Akcijski triler na hrvatski način tako bi se mogao opisati roman „Dosta!“ Brune Šanteka.

U kasne noćne sate, Saša pomogne pijanoj djevojci rizičnog ponašanja i spusti je s vlaka na željezničkoj stanici u Dugom Selu. U kasno doba noći nema kamo s promrzlom djevojkom, te je povede kući, nahrani i smjesti na spavanje. Djevojka je maloljetna, u bijegu od kuće, a možda i trudna. Pomoći ili odustati? Saša procjenjuje da treba pružiti ruku podrške djevojci koja ni ne zna što je prijateljstvo. Od toga dana, žrtve nasilja koje je dotad sam promatrao na svojim putovanjima vlakom između Zagreba i Dugog Sela, postaju Sašine štićenice. Saša odlučuje mešto promijeniti i umiješati se u njihove živote.

Roman "Dosta!" Brune Šanteka prije je socijalna drama nego krimić, jer su njegovi negativci većinom nepromišljeni nasilnici koji reagiraju nagonski, dok su žrtve nezaštićene žene i slabiji. Šantekov slučajni heroj suočen je s nasiljem čije tragove svakodnevno primjećujemo, a njegovo je herojstvo upravo u tome što od nasilja ne okreće glavu poput šutljive većine. Šantek time pojačava kod čitatelja socijalnu osjetljivost i suosjećanje, a i postavlja pitanje u kakvom svijetu želimo živjeti i što svatko od nas može učiniti kako bi se suprotstavio nasilju. Krimić "Dosta!" drugi je kriminalistički roman Brune Šanteka. Njegov prvi krimić, "Tajkunovi nasljednici", publika je dočekala s odobravanjem zbog dinamičnih akcijskih scena i poznatih krajolika u kojima se radnja odvija.

Kritičari su pak Šanteka pohvalili kao dugoočekivanog nasljednika najpopularnijih autora domaćeg krimića Gorana Tribusona i Pavla Pavličića. U krimiću "Dosta! Šantekov je tempo podjednako dinamičan, ali dok je u "Tajkunovim nasljednicima" pažnju čitatelja pridobio jurnjavom automobilima po prigorskim bregima, u ovom romanu "Dosta!" najdojmljivije su mučne i brutalne scene nasilja nad ženama.

Bruno Šantek, rođen 1969. godine u Zagrebu, autor je romana "Tajkunovi nasljednici" i ispovijesti o životu s astmom "Izdisaj", koja je, uz komentare prof. dr. Nevena Tudorića, objavljena u biblioteci Profil klinika. Šantek je i plodan pjesnik, a prozu piše od 2004. godine.

MR.BEAN NA PLAŽI U IČIĆIMA + NAGRADNA IGRA


Iako je kraj ljeta daleko, i premda ću do početka jeseni pročitat' još barem 15 knjiga, meni je već jasno da ću, osim po romanu Daše Drndić " EEG " ljeto 2016. pamtiti i po romanu "Svijet je mali" Davida Lodgea (izd. i ur. Milana Vuković Runjić, 2015.).

Neupućen netko, s obzirom da se radi o tzv. akademskom romanu, napučenom sveučilišnom čeljadi i nejači, mogao bi unaprijed knjigu odbaciti strahujući od dosade, ali oni koji su već čitali D.Lodgea jako dobro znaju da bi se, s vrlo velikom vjetrojatnošću, knjiga mogla pokazati izuzetno zabavnom. Tako naposljetku i biva, ali je u velikoj mjeri za to, osim autora, zaslužna i velika/najveća/nenadmašna Giga Gračan, "koja si je (kao što i uvijek čini) priuštila da se (malo više nego) malkice našali" prevodeći ovu knjigu, na radost sviju koji za njom (knjigom, a ne Gigom) posegnu.

Dodatnu kvalitetu knjizi daje i činjenica da Giga Gračan nije od onih koji čitatelje zamišljaju s knjigom im u ljevici a sa smartphone-om u desnici (ili bar nadomak iste), što je posljedovalo fusnotnim obiljem. Pritom si prevoditeljica često, na radost nekih - npr. mene - a moguće i na zgražanje mnogih, zamislite, često uzima slobodu našaliti se čak i u svetom prostoru fusnote (koja, nažalost, i na moju ljutnju, malo-pomalo, iščezava sa stranica knjiga, a što je samo jedan od simptoma srozavanja izdavačkih standarda - a ako se pitate zašto fusnota postaje endemskom biljkom, znači da nedovoljno pažljivo čitate jer sam odgovor već dao u prethodnoj rečenici ).

Prevoditeljici ćemo se još vratiti, a red bi bio da kažem nešto i o autoru, a koji gaji vrlo specifičnu i nažalost, ne baš čestu, a meni izuzetno dragu,vrstu humora.

Evo jednog primjera : u romanu spominje se pisac čiji je prvi roman nosio naslov "KAKO GOD", a peti njegov roman ima naslov "MOGLO BI BOLJE" . Uz to, David Lodge je i vrlo promućuran pisac pa je već u samom naslovu "Svijet je mali" odgovorio na očekivane zamjerke svom romanu... (Ali, o knjizi namjeravam pisati opširnije, uskoro, za "Vijenac", pa ću vas ovdje poštedjeti).

Giga Gračan i u ovom je svom prijevodu iskazala iznimnu kreativnost, a o stanju tzv. "hrvatskog proznog aktualiteta" dovoljno govori činjenica da je više jezičke inovativnosti na 400-tinjak kartica njenog prijevoda negoli na 40.000 stranica recentnih proznih knjiga hrvatskih pisaca (na tu temu citirat ću istu tu gospođu koja u jednoj od svojih fusnota iz ovoga romana veli : "HRVATSKI LITERATI - SVE SUV I GO GIGANT" ).

Nažalost, domaći pisci ustrajno njeguju tradiciju nedovoljnog čitanja, zbog čega brojne riječi (npr. "usve" ili "prethodice" kao i mnoge druge) još nisu našle svoje mjesto u vokabularu naših pisaca, usprkos upornim nastojanjima velike/najveće/nenadmašne Gige Gračan.

A gdje je tu MR BEAN, zasigurno se pitate?

Osim što se pri izboru takvog naslova radi o senzacionalističkom privlačenju pažnje (jer, ipak smo u sezoni kiselih krastavaca, kaj ne?) taj je naslov dio moje NAGRADNE IGRE : tko prokljuvi kakva je veza između ove knjige. MR.BEAN-a i plaže, na adresu mu poštom uskoro od meneka poslan stiže paketić s tri knjige. A pritom čak, zamislite, ne morate roman "Svijet je mali" niti čitati.

P.S.

Inače, moj tekst iz 2006. o romanu Davida Lodgea "Misli..." dostupan vam je na čitanje ovdje : http://www.kupus.net/kupus_stari/wwwroot/misli.htm

Kruno Lokotar,
lucidno, britko, oštro i promišljeno
o mnogočemu vezano za književnost u nas,
a i šire.

Razgovor čitajte ovdje

Smrt je hrvatskog književnika i člana HAZU Slobodana Novaka zatekla u dubokoj starosti. Rođen je u Splitu prije 92 godine, 3. studenog 1924., u staroj splitskoj obitelji Novakovih.

Osnovnu školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu, te maturirao u Sušaku (Rijeka). Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironizirao u autobiografskim zapisima 'Digresije' i 'Protimbe' (2003.). Hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti diplomirao je u Zagrebu 1953. godine.

Jedna jedina knjiga bila je dovoljna da se Slobodan Novak velikim slovima upiše u povijest hrvatske moderne proze. Književni domet njegovog romana 'Mirisi, zlato i tamjan', objavljenog 1968. godine, konkurira egzistencijalističkim klasicima svog vremena u europskim i svjetskim razmjerima. Radnjom smještenom u 60-e godine prošlog stoljeća, roman se odvija oko umirovljenog intelektualca srednjih godina koji sa ženom izoliran na otoku njeguje staricu Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka.

Novakov antijunak sažima iskustvo cijele generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, da bi na koncu doživjela bolno otrježnjenje.

Svoj književni put započeo je kratkotrajnom epizodom pisanja poezije, a zatim se fokusirao na pripovjednu prozu koju objavljuje u časopisima 'Krugovi' i 'Republika'. Pozornost je privukao kratkim autobiografskim romanom 'Izgubljeni zavičaj' (1955.) u kojemu opisuje događaje iz djetinjstva na idiličnom otoku.

U njegov književni opus ubraja se zbirka novela Tvrdi grad i kratki roman Izvanbrodski dnevnik, a pisao je i radio-drame (Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime? i Zakrivljeni prostor), te kritike i feljtone. Među njegovim novelama naročito se ističu Badessa madre Antonia, Južne misli i Treba umrijeti logično.

Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba 1999. godine. Poznat je kao jedan od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU.

Autor teksta Goran Šikić
Izvor: Jutarnji list

Razgovor s Vedranom Rudan
povodom izlaska njenog novog romana
"Muškarac u grlu" (OceanMore, 2016.)
čitajte
ovdje

U izdanju VBZ-a nedavno je objavljena zbirka pjesama Rade Šerbedžije pod naslovom 'Stranac'.

Riječ je o izabranim pjesmama iz njegove tri zbirke poezije 'Promjenjivi', 'Crno, crveno' i 'Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje'.

Razgovor s autorom pročitajte ovdje

Najznačajniji hrvatski filozof Žarko Paić, autor je impresivnog broja djela - rasprava, eseja, pjesama, ogleda...
Paić je docent na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, teorije mode, semiotiku i vizualne komunikacije.
Paić je glavni urednik časopisa za književnost, umjetnost i znanost Tvrđa, te zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik. Njegova djela prevođena su na engleski, njemački, francuski, slovenski, mađarski i rumunjski jezik i, unatoč svemu, recepcija njegova diskursa i autorskog rada na hrvatskoj intelektualnoj sceni daleko je od one koje zaslužuje.

U izdanju Meandarmedije nedavno je objavljena njegova knjiga Totalitarizam?.

Razgovor s Žarkom Paićem čitajte ovdje

Tomislav Brlek docent je na Katedri za opću povijest književnosti Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Član je International Comparative Literature Association, T.S.Eliot Society, Hrvatskog semiotičkog društva, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i Hrvatskog društva filmskih kritičara. Suurednik je časopisa za kulturu 15 dana i član uredničkog savjeta časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija.

Prevodio je Noama Chomskog, Erica Havelocka, Umberta Eca, Igora Stravinskog i Simona Critchleya. Rezultate svog rada izlagao je na znanstvenim skupovima u Beču, Pragu, Kairu, Lyonu, Brnu, Limogesu, Beogradu, Grazu i Parizu. Priredio je kritičke izbore iz pjesništva Bore Pavlovića, Tonča Petrasova Marovića, Antuna Šoljana i Ivana Slamniga te uredio zbornike "Praksa teorije" (2009.) i "Povratak Miroslava Krleže" (2015.)

Knjiga "Lekcije: studije o modernoj književnosti" povod je ovom, nešto širem, razgovoru o književnosti, čitanju, pisanju.

Intervju čitajte
ovdje

Na kioscima je ljetni trobroj "Vijenca"
(samo 10 kuna)
a u njemu, između ostalog,

i DVA MOJA TEKSTA:

- 6 kartica dug tekst u kojem preporučam 6 romana europskih pisaca, za ljetno čitanje (i obrazlažem zašto biste baš te knjige trebali čitati)

- moja kritika romana "Dani zaborava" Elene Ferrante




Ljetni trobroj "Vijenca" još donosi:

- kolumne Nives Opačić i Pavla Pavličića
- razgovor s povjesničarom Nevenom Budakom
- razgovor s izraelskim piscem Davidom Grossmannom
- tekst Cvjetka Milanje o knjizi Slavka Jendrička "Vozni red"
- tekst Strahimira Primorca o knjizi Tomislava Šovagovića "Cesta knezova Bribirskih"
- tekst Sanje Ivić o knjizi Josea Marie Eca de Queriosa "Grad i planine"
- tekst Strahimira primorca o nekoliko novih knjiga hrvatskih autora, kao preporuka za ljetno čitanje
- tekstovi Jelene Gazivode o novim brojevima časopisa "Poezija" i "Republika"
- poezija Božice Jelušić
- tekst Tonka Maroevića povodom smrti Yvesa Bonnefoyua + nekoliko autorovih pjesama u prijevodu T.Maroevića
- tekst Mire Muhoberac o romanu "Modri cvijetak" Raymona Queneaua
- tekst Matija Ivačića : hommage Predragu Jirsaku + kratka proza Ladislava Fuksa u prijevodu P.Jirsaka
- tekst Ante Mišića uz antologiju "Hrvatska filozofija od 12. do 19.stoljeća - izbor iz djela na latinskome"
- tekst Tomislava Čegira o stripu "Posljednji dani Stefana Zweiga"
- tekst Denisa Leskovara : rock portret Rolling Stonesa

+ pregršt tekstova o likovnoj umjetnosti, glazbi, plesu, kazalištu, filmu itd.

Na međunarodnoj književnoj večeri koja će se u petak, 22. srpnja 2016. s početkom u 20h održati u knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI u Ližnjanu svoj rad predstavit će

Tamta Melashvili, spisateljica iz Gruzije,

Denes Krusovszki, pjesnik i prozaik iz Mađarske,

te umjetničko-bračni tandem Damir Radić i Sanja Ribičić-Radić

Dobrodošli!

Emisija HTV-a "Kulturni kolodvor", 01.07.2016.


Pred uključenim kamerama HTV-a dvije sredovječne dame sa dvjema knjigama pred sobom.

Nakon čavrljanja (u promotivne svrhe) o jednoj knjizi prelaze na drugu i, iako na koricama knjige koju drže u rukama i o kojoj ne previše razgovijetno raspravljaju velikim slovima stoji ime autora ANDRES, njih dvije u više navrata uporno ga, ni krivog ni dužnog, nazivaju ANDREAS.

Čovjek ne može a da se ne zapita : ako nisu u stanju zapamtiti ime autora o čijoj knjizi javno pričaju, kako povjerovati ičemu što su o toj knjizi izrekle?


****

Emisija HTV-a "Kulturni kolodvor", 15.07.2016.


Ista emisija, iste dvije sredovječne dame i ponovno dvije knjige u njihovim rukama.

Prelazak s čavrljanja o prvoj knjizi na pričanje o drugoj HTV-ova novinarka "odrađuje" na ovaj način - citiram :

"Sljedeći roman koji si ustvari izabrala je nekakvih 18 priča, putovanja, tako nešto jel' tako, od Kristine Gavran?"

NEVJEROJATNO! Kakva rečenica, kakva elokvencija!!!

Jesu li priče, ili je ipak roman, i tko je tu lud, a tko zbunjen?

Odgovor na to doznat ćemo vjerojatno u sljedećem izdanju emisije...

Inače, od iste novinarke do kraja priloga saznali smo i da je Kristini Gavran Miro Gavran stric, a novinarka je također istaknula da je autoričin otac elektrotehničar, i nakon što je taj podatak iznijela popratila ga je smijehom .

Meni stvarno nije jasno zašto se novinarka nasmijala na podatak da je autoričin otac elektrotehničar , a zašto je bilo potrebno uvrstiti u prilog činjenicu da je autoričin otac elektrotehničar vjerojatno nije jasno ni novinarki koja je taj podatak u svoj prilog uvrstila

Razgovor Davora Mandića
s Dašom Drndić
povodom nedavnog izlaska
njenog novog romana
" EEG " (Izd. Fraktura)
čitajte
ovdje

Seiobo je bila tamo dolje knjiga je 17 međusobno povezanih priča, 17 poglavlja usložnjenih po Fibonaccijevu nizu, strukturno nalik progresiji spirale.

U svakome pojedinom poglavlju, čija se radnja odvija na najrazličitijim mjestima, u različitu vremenu : od Venecije i Atene do Kyota, od pretpovijesti do danas, istražujući istočnjačku estetiku (japansko no kazalište, šinto rituale ), bizantsko slikarstvo ikona, djela talijanske renesanse, baroknu glazbu, arhitektonska čuda Alhambre…

Krasznahorkai strpljivo i minuciozno pokušava prodrijeti u procese umjetničkog stvaranja. Čitatelj se susreće s umjetnicima koji svojom vještinom, nadljudskom predanošću, pokušavaju stvoriti ljepotu, a okruženi banalnošću svakidašnjeg života, s ljudima koji se nastoje usredotočiti na taj trenutak nadahnuća, trenutak kada je možda božica Seiobo sišla s neba, trenutak potreban da bi se stvorila umjetnost.

Krasznahorkai je i u ovom ostvarenju ostao vjeran svojemu stilu: smjela struktura djela koju gradi na ritmički ugođenu tijeku dugih meandričnih rečenica koje se protežu na nekoliko stranica, ali zahvaljujući majstorskoj lakoći i prirodnosti izvedbe, čitatelju podaruju književno djelo vrhunske umjetničke vrijednosti.

Snaga ove proze jest u njenu propitivanju svetog / božanskog ili još više u propitivanju sveopćeg nestanka svetog u današnjem vremenu, u svim kulturama, a odgovor je uvijek isti: izgubili smo dodir sa svetim, ne želimo ga, postali smo preslabi da ga podnesemo…
OTTILIE MULZET, prevoditeljica Krasznahorkaijevih djela na engleski jezik

Pročitati Seiobo… jest kao izići iz katedrale : oproštajni dar koji odzvanja u ušima.
TWEED’S (2013.) …

Univerzalnost Krasznahorkaieva pogleda razbija svaku sumnju u suvremenu književnost.
W. G. SEBALD

Nedavno je u riječkoj knjižari RiBook održana 3. "Knjigopsija"

Ovoga puta Tamara Crnko, kulturologinja i polaznica doktorskog studija filozofije, Saša Stanić, kroatist i asistent na Filozofskom fakultetu u Rijeci te Zoran Krušvar, psiholog, pisac i novinar kritičkim okom i oštrim jezikom pred publikom su analizirali strip-albume "Nemirno more" Helene Klakočar i "Zemlja otaca" Nine Bunjevac.

Kako je to izgledalo i zvučalo pogledajte ovdje

Tema novog romana je život četrdesetšestogodišnje Ksenija koju mladi ljubavnik zavodi u novogodišnjoj noći. Dok su intimni, junakinja u mislima razgovara sa svojim bivšim suprugom.

O čemu razmišljaju žene za vrijeme seksa? Vedrana Rudan napravila je anketu među svojim prijateljima. SVI su muškarci rekli da žene za vrijeme seksa misle o njima, SVE su žene rekle da im partner za to vrijeme nije na kraj pameti.

Ima toliko zanimljivijih tema: kupnja cipela, odlazak na kavu sa novim kolegom, zamišljanje kolege na mjestu partnera, objašnjavanje teti u vrtiću da je mali Jure maloj Kati slučajno slomio ruku, kako platiti karticu i dugove, kad će završiti ovaj davež...

A što se Kseniji mota po glavi? Sve ćete saznati ako skočite u obližnju knjižaru ili naručite knjigu direktno od nas.

Jebene glupače, to su žene. I ja sam jebena glupača. Jesam li se borila za tebe, a znala sam koliko mi značiš? Nisam. Pustila sam te niz vodu a da nisam digla glas. Ne kažem da bi te dernjava vratila u krilo moje, ali nikad ne znaš hoćeš li u ratu pobijediti ako u rat ne kreneš. Glumila sam ledenu kraljicu umjesto da se ponašam poput divlje mačke. Da sam prestrašila trudnu ženku, možda bi otišla na abortus? Da li bih mogla biti sretna s tobom dok bi iznad naših glava lelujao raskomadani fetus?

Ti znaš da ja abortus držim ubojstvom u nužnoj obrani. Sve što može postati čovjekom po meni je čovjek. Jebe mi se za teorije kad je ono što nosimo u trbuhu skupina “nečega”, a kad to “nešto” postaje “osoba”. Da ti pravo kažem, ja i ne znam što je “osoba”, a ne znam ni što je “sreća”.

Što je sreća?

“Nije mi teško pisati. Pisanje i čitanje su za mene, otkako znam za sebe, jedine strasti koje me obuzimaju istim žarom kako su to činile kad sam imala šest godina. Sve ostalo... Mutno se sjećam da su me nekad davno privlačili muškarci, ali pojma nemam zašto.”
Vedrana Rudan

Riječ je o kontekstualnom pregledu hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine. Slijedeći dekadno načelo prikazivanja, Krešimir Bagić je u četiri poglavlja izdvojio događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputio na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje.

U tih četrdeset godina hrvatsko je društvo proživjelo tranziciju iz socijalističkoga u kapitalistički model, iz planske u tržišnu privredu, dramatični rat u kojemu je izborena državnopravna nezavisnost, najposlije milenijski bug i nezaustavljivu spektakularizaciju života u svim područjima. Istodobno hrvatski su pisci kreativno promišljali i beletrizirali fenomene u rasponu od tzv. hrvatske šutnje do reklame – njihovo se pisanje u poetičkom smislu kretalo od modernističke ekskluzivnosti preko postmodernističke trpeljivosti do neorealizma, a u tehničkom smislu od nalivpera preko pisaćeg stroja stiglo se do dodira prsta s digitalnim sučeljem.

Krešimir Bagić je napisao svojevrsnu "povijest suvremene književnosti" koja supostavlja elemente povijesnog, tehnološkog i kulturnog konteksta važnim književnim događajima, poetikama, literarnim tendencijama i diskurzivnim praksama. Našlo se tu mjesta za glazbu, strip, fotografiju, politiku, ekonomiju, vizualne umjetnosti itd... Gdjekad se pokazuje da već sam čin okupljanja raznorodnih podataka na istom mjestu posjeduje nešto od privlačnosti naracije te da potiče na uspostavljanje neočekivanih veza.

Bagićev je prikaz književnosti od 1971. do 2010. godine fenomenski, ne teži iscrpnosti nego izdvajanju bitnih pravaca razvoja, tj. intelektualnih, literarnih i stilskih dominanti. Kako bi čitatelj dobio što potpuniju i posve uravnoteženu informaciju o književnosti čitavoga razdoblja, raspravljačkome je tekstu pridodan Appendix s bibliografskim bilješkama o gotovo tri stotine opusa koji su posve ili značajnim dijelom nastajali u tih četrdeset godina.

***

Krešimir Bagić (Gradište, 1962), pjesnik, esejist i književni kritičar. Osnovnu je školu završio u Gradištu, srednju u Županji. Diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. obranio magisterij "Lingvistika i pjesnički tekst", a 1995. doktorat "Stilistički i genološki aspekti polemičkoga teksta".

Bio je član uredništava Studentskog lista i književnog časopisa Quorum, uređivao je emisije Bibliovizor i Rječnik Trećeg programa na Trećem programu Hrvatskoga radija, dvije je godine vodio Sekciju za teoriju književnosti. Od 1996. do 1999. godine radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni. Od 2005. do 2009. godine vodio je Zagrebačku slavističku školu. Uređivao je biblioteku Palimpsest u nakladničkoj kući Disput.

Zaposlen je na Katedri za stilistiku matičnoga fakulteta kao – postiplomand-pripravnik (od 1989), asistent (od 1991), docent (od 1999), izvanredni profesor (od 2004), redoviti profesor (2009) i redoviti profesor u trajnom zvanju (2015). Šef Katedre postao je 2001. godine.

Njegove pjesme i stručni tekstovi prevođeni su na dvadesetak jezika. Godine 1988. primio je nagradu Goran, a 2002. nagradu Julije Benešić.

Iz bibliografije: "Svako je slovo kurva" (1988), "Između dva snažna dima" (1989), "Krošnja" (1994), "Živi jezici" (1994), "Bršljan" (1996), "Umijeće osporavanja" (1999), "Jezik za svaku udaljenost" (2001), "Brisani prostor" (2002), "Le palmier se balance" (2003), "U polutami predgrađa" (2006), "Trebalo bi srušiti zidove" (nagrada "Dobriša Cesarić", 2011) i "Plaši li te moja boja" (2013).

Pronađen je dokument
po kojem je
zgrada Matice hrvatske u Zagrebu
izuzeta od nacionalizacije,

Opširnije ovdje

Poetska zbirka pokazuje kako je riječ o pjesnikinji koja životu ide u susret, bira mikrosvjetove i pjeva o njima, kao što je, primjerice, obitelj. Za razliku od generacijskih pjesnika Silvija Šesto naglašava liričnost, i nije teško pronaći sličnosti s pjesništvom Nikice Petraka ili Borisa Marune. Ona ne eksperimentira jezikom, nema metajezika i filozofičnosti, ali se njezina poezija vrlo snažno doimlje čitatelja. Ironična je, ali ne i sarkastična, a iz svega izvire rafiniran humor. Naglašena je njezina briga za svijet ljubavničkih odnosa, kojemu pristupa s gorkim iskustvom i vrlo oprezno, iako – i pored razočarenja – ne prestaje vjerovati u magiju odnosa između zaljubljenih partnera. Druga je temeljna tematska okosnica egzistencijalna briga za svoje bližnje i sa sebe samu u svijetu koje sve manje čuje, vidi i ima potrebu razumjeti i zaštiti. Naslov zbirke ironična je obrana od zamki, tjeskobe i strahova koji prate ljudski život u urbanoj sredini, a on uključuje raspon od intimnih ispovijedi do rezigniranog prolaska kroz moguće egzistencijalne rascjepe svakodnevnice.

Urednik: Ivica Matičević

Hrvatska književnica Lada Žigo Španić na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i filozofiju. Od 1992. radi u brojnim novinskim redakcijama, piše književne kritike i eseje za listove i časopise. Objavila je knjigu novela Ljudi i novinari, romane Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta. Dobitnica je Nagrade EU za književnost za 2012, za roman Rulet. Voditeljica je Tribine Društva hrvatskih književnika i članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.

Povodom nedavnog izlaska njezine šeste knjige "Živote, samo teci..." s Ladom Žigo Španić razgovarala je Mira Muhoberac za "Vijenac" - razgovor čitajte ovdje

Naslov romana "Male crvene stolice" odnosi se na 20. godišnjicu opsade Sarajeva, koja je obilježena postavljanjem 11541 crvene stolice u čast jednakog broja poginulih u Sarajevu, među kojima i 643 djece.

Roman započinje dolaskom glavnog lika, dr. Vlada Dragana, u učmalo irsko mjestašce Cloonoila, gdje se predstavlja kao iscjelitelj i seksualni terapeut i uskoro svojom karizmom očara mještane, a pogotovo žene. Jedna od mještanki, udana Fidelma McBride, koja je nezadovoljna u braku i nesretna jer nema djece, podliježe njegovom šarmu, što je dovodi u opasnost i na koncu joj posve uništi život, nakon što dozna da je čovjek u kojeg se zaljubila i s kojim je zatrudnjela ratni zločinac.

Kroz roman se provlači tema imigracije, iskorijenjenosti, posljedica rata i prirode zla – kroz opis glavnog lika, psihopatskog monstruma bez sposobnosti za kajanje, koji se pojavljuje u irskom gradiću zamaskiran u kultiviranog, empatičnog iscjelitelja s karizmom koja osvaja mještane. Edna O’Brien za svoj je roman "Male crvene stolice" dobila brojne pohvale svojih eminentnih kolega – poput slavnog Philipa Rotha, koji je njezin roman proglasio remek-djelom, Josepha O’Connora, koji je ubraja među najveće irske pisce svih vremena, Johna Banvillea, koji roman naziva hrabrim, briljantno napisanim i prije svega humanim.

Edna O’Brien (rođ. 1930.) irska je spisateljica, autorica romana, zbirki priča i pjesama, drama i memoarske proze. Rođena je u katoličkom selu s dvjestotinjak stanovnika u zapadnoj Irskoj. Počela je pisati već u djetinjstvu. Odgojena u strogom katoličkom duhu, ipak je uspjela pobjeći sa sela i završiti studij farmacije u Dublinu. Udala se za književnika Ernesta Geblera i odselili su u London gdje se u potpunosti posvetila pisanju.

U svojim djelima često se bavi unutarnjim životom žena i njihovim problemima. Njezin prvi roman "Seoske djevojke" (The Country Girls, 1960), prvi dio ciklusa "Country Girls Trilogy", odmah joj je donio popularnost. Njezini romani iskazuju njezin očaj zbog položaja žene u suvremenom društvu, a ponajviše zbog represivnog odgoja djevojčica. Provokativne knjige ove irske književnice, bile su, isto kao i knjige Jamesa Joycea i Franka O’Connora, zabranjivane u Irskoj.

Opusom hvaljenim od strane književne kritike i nagrađivanim brojnim književnim nagradama Edna O’Brien stekla je status modernog klasika irske književnosti. Za svoje je knjige dobila brojne ugledne književne nagrade. Živi u Londonu.

Prije nego što je ove godine svojom pričom "Brujanje u drveću" osvojila nagradu "Kritična masa" za kratku prozu, Jelena Zlatar Gamberožić zapažena je u konkurenciji za književne nagrade CeKaPe, Prozak, Vranac i Gradske knjižnice Samobor. Na natječajima se pojavljuje od 2010. godine, kada je njezina priča "Odjavna karta" ušla u uži krug natječaja "Kratka priča je ženskog roda". U međuvremenu, obranila je doktorsku disertaciju koja je objavljena kao znanstvena knjiga "Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba".Dopredsjednica je Centra za Kreativno pisanje, dosad je objavila zbirku priča "Odjavna karta" i roman "Slijepa točka". Upravo je izašla i njezina druga zbirka priča "Ticala".

Razgovor s Jelenom Zlatar Gamberožić čitajte ovdje

Na kioscima je novi broj "Vijenca"
(samo 10 kuna)
a u njemu, između ostaloga

i moja kritika romana
"Imperij"
Christiana Krachta




Novi "Vijenac" još donosi:

- kolumne NIves Opačića i Pavla Pavličića
- razgovor s filozofkinjom Marijom Selak
- tekst Adama Rajzla o 19. Đakovačkim susretima hrvatskih knjiž.kritičara
- govor predsjednika Matice hrvatske Stjepana Damjanovića i potpredsjednika Damira Barbarića na glavnoj skupštini u Sinju 18.06.2016.
- tekst Strahimira Primorca o romanu Tanje Radović "Pitanje Nade"
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Franje Deranje "Ponoćni carpaccio"
- tekst Cvjetka Milanje o knjizi poezije Nikole Tadića "Pećina sjećanja"


te još pregršt tekstova o likovnoj umjetnosti, plesu, kazalištu, glazbi, filmu itd.

Ma koliko se trudio pratiti, poneki knjiški novitet ipak promakne.

(Nažalost, izd.kući Jesenski i Turk nije stalo informirati javnost o svojim novitetima - u impresumu stoji da je knjiga tiskana još u rujnu 2015. ali informacije o njoj još uvijek nema ni na portalu Moderna Vremena Info ni na Booksa.hr).

Ali to što nešto ponekad i promakne ima i svojih dobrih strana - uđeš u knjižnicu a na polici s novitetima te dočeka roman za koji nisi ni znao da je u nas objavljen - "Volvo kamioni", nastavak izvrsnog romana "Doppler" norveškog pisca Erlenda Loea.

Tko je čitao "Dopplera" zna kakvi ga užici otprilike čekaju posegne li za njegovim nastavkom, a tko "Dopplera" nije čitao - ima na raspolaganju dvostruki, dvosveščani užitak!

(Ja sam nezasitan, pa ću si prije njegova sequela, ponovo priuštiti i "Dopplera").

A moj tekstuljak o "Doppleru" dostupan je u mom pregledu NAJBOLJE PRIJEVODNE PROZE U NAS OBJAVLJENE 2013. : čitajte ga ovdje

O ediciji
"Europom u 30 knjiga"
govori glavni urednik VBZ-a
Drago Glamuzina.

Razgovor čitajte ovdje

Dobitnica ovogodišnjeg Prozaka Marija Rakić Mimica, profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Splita, podjednako je ponosna na svoje literarne uspjehe i uspjehe svojih učenika. Marija Rakić Mimica piše realistične priče najčešće vezane uz neki prijeloman, traumatičan doživljaj. Ponekad je to rat, a ponekad je motiv vijest u crnoj kronici. Tada događaj i ljude koji su u novinama bili zabilježeni tek kratkom crticom razrađuje do detalja, boja, ugođaja i osjećaja. Druga joj je omiljena tema dalmatinska tradicionalna seoska sredina čiju autentičnost upotpunjuje i izvornim dijalektom.

Razgovor s Marijom Rakić Mimica čitajte ovdje

Nedavno je iz tiska izašla druga zbirka priča hrvatske spisateljice Ivane Rogar (rođena 1978.) „Tumačenje snova“ koja progovara o psihičkim poremećajima te ima blagu konceptualističku notu utoliko što su priče povezane jednim lajt motivom, ali se čitaju zasebno. Rogar, koja je dosad publici bila poznata kao autorica Tamnog ogledala urednica je u nakladničkoj kući Durieux te u književnim časopisima Quorum i Libra Libera. Osim u tim časopisima autorske tekstove objavljivala je još u Hrvatskom filmskom ljetopisu, 15 dana, Zarezu, Temi, Međaju, Gradini i Balkanskom književnom glasniku. Prevela je s engleskog jezika na hrvatski sedam knjiga, a njezini radovi prevođeni su na francuski, engleski i bugarski. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Rogar je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je trenutno na doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma.

Razgovor o Ivanom Rogar čitajte ovdje

Književni festival Prvi prozak na vrh jezika održat će se ove godine 7. i 8. srpnja, a mjesto održavanja festivala je kafić U dvorištu, u Žerjavićevoj 7 u Zagrebu.

Bit će to drugo izdanje festivala Prvi prozak na vrhu jezika koji predstavlja sve dobitnike književnih nagrada mlađe od 35 godina, a o svojim projektima književne mlade nade pred publikom će odgovarati na pitanja članova žirija.

Svoju nagrađenu zbirku pripovijedaka predstavit će ovogodišnja dobitnica 'Prozaka' Marija Rakić Mimica, a dobitnik nagrade Na vrh jezika Sebastian A. Kukavica javit će se preko Skypea iz Leipziga, gdje studira na Global and European Studies. Nagrađene Prozakom i Na vrh jezika predstavljaju žiranti Kruno Lokotar i Marko Pogačar.

S nagradom 'Ivan Goran Kovačić' za mlade pjesnike stiže 21-godišnja Vinkovčanka Mateja Jurčević koja predstavlja nagrađenu zbirku 'Paranoja', a u predstavljanju sudjeluje član žirija Marko Pogačar. Nataliju Miletić, koja je osvojila nagradu Ulaznica i njezinu zbirku predstavit će urednik časopisa Ulaznica Vladimir Arsenić.

Drugog dana festivala nastupa dobitnice nagrade Kritična masa Jelena Zlatar Gamberožić i dobitnica nagrade 'Edo Budiša' Ivana Bodrožić, koje će predstaviti Kruno Lokotar i Vladimir Arsenić, a Ružica Aščić odgovarat će na pitanje žiranata i publike o prvoj knjizi 'Divni dani nasilja', u kojoj su priče koje su prošle godine osvojile nagradu Prozak. Festival završava poezijom Darka Šeparovića uz glazbenu improvizaciju Emila Andreisa, čime se predstavlja online soundcloud pjesnička baza ZARON.

Festival Prvi prozak na vrh jezika prvi je put održan prošle godine, a zamišljen je kao platforma za predstavljanje, poticanje i umrežavanje mladih autora koji su već procijenjeni kao iznimni. Kako kaže jedan od organizatora festivala Kruno Lokotar, Prvi prozak na vrh jezika omogućuje nam da zavirimo u budućnost hrvatske književnosti dok je još mlada.

Autorica teksta Sandra Pocrnić Mlakar
objavljeno na T-portalu

Nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritike u Hrvatskoj dobio je Ivica Matičević za knjigu Mjera za priču. Književnokritički ogledi o suvremenoj hrvatskoj prozi (Ex libris, Zagreb 2015). U knjizi se nalaze kritički tekstovi koje je autor objavljivao u Republici između 2011. i 2015.

Povelju uspješnosti Julije Benešić dobila je Ivana Buljubašić za seriju kritika objavljenih u periodici i na internetskim portalima.

Posebnu nagradu žirija dobila je Helena Sablić Tomić za knjigu Dodir teksta (Meandarmedia, Zagreb 2015), zbirku kritika objavljivanih u Vjesniku.

Izdavačka kuća HENA COM poziva Vas

u četvrtak, 07. srpnja 2016. u 18 sati u VINYL bar&bar, Bogovićeva 3, Zagreb

na predstavljanje knjige priča

Jelena Zlatar: "Ticala"

O knjizi će govoriti:

Ivana Rogar, spisateljica
Nermina Husković, glavna urednica
Jelena Zlatar, autorica

Dobrodošli!

O knjizi ovdje

Književnik, književni znanstvenik i prevoditelj Pavao Pavličić diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. doktorirao s temom iz područja metrike. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je redoviti profesor, a uskoro professor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU-a.

S jednim od najplodnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca, koji je u književnost ušao s naraštajem hrvatskih borhesovaca, a osobitu popularnost stekao kriminalističkim romanima, Lidija Lacko Vidulić je za Vijenac razgovarala uoči njegova sedamdesetog rođendana u povodu dodijeljene mu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i nove knjige koja uskoro izlazi u nakladi Matice hrvatske.

Razgovor čitajte ovdje