Pregled posta

Riječ je o kontekstualnom pregledu hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine. Slijedeći dekadno načelo prikazivanja, Krešimir Bagić je u četiri poglavlja izdvojio događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputio na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje.

U tih četrdeset godina hrvatsko je društvo proživjelo tranziciju iz socijalističkoga u kapitalistički model, iz planske u tržišnu privredu, dramatični rat u kojemu je izborena državnopravna nezavisnost, najposlije milenijski bug i nezaustavljivu spektakularizaciju života u svim područjima. Istodobno hrvatski su pisci kreativno promišljali i beletrizirali fenomene u rasponu od tzv. hrvatske šutnje do reklame – njihovo se pisanje u poetičkom smislu kretalo od modernističke ekskluzivnosti preko postmodernističke trpeljivosti do neorealizma, a u tehničkom smislu od nalivpera preko pisaćeg stroja stiglo se do dodira prsta s digitalnim sučeljem.

Krešimir Bagić je napisao svojevrsnu "povijest suvremene književnosti" koja supostavlja elemente povijesnog, tehnološkog i kulturnog konteksta važnim književnim događajima, poetikama, literarnim tendencijama i diskurzivnim praksama. Našlo se tu mjesta za glazbu, strip, fotografiju, politiku, ekonomiju, vizualne umjetnosti itd... Gdjekad se pokazuje da već sam čin okupljanja raznorodnih podataka na istom mjestu posjeduje nešto od privlačnosti naracije te da potiče na uspostavljanje neočekivanih veza.

Bagićev je prikaz književnosti od 1971. do 2010. godine fenomenski, ne teži iscrpnosti nego izdvajanju bitnih pravaca razvoja, tj. intelektualnih, literarnih i stilskih dominanti. Kako bi čitatelj dobio što potpuniju i posve uravnoteženu informaciju o književnosti čitavoga razdoblja, raspravljačkome je tekstu pridodan Appendix s bibliografskim bilješkama o gotovo tri stotine opusa koji su posve ili značajnim dijelom nastajali u tih četrdeset godina.

***

Krešimir Bagić (Gradište, 1962), pjesnik, esejist i književni kritičar. Osnovnu je školu završio u Gradištu, srednju u Županji. Diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. obranio magisterij "Lingvistika i pjesnički tekst", a 1995. doktorat "Stilistički i genološki aspekti polemičkoga teksta".

Bio je član uredništava Studentskog lista i književnog časopisa Quorum, uređivao je emisije Bibliovizor i Rječnik Trećeg programa na Trećem programu Hrvatskoga radija, dvije je godine vodio Sekciju za teoriju književnosti. Od 1996. do 1999. godine radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni. Od 2005. do 2009. godine vodio je Zagrebačku slavističku školu. Uređivao je biblioteku Palimpsest u nakladničkoj kući Disput.

Zaposlen je na Katedri za stilistiku matičnoga fakulteta kao – postiplomand-pripravnik (od 1989), asistent (od 1991), docent (od 1999), izvanredni profesor (od 2004), redoviti profesor (2009) i redoviti profesor u trajnom zvanju (2015). Šef Katedre postao je 2001. godine.

Njegove pjesme i stručni tekstovi prevođeni su na dvadesetak jezika. Godine 1988. primio je nagradu Goran, a 2002. nagradu Julije Benešić.

Iz bibliografije: "Svako je slovo kurva" (1988), "Između dva snažna dima" (1989), "Krošnja" (1994), "Živi jezici" (1994), "Bršljan" (1996), "Umijeće osporavanja" (1999), "Jezik za svaku udaljenost" (2001), "Brisani prostor" (2002), "Le palmier se balance" (2003), "U polutami predgrađa" (2006), "Trebalo bi srušiti zidove" (nagrada "Dobriša Cesarić", 2011) i "Plaši li te moja boja" (2013).