećaj da me itko obvezao na išta, ja se prvenstveno osjećam ostavljeno. Osjećam da nikome nije stalo jel moja glava iznad ili ispod vode.
velik je problem kada nemaš sa kime podijeliti ljepotu. Entuzijazam splasne. Razgovaraš sam sa sobom, Potom ne želiš više govoriti sam sebi, pa ne govoriš. Točka.
Drago mi je vidjeti da imaš te neke slamčice, te ideje potporeda te nešto nosi.
:-**
07.10.2022. (23:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Žao mi je što tako osjećaš:(((
Jučer sam pričala frendici o tebi, tvom blogu, kako me podsjećate nekada jedna na drugu, kako se tu i pametno i suptilno piše i kako to doista hrani dušu, jer ti budi spoznaju kako nisi sam u svome sranju.
Frendica nije od bloga i nece čitati, al nasmiješila se, bilo joj je drago da sam našla takav jedan kutak.
Nisi sama.
:-*:-*:-*:-*:-*
08.10.2022. (08:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...