Komentari

potok42.blog.hr

Dodaj komentar (7)

Marketing


  • Annabonni

    " sustigao sam čovjeka sličnog sebi,
    ranjavih nogu od cipela i ceste. "


    od kako pamtimo, sustižemo sebe s nedoumicama koje se nižu i zbunjuju, a, kako vrijeme odmiče i kako više uočavamo nerazumljive stvari , gomilamo zbunjenosti, ogorčenja, taložimo sebi tudje nestanke kao vlastitu bol jedinog nam svijeta, kojega unatoč sveg znanja , ne možemo prihvatiti u svoj njegovoj surovosti.

    avatar

    08.06.2021. (17:14)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    Svi imamo rane koje nosimo... Neki ih kriju i oblače šarenu odjeću priko njih da ih sakriju, ali one svejedno bole. :)

    avatar

    08.06.2021. (18:37)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    sve su to ugrizi...

    avatar

    08.06.2021. (22:11)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Gradacija koja teče i dalje. To se ne da osporiti. Pa tako, pitam se: odakle u ljudima privlačnost k pozornosti nečemu što je izgubljeno? Možda svima ista izvjesnost? Očekivanje katarze? Strah? Ili saznanje kako je neuspjeh zajamčen, u duhu Aristolevog (parafraziram): rođenjem već umiremo?
    Ispada kako je cijeli ljudski rod osuđen da na autocesti vozi krivim smjerom, a tek poneki usude se voziti pravim te nastane kaos s kolateralnim žrtvama. Ne dopada mi se demokracija razmišljanja. Nije moguće da je većinsko mišljenje najispravnije. Jer ako je tako, svi bismo se rađali isti i jednaki, s jednakim pravima, s jednakim mogućnostima, s jednakim pravom na sreću (ups!). Naravno, uz dopuštenje da neki budu jednakiji.

    avatar

    09.06.2021. (07:00)    -   -   -   -  

  • sewen

    Vremena prolaze...

    avatar

    09.06.2021. (12:41)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    kad odlaze dragi nam ostaju praznine koje punimo sjećanjima... bilo nas je trideset na maturalnom plesu... kod zadnje godišnjice mature deset manje... ostale su lijepe uspomene... u zadnje dvije godine su nam umirali prijatelji i članovi obitelji.... dok smo tugovali za jednim otišao bi već drugi... kao što ti kažeš ka kraju prvog stiha... osjećam bol konačnosti... a onda se tješim Matoševim stihom... miruj u smrti se sniva...

    avatar

    11.06.2021. (04:05)    -   -   -   -  

  • TEATRALNI

    Sve ima svoj neki efekt a potenciraju ga iste emocije. Sjetio sam se njenih uloga u smogovcima koje sam gledao kao dijete u prvoj polovici devedesetih, i u filmu kiklop.

    avatar

    12.06.2021. (13:45)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...