Bajke - za ili protiv?

ponedjeljak, 05.12.2022.

Tamo kod Ypsilonke ostavio sam dva komentara, izazvan ovim njezinim riječima u dnu njezina posta:

"Topla preporuka je ne čitati bajke djeci. U bajkama roditelji djecu ostavljaju usred šume, vukovi gutaju bake, događa se nasilje. Bajke su literatura za odrasle!"

Ovo su ta moja dva komentara:

Ja bih rekao da bajke upravo JESU za djecu, baš takve kakve jesu, nerijetko zastrašujuće, bizarne i začudne. Zašto? Zato što su bajke daleko najbolji, najmudriji i najlucidniji način da se djeca podsvjesno pripreme za zastrašujući svijet odraslih. Djeca nisu prazne ploče, ona sa sobom u ovaj svijet donose svoje demone. Te demone bajke na najbolji mogući način amortiziraju i ublažavaju jer do neke mjere titraju skupa s tim unutarnjim dječjim demonima, a ipak su njihovo prevrednovanje, njihovo kreativno nadilaženje. Velika je pogreška moderne pedagogije i psihologije što djecu želi sačuvati od prorade i apsorbiranja njihovih demona s kojima su došla u ovaj svijet. To pokazuje da moderna pedagogija i psihologija nešto osnovno ne razumiju, kao što i inače mnogo toga u ovom ultrasekularnom potrošačkom društvu nije razumljeno i spoznato na pravilan način. Danas se djecu nastoji zaštititi od svega i svačega i na taj se način odraslim osobama koje već potencijalno postoje u toj djeci ne dopušta da se pravilno moralno razviju. Sve je veoma pogrešno i beskrajno površno s ovim ultrasekularnim današnjim svijetom i njegovim interpretacijama dječje dobrobiti. Dijete nije dijete, dijete je čovjek. "Biti dijete" samo je privremena kategorija, nije nešto što traje zauvijek. A moderna se pedagogija i psihologija upravo na taj način odnose prema djeci - kao da će "biti djetetom" trajati zauvijek.

Kao dijete vrtićke dobi BESKRAJNO sam uživao u Šumi Striborovoj koju nam je odgajateljica puštala s longplejke. Obožavao sam bajke braće Grimm, obožavao! Neprestano sam tražio od oca da mi opet i opet priča bajku o Baš-Čeliku (jednu od mnogih verzija, vjerojatno onu iz filma Čudotvorni mač). Isječak - Baš Čelikova tajna. :) Bajke su me u djetinjstvu silno obogatile. Dale su mi perspektivu, dubinu i kvalitetnu popudbinu za odrastanje.

Koje je vaše mišljenje o bajkama?



Odluka

nedjelja, 04.12.2022.

Došao sam na taj most s namjerom da se bacim dolje. Odšetao sam do sredine. Sad kad sam već ušao u finiš svoje nakane, više mi se i nije toliko umiralo, no znao sam da moram dovršiti ono što sam odlučio. Odluku treba sprovesti. Tomu odluke služe. Skupljao sam hrabrost kako bih se u nekom trenutku preselio na onu stranu ograde. Nije mi baš išlo od ruke. No kad o nečemu dugo i neprestano razmišljate, to postane vašom komandom. Više se ne možete osloboditi te komande. U nekom trenutku shvatio sam da bi bilo neprimjereno da i dalje tu bezveze stojim. Skupio sam svu hrabrost i uspeo se na ogradu, a onda stao s njezine vanjske strane. Uh! To je sad, dakle, to! Nema natrag! Istovremeno me to i prestravilo i učinilo ponosnim jer sam, očito, kadar za takve podvige. Sad još samo treba skočiti. Pad će biti neugodan, to dobro znam jer sam kao tinejđer skakao s osječkog visećeg mosta. A još će neugodniji biti sraz s mrzlom vodom početkom prosinca. No unutar nekoliko minuta moje će tijelo odrvenjeti i ja ću potonuti. Potrebno je samo par minuta, to svatko može izdržati.

Da skočim? Što čekam? Jebiga, nije tako lagano odlijepiti se od postolja na kojem stojim. Jer jednom kad se odlijepiš, to je to, nema više natrag. Zašto se ono želim ubiti? Nesretan u ljubavi? Promašen život? Sad mi to djeluje bezveze, no znam da nije bezveze, inače se ne bih odlučio na ovaj čin. Puno je toga kumovalo, puno je toga godinama dovodilo do ovoga, dakle moram se uozbiljiti i učiniti ono što sam odlučio. Odluka je svetinja.

Koliko je sati? Znam da sam došao na most u 1:10 iza ponoći, dakle sada bi moglo biti nešto iza dva. Izvadio sam mobitel iz džepa jakne - 2:25. Da ga bacim u vodu? To bi mi moglo pomoći - da se bacim za njim kao za simbolom koji je posredovao u tolikim mojim nesrećama i jadima. Naš mobitel je naša osobna historija - u njemu je nagomilana sva naša duševna energija. Sve smo njemu predali. Ako ga bacim, to će biti skoro kao generalna proba. No izbrisao sam sve poruke i mailove koji su me činili nesretnim, stoga sam vratio mobitel u džep jakne i nastavio promatrati mutnu i neproničnu savsku vodu koja je protjecala u potpunoj nezainteresiranosti. Sad mi prelazak na vanjsku stranu ograde više nije bio nalik podvigu, navikao sam se da sam tu, s vanjske strane. Pomislio sam kako sam se isto tako mogao odvažiti i naviknuti i na mnoge druge životne podvige, ali sam, eto, uvijek bio ziheraš i kukavica, nesklon promjenama. To me je i dovelo do ove krajnje faze potpunog gubitnika, faze koja još jedino može značiti skok u rijeku. Dakle, vrijeme je da konačno skočim. Kakvog smisla ima toliko odugovlačiti?!

Pogledao sam u svoje cipele. Ona mi ih je kupila. Preplavio me užas, beskonačan jad. Na trenutak sam pomislio: "Kad umrem, više neće biti tog jada. Zar mi neće nedostajati?", no odmah sam odbacio tu stupidnost. Zašto bi mi, pobogu, nedostajao jad?! Zašto bi mi, pobogu, nedostajala patnja?! I tada mi se rasvijetlilo: "Pa ti, čovječe, ne želiš umrijeti, ti želiš patiti! Ti želiš biti jadan! Ti želiš biti gubitnik! Zašto onda stojiš tu na mostu, s vanjske strane ograde?!" Istog sam se trena prebacio na unutarnju stranu. Dvadeset sekundi kasnije cestom je naišao neki par. Prvi nakon više od sata i pol. Grlili su se i ljubili, uopće me nisu bili svjesni. Osjećao sam euforiju jer sam shvatio da ja želim patiti, a ne umrijeti! I naravno da više nisam patio. Bio sam smiren i radostan jer sam spoznao važnu stvar koja mi je dala nevjerojatnu perspektivu. Moje je biće dobilo dodatnu dimenziju, "stereoskopski vid". Neću o ovome nikome pričati. Nikome.



Svetogrđe suosjećanja

subota, 03.12.2022.

Da bismo mogli suosjećati, objekt našeg suosjećanja mora posjedovati svijest, u stvarnom ili barem u zamišljenom smislu. Npr. kad nam umre netko drag, mi suosjećamo s tom osobom, mačkom ili psom jer zamišljamo njezinu ili njegovu svijest. Ako je i ne vidimo, mi je zamišljamo - to je dovoljno. Zahvaljujući projekciji koju zamišljanje omogućava ja katkad suosjećam i s našom kućnom veš-mašinom, čak i s manje lijepim štipaljkama koje ostavljam za manje lijepe primjerke rublja. Baš koliko jučer objesio sam dva ručnika na balkon jer sam zaključio da za njih neće biti mjesta na mreži koju sam rasklopio u toploj spavaćoj sobi, no budući da sam četiri majice odlučio staviti na aufingere iliti aufhengere, za ručnike je ostalo mjesta. Vratio sam se po njih na balkon, bili su već smrznuti, drhturili su u mojim rukama, sretni zbog toga što sam se predomislio. U sebi, da žena ne čuje, ovako sam im rekao: "Ha, ha, niste valjda mislili da ću vas ostaviti vani da se smrzavate?! Samo sam iskušavao vašu vjeru!" Kasnije sam to ipak ispričao ženi jer se ja uvijek ponosim onim čega se pametan stidi, a ona je samo zakolutala očima.

Tamo gdje ne treba zamišljati nečiju svijest, npr. kod živih ljudi, mačaka, pasa, svinja, krava, kokoši, oposuma, dikobraza i HDZ-ovaca, tamo gdje nam je ta svijest perceptivno očigledna, suosjećanje je puno lakše, ako ne i samo po sebi razumljivo. Ili nije? Hm, sad sam malo zbunjen, pričekajte da se počešem po glavi. Zar ne bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da suosjećamo s nevinim teletom, nevinim razigranim prasetom ili janjetom? Ali kao da u glavi imam paralelne filmove, kao da istovremeno živim u dva različita svijeta, nešto jako čudno i uznemiravajuće. Naime, živo se sjećam mnogobrojnih priloga u TV-dnevniku i drugim emisijama, naročito učestalih u vrijeme Adventa, u kojima ljudi maze svoju telad i janjad i tepaju im, čak im i imena nadjenjuju, a onda ih koji tjedan ili mjesec kasnije zakolju kako bi katolici mogli imati dostojanstvenu blagdansku trpezu u okrilju obitelji i ozračju ljubavi i suosjećanja. Jesam li jedno sanjao, a drugo zaista doživio, kako je moguće da o istoj stvari, da ne kažem o istim svjesnim bićima, imam dijametralno suprotna sjećanja? Je li sa mnom sve u redu? Bit će da nije budući da razgovaram sa štipaljkama i ručnicima. Jer zbilja je nemoguće, nezamislivo, da isti seljak istom teletu tepa, češka ga i zove ga imenom, svakodnevno ga hrani i čisti pod njim, pazi na njega kako mu se ništa ne bi dogodilo, a onda ga koji tjedan kasnije zakolje, taman na vrhuncu teletove ljubavi prema njemu - to ne može biti istina, to je samo i jedino proizvod moje bolesne mašte.

Nastranu maštu nastranu, svi znamo kako nastaju goveđi ili svinjski odresci. Priča kaže da je nekom prilikom Niels Bohr držao javno predavanje o kvantnoj fizici. Dok je govorio o subatomskim česticama, iz zadnjeg se reda javila postarija žena. Demonstrativno je ustala, podigla prst uvis i obrušila se na Bohra: "Gospodine dragi, ja jesam stara, ali još uvijek nisam glupa, ne morate me vrijeđati. Svi dobro znamo da Zemlja počiva na leđima ogromne kornjače!" Priča dalje kaže da ju je Bohr upitao: "Ali na čemu počiva kornjača?" "Ah", uzdahnula je starija gospođa razočarano. "Pa valjda je jasno da su kornjače sve do dna!" Dakle, valjda je jasno da goveđi i svinjski odresci na neki tajanstven način noću nastaju na policama i u frižiderima Konzuma, Lidla, Spara, Plodina, Kauflanda i Tommyja (svi su mi izdašno platili da ih reklamiram). Samo se pojave, često već upakirani i izvagani, uz blago svjetlucanje koje im neposredno prethodi. Zar itko normalan u to sumnja?!

Sad kad smo to riješili, možemo krenuti dalje. Dakle, da se podsjetimo, suosjećanje i nužnost posjedovanja svijesti u onoga s kim suosjećamo nerazdvojan su par. Ne možemo suosjećati sa štipaljkama, ma koliko autor ovih redaka tvrdio da možemo. Za suosjećanje su potrebne dvije svijesti - "moja" i "tvoja", ona koja suosjeća i ona s kojom suosjećamo. Jesmo li se ikada upitali zašto je to tako? Za percepciju pomoću pet osjetila dovoljna je samo naša svijest, za razumijevanje bilo čega također je dovoljna samo naša svijest, kao i za bilo koju motoričku aktivnost zahtjevniju od refleksa, instinkta ili pubertetskog penetriranja u jastuk (neka se javi bloger koji to nije radio negdje u bespućima vremena između dvanaeste i, recimo, sedamnaeste). Bio bih nepravedan ako ne bih spomenuo da među motoričke aktivnosti zahtjevnije od refleksa, instinkta i masturbacije spada i kopanje nosa jer je za iskapanje te dragocjene rudače koja se zatim može dugo i u kompleksnim performansama kotrljati između palca i kažiprsta, a neki je čak i progutaju, itekako potrebna svijest u svojoj punoj angažiranosti, gotovo kao kod baleta ili šaha. Ali i opet - samo naša vlastita svijest. Jedino je kod suosjećanja nužna i svijest drugog bića.

To vidim kao srž ili suštinu Kristovog nauka. Čini drugome samo ono što bi želio da drugi tebi čini. To je, dakako, tek jedna osnovna ili sirova propozicija nastala u nekim jednostavnim vremenima prije dvije tisuće godina jer sasvim sigurno ne bi bilo dobro da mazohist čini drugome samo ono što želi da se njemu čini. No od te propozicije kao od srca Kristovog nauka valja početi, shvaćajući je s razumijevanjem. Krist ide i dalje: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Matej 22,39) No tko je naš bližnji? O tome Isus Krist, koliko je meni poznato, ne govori. Možemo misliti da se to podrazumijeva - naša supruga/supružnik, naša ljubavnica/ljubavnik, naša djeca, naši roditelji, bake i djedovi, naša rodbina (10% njih), susjedi ako ne slušaju jazz i klasiku (u mom slučaju ako ne slušaju Thompsona i Radio Banovinu), kolege na poslu ako nisu Srbi, u najgorem slučaju ljudi općenito i apstraktno. Ne dalje iza toga. A što ako Isus pod bližnjima misli na sva bića koja imaju svijest osim komaraca?! Na svu sreću, goveđi i svinjski odresci na neki tajanstven način noću nastaju na policama i u frižiderima trgovačkih lanaca, samo se pojave, često već upakirani i izvagani, uz blago svjetlucanje koje im neposredno prethodi. Zbilja nema smisla suosjećati s goveđim i svinjskim odrescima, ta to čak ni Isus nigdje u Bibliji ne traži od nas.

Suosjećanje kao Put, Istina i Život zapravo je ekskluzivan koncept unutar svjetskih religija. Indijska se duhovnost i danas primarno bazira na Samospoznaji (Sathya Sai Baba to je nastojao upotpuniti, vazda ljudima ukazujući na imperativ služenja bližnjima, iako ostaje psihološka činjenica da se na suosjećanje ljude NE MOŽE nagovarati). Samospoznaja kao koncept u startu je na sebe usmjerena aktivnost, pri čemu to "na sebe" nikada ne može biti ništa drugo nego "na ego", ma koliko se trudili same sebe uvjeriti da nije baš tako. Islam se bavi milijun i jednom propozicijom o načinu života i mišljenja, među kojima su mnoge otvoreno ili prikriveno isključive, nasilne i direktno suprotne ideji suosjećanja. Kršćanstvo je tek blaža verzija milijun i jedne islamske propozicije, a blažom je postalo tek u novije vrijeme povijesti - do tada se s islamom tuklo za grubu dijalektičku i svjetovnu prevlast nad materijalnim varijablama, uz nekolicinu časnih iznimaka kakve su postojale i u islamu. Dakle, radikalno i oštrim potezom treba odvojiti Kristov nauk od kršćanstva kao religije, baš kao i depilacijski flaster od nježne kože, dakako ljudske, ne teleće ni janjeće. Telad i janjad ne potrebuje depilaciju, njih treba zaklati.

Suosjećanje je primarno fokusirano na suosjećanje s bićima koja osjećaju, koja proživljavaju strah, stravu, naklonost, ljubav, privrženost, tjeskobu, odanost, zahvalnost. Sva ta čuvstva dijelimo s razvijenijim sisavcima, no čak i zečevi i ptice, pa i morski psi u specifičnim momentima, iskazuju ljubav, zahvalnost i odanost. Osobno sam na jednoj farmi životinja - krava, svinja, pataka, gusaka, zečeva, kokoši, pasa i mačaka - koje su na ovaj ili onaj način bile spašene od klanja ili druge vrste smrtonosnog odbacivanja zbog starosti ili bolesti, svjedočio nevjerojatnom suglasju i tihom instinktivnom sporazumijevanju svih tamošnjih božjih stvorenja oko skupne činjenice da su spašena i da su voljena i da se zbog toga između sebe moraju ponašati s velikom obzirnosti, reklo bi se - u duhu kršćanske ljubavi. Bijela mačka bez prednje lijeve noge mi je skočila u krilo, a onda mi se koju minutu kasnije kokoš popela na rame i ondje mi tiho kljucala kosu. Dva metra dalje pretila vijetnamska svinja iz Big Brothera u miru je spavala na toploj deci usred fino građanski namještene dnevne sobe. Moja je supruga u dvorištu jabukama hranila zahvalne krave pune dobrote, a psi su u svemu sudjelovali svojim lucidnim i nestašnim angažmanom onkraj svake pomisli na bilo kakav antagonizam među vrstama. Okej, jedna je patka u nekom trenutku bila malčice napasna spram jednog od pasa, upozorili su nas na njezinu povremenu namčorastost, no to ćemo cenzurirati za potrebe ovog teksta kako kršćanskom čitateljstvu ne bismo dali povoda za mišljenje da je to dokaz da krave i svinje ipak treba klati. Jer kršćanima je, naime, tako malo dovoljno za takve zaključke. Ako bi Milka samo jedanput prolila kofu s upravo izmuženim mlijekom, kršćaninu bi to bilo dovoljnim dokazom da treba eksterminirati sve krave. Naravno, ne baš sve, to se samo tako kaže. Moraju ostati one za rasplod.

"Pakao su drugi", rekao je Sartre. "Drugi su suosjećanje", rekao je Isus. Između egzistencijalizma i Kristove evanđeoske poruke danas više nema baš nikakve razdaljine ili tenzije, napon među tim idejama splasnuo je na nulu, no to nije nešto pozitivno, a još je manje nešto kreativno. To je tragedija današnjeg vremena čije je mjerilo Advent kao potrošački potencijal. Amen. Kraj posta.

Jazz Sabbath

petak, 02.12.2022.


Arve Henriksen

četvrtak, 01.12.2022.






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.