Smrt je hrvatskog književnika i člana HAZU Slobodana Novaka zatekla u dubokoj starosti. Rođen je u Splitu prije 92 godine, 3. studenog 1924., u staroj splitskoj obitelji Novakovih.
Osnovnu školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu, te maturirao u Sušaku (Rijeka). Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironizirao u autobiografskim zapisima 'Digresije' i 'Protimbe' (2003.). Hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti diplomirao je u Zagrebu 1953. godine.
Jedna jedina knjiga bila je dovoljna da se Slobodan Novak velikim slovima upiše u povijest hrvatske moderne proze. Književni domet njegovog romana 'Mirisi, zlato i tamjan', objavljenog 1968. godine, konkurira egzistencijalističkim klasicima svog vremena u europskim i svjetskim razmjerima. Radnjom smještenom u 60-e godine prošlog stoljeća, roman se odvija oko umirovljenog intelektualca srednjih godina koji sa ženom izoliran na otoku njeguje staricu Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka.
Novakov antijunak sažima iskustvo cijele generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, da bi na koncu doživjela bolno otrježnjenje.
Svoj književni put započeo je kratkotrajnom epizodom pisanja poezije, a zatim se fokusirao na pripovjednu prozu koju objavljuje u časopisima 'Krugovi' i 'Republika'. Pozornost je privukao kratkim autobiografskim romanom 'Izgubljeni zavičaj' (1955.) u kojemu opisuje događaje iz djetinjstva na idiličnom otoku.
U njegov književni opus ubraja se zbirka novela Tvrdi grad i kratki roman Izvanbrodski dnevnik, a pisao je i radio-drame (Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime? i Zakrivljeni prostor), te kritike i feljtone. Među njegovim novelama naročito se ističu Badessa madre Antonia, Južne misli i Treba umrijeti logično.
Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba 1999. godine. Poznat je kao jedan od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU.