Vučja trepavica

srijeda, 29.12.2021.



Nikada nisam znala da li dolazi ili odlazi. Maštom sam nadopunjavala zaborave srodnosti.
Tražila sam cijelu vječnost taj neki davno zaboravljen i tko zna čiji stih:
"kad padne prvi snijeg, ja pomislim da će se ipak vratiti..."
A onda sam tražeći bez uspjeha, umorna zaspala,
ne tražeći više ništa
osim da se ne sjećam,
da umru od straha zbog njega svi naši mirisi,
sve naše dječje radosti i bolesti,
da umre od srama svaki moj
napajajući izvor bola.

Ne znam jesam li umrla sada kada ga više nema, ili nekada prije.
Sada kada se više neće nikako vratiti, a pao je snijeg.
Kada se srce tako zavezalo u čvor da kuca tek tihim odbljescima i plavim proplamsajima.
I kako se onda, nakon svega, srce uspije premetnuti u propinjujućeg plamenog konja
išteći ljubav ili svetu smrt ?
I otkud još mogu tako mrtva, prepoznavati vučju šapu pored svoje ograde rano ujutro,
kad cijeli grad spava, a zora se svježe zakrvavi na snijegu ?

Jednom obljubljena vučjom trepavicom, jednom nastanjena u nečijoj ponoći, varljivom odsjaju liskuna,
jednom zamrznuta u oseci, utopljena u plimi,
ja ljubav čujem i u zamrznutom jezeru, čujem kako se o njoj dogovaraju ribe,
ne pitam se dolazi li ili odlazi,
i ne može me zavarati njen krivi trag.



Autor fotografije: Mario Anić

Čestitka

petak, 24.12.2021.

DECEMBAR

Ako ideš prema Suncu koje izlazi,
pre će da ti bude toplo na svetu.
Jer je Sunce što izlazi dobro kao dete.
Ono trči prema tebi s raširenim rukama
u marami od svetlosti,
u haljini od dva lepa zlata:
žutog i zelenog.

Ako ideš prema Suncu koje zalazi,
pobeći će ispred tebe,
sakriće se iza šume,
poravnaće repom trag ko crvena lisica,
jer je Sunce što zalazi lukavo,
jer je Sunce što zalazi vračara
u marami od dva hladna zlata:
sivkastog i crnog.

Ako stojiš u mestu,
pokriće te mrak i to ti je najgore.
Bićeš dvaput crnji nego što si crn.

Ko stoji u mestu, sreća prođe kroz njega
i život kroz njega prođe kao kroz vrata.

Miroslav Mika Antić

***********
Na dobro Vam došao Badnjak!

Želim Vam mira i zdravlja, ljubavi za bližnje, prihvaćanje razlika, onako točno
kako to čine djeca!

Svaki blagoslov neka Vas sretne i obavije u zagrljaj.
Živite život po nadahnuću i nemojte stajati na mjestu i nemojte da život prođe kroz Vas, kao kroz vrata.

Sve Vas voli Vaša

Sarah


O rupama

srijeda, 22.12.2021.

Naučila sam grozničavo
ne popunjavati praznine
nastale nakon
neminovnih i konačnih rastanaka.
Bolno je bilo to učenje.



Jer nisu to obične rupe od metaka,
to su otrgnuća,
to su ljudi, nestajanja.

U rupe stavljaš svijeće.
Svijeće dogore,
vosak se neće spojiti s tvojim tkivom.

Siješ sjeme u te praznine,
sjeme od riječi, ljekovite biljke
niknut će nešto u tvome mesu
dati zalog neki
smisao
Budućnosti.

Makakvi.
Ono što proklija, dade plod i uvene.
Ponovno ostane zjapeća špilja
Sada samo puna voska i humusa




A što ću, očistih praznine od tog blata.
Pomno i s nježnošću
Ljubim ih svakodnevno ko pupoljke
Do u dubinu, do njihovog otkucaja prvog
I zlata






I hodaš uokolo
Ne ko narodni heroj
Više sir ementaler
Ljudi ti se čude i sklanjaju
ja to znam
Rijetki te vole ( njima se čudiš)

A tebi sve

svejedno

Samo paziš da se na tom stalnom propuhu
Ne prehladiš




Autentičnost

ponedjeljak, 20.12.2021.

Stara neka priča kaže, kako svaki grad ima jednu riječ koja ga najbolje opisuje.

Rekla sam mu to, dok smo se prečicom preko nekog velikog parka, s kojeg je pucao pogled na grad, spuštali prema autobusnom kolodvoru.

Zastao je, pogled mu je zatitrao u dubinu starih krovova i pročelja i izgovorio je:

Sloboda.



Da, idealan je to grad za izgubiti se, u svakom smislu.
Pogotovo ako si silno navezan na svoj pojam slobode i putuješ obijesno i dekadentno, putuješ jer tako želiš, a ne zato jer moraš.



Široki bulevari koje prelaziš van svih zebri i semafora, uzbrdice, nizbrdice i preko 2 miliona ljudi.
Prosvjedi za ovo i za ono, umorne žene koje se subotom navečer vuku kući s posla, stari željeznički most kojim na neki čudan način uspješno prometuju i tramvaji i putnički autobusi na dva kata i osobni automobili, i rijeke široke, nepregledne, i bogataši fino uređeni u svojim skupim automobilima i ljudi koji spavaju po pothodnicima, prekriveni kutijama.

Suprotnosti od kojih ti se zavrti u glavi.



Osebujan humor, široki osmijeh na moj izgovor i kaj, zaljubljenost u autentičnost i samosvojnost, pa ma kakva ona bila. Prihvaćanje mimo svake osude. Budi što jesi, al budi čovjek.
Nikakvo foliranje ne dolazi u obzir, odmah se prepoznaje figa u džepu.
Na glavnom šetalištu, cigani bubnjevima i trubama tjeraju zimu: Tebi moja mazo...



Kvartovi su međusobno povezani crvenim busevima koji jure preko raskršća i brzo dolaze jer ih je puno.
Od klope, jela sam teleću supicu i dugačke ćevape, ljute čvarke i kajmak, kad sam silno ogladnila od uspinjanja u razgledavanju grada.



Bili smo smješteni pored glasne muzike, zaključano u deset, kaže gazda: nema mjesta više ljudi, morate se najaviti par dana unaprijed!
Kroz tanke zidove ionako su dopirali basovi, a mi smo imali gitaru i svoju vlastitu muziku.
Zlatne ribice da nam uslišaju želje, u akvariju uzidanom u pregradu koja dijeli sobu od kupaonice.

Visoke dizalice grade grad na vodi, postoji ta neka opsesija Rusijom i svjetlom i pijanom raskoši, dok mali ljudi drhture u starim dotrajalim autobusima, zagledani u promjene i nimalo fascinirani njima.
Novac im je u tisućama. Čini ti se imaš puno, kad ono...
Zaključujem kako ti za te pare treba pozamašan novčanik, ali samo ako imaš sreće
U odnosu na naše cijene, sve je bitno jeftinije.
Još možeš pronaći kavu s mlijekom za jedan euro.

I nakon dva dana ruke u ruci, poljubaca dugih i slatkih, putujem doma, na zapad.

Cijelim me putem prate maline i mamina zvijezda.

Njegove oči pune brige, sjete i ljubavi.
Usred beogradske zime sanjari naglas o Španiji, meni, ovako posloženoj, prizemljenoj..

Očuvaj me Bože " triste per iterum".
Neka sve bude samo kao slatki san.




Horizonti

petak, 17.12.2021.

***
Iako svaki dan padnem s neba.
Ne predajem se.
Dok me još ima.
Lutam po nebu.
To nije tajna.
To svi rade.
Osim u snovima.
Tamo je nebo zauvijek slano.
A kad se probudimo teško je.
Nosimo ga na glavi.
Ako padne ideja.
Nebo ublaži udarac.
Osjećam u kostima pada kiša.
Zato smo važni zato smo tu.
Na kraju moraš ljubiti.
Tamo spavaju sve tajne.
I sve je istina.
Kao u bezazlenoj magiji.

HORIZONTI

Ove sam godine shvatio i to da nikada neću upoznati neka mjesta o kojima sam maštao. Ma što maštao, čvrsto odlučio otići tamo i potanko ih upoznati, živjeti ih barem na nekoliko dana. Jednostavno, više mi nije ostalo toliko vremena. Time, što mi je posebno teško, neću upoznati ni ljude koji tamo žive i čekaju da im dođem. Budući da od svega toga neće biti ništa, red je da nabrojim barem nešto od toga pa ako netko bude mogao, neka to odradi umjesto mene i neka pozdravi one ljude tamo:
Sedam dana New Yorka, London, Moskva, Kairo, Casablanca, Tokio i Mjesec.
Havaje sam namjerno preskočio, nije sve za javnost.
S. Mraović, 30. 03. 66. - 16.12.08.

*****
Zato ja jutros putujem.
Imam pet i pol sati do grada kojeg sam dugo htjela vidjeti i osjetiti.
Ostaviti ću auto na Strojarskoj. Platila sam unaprijed parkirne karte. Teta na mom kiosku baš se potrudila.
Nosim malo stvari, ali toplo.
Putujem u crvenoj, kašmirskoj haljinici.
Vani pjevuše ptičice, ko u rano proljeće.
Zvoni za zornicu.
Oči su mi naotečene od kompjutora.
Podigla sam u ljekarni kapi i kremicu za oči.
Nagledat ću se jednog novog grada, novih ljudi, pa vam o tom pisati.
Cure na poslu bile su posebno uzbuđene zbog mog puta. Neke su i plakale.
Ne nosim tlakomjer sa sobom, moram ga baždariti.
Imaju ljekarne, ko i mi.
Izlazim iz zone komfora u noć koja će uskoro postati rano ružičasto jutro. Jer tako se mora.
Sretan mi put!

Rođos

četvrtak, 16.12.2021.

Moje dijete danas 28.

Jedino što nekada
Požalim kod svog majčinstva
To je
Što nisam tada bila
neposlušna punk'snotdead mama
S tatoo na vratu
Najbolje neki zmaj koji riga vatru
Pirs u nosu
Nepočešljana ko Debie

Ovako
Bila sam nježna, prenježna
Pričala priče, pjevala pjesme
Đizus dosade
Studirala
Objašnjavala ti s tri
Što je špijunaža
Zlato
Sine
Pravo te i dalje zanima
Ali
S druge strane
Di je ekipa

Mada si i po tisucu puta dnevno ponavljam
Tvoj put, tvoje cipele, tvoja škola
I one moje traperice poderane na ogradi
Dok sam te pratila u tvojim najluđim
A ti si znao i bio si brz
Izlasci kroz prozor
Moje podmetanje noge, cinkanje, kopanje po mobitelu, torbi, džepovima

Ja sam stvarno sretno dijete
Urlao si na stražnjem sicu s nekih10,
A poslije cajke
Tješi me da ti je najmlađi roker
I ti tu ne možeš ništa

Trebala sam umjesto dosadna
Bit onako
Umjereno problematična mama
Pa da ti kao spašavaš
Mene

Sretan ročkas mili.

Dante

utorak, 14.12.2021.





No pasaran

nedjelja, 12.12.2021.

Javio je da dolazi u 23.00.

Spremila sam mu u kutijicu
Dvije sarme, pire i kruha,
Nož i vilicu.
Ponijela torbu za prespavljivanje
S tonikom za skidanje šminke
Hijaluronom
Serumom od smilja
Kremom od lavande
Crvenim štiklama
Samostojećim svilenim
Zabundana
Rezervirala smještaj

Čekala sam ga kod Lisinskog
Pola sata.
Telefon mu ugašen
Ne znam uopće hoće li doći
Čudno čekanje, mučno
Svatko iz daljine
Hoda kao on
Ljudi čekaju taksi, pored mene
Visoke neke žene u tankim svilenim čarapama
Popušila sam tri cigarete
Oči mi suzile, caklile, suze se smrzavale
Onda sam mu napisala poruku
I u pola 12 odvela se lijepo doma

Danas je ljut na mene
On
Na mene
Kasnio je, vozeći brzo preko zaleđenih Alpi
Pred 12 je bio u Zagrebu
Tvoj kaos nije moj kaos, bejbe
Mene pouzdanu
Nećeš ako Bog da, vidjeti kako bauljam čekajući
Bilo koga
Kako caklim na ledu
Ko statua
ali odaju me oči

Jer



Pravo na krivo

srijeda, 08.12.2021.

Nadam se da ćete u ovoj nadolazećoj godini griješiti.

Jer ako griješite, to znači da stvarate nešto novo, pokušavate nešto novo, učite, živite, tjerate sebe dalje, mijenjate se, mijenjate svoj svijet. Činite stvari koje nikada prije niste činili i, još važnije, doista činite Nešto.

Stoga je moja želja svima vama, kao i želja samome sebi. Činite nove pogreške. Činite veličanstvene, čudesne pogreške. Činite pogreške kakve nikada nitko prije nije činio. Nemojte se ukočiti, nemojte prestati, ne brinite da to što radite nije dovoljno dobro, ili da nije savršeno, što god to da je: umjetnost, ljubav, posao, obitelji ili život.

Čega god se bojite, to učinite.

Činite svoje greške, sljedeće godine i zauvijek.

- Neil Gaiman

*********
Vidjet ćeš.
Ova narukvica će te nadživjeti.
Ako je ne izgubiš.
I ova fotelja, trosjed.
I to je baš blesavo, nije li
Ili je to zato što stvari nemaju dušu
Prilikom raspadanja ništa kod njih ne seli
Ništa se ne dijeli
Ja sam pomiješala dvije boje za kosu
i sad sam ljubičasto- srebrna
Ne biste me prepoznali
Ako vam je do prepoznavanja
Zapravo
Nitko mi ne zna odrediti boju
Samo mi odaju priznanje na hrabrosti
Hrabra kročiteljica kroz život
A meni se čini, prije krotiteljica
Krotim svoju divljinu
Kako ne bih kesila očnjake
Jebala se na svakom ćošku
S čovjekom svog života
Ovo sve će te nadživjeti, čuješ li
Njiše se i govori pahuljasti anđeo nad mojom glavom
Zato pazi da što rijeđe budeš u pravu
Griješi veličanstveno
Griješi sa stilom
Griješi onako crveno u sivo

Jer biti stalno u pravu
Izuzetno je usko i
Bolno krivo

Mrazno mazna na minus 4

subota, 04.12.2021.

Danas je zamirisalo proljeće
Onako kako mirišu svježe oprane zavjese

I tako ponekad zasrebri prosinac
Usputnim zvoncavim radostima
Osmjesima prolaznika i zdravim prijateljstvom
Finom cugom iz termosice kojom se
Nas dvije opijamo u ritmu grada
Zeleni čaj, mate, ljuti viski
A prije toga carska votka na minus četiri
Ajme meni
Hitna kupovina dodatnih tajica, čarapa
I njegovi pozivi
Da jesam li već pošla kući i da kad ću
I naši osmjesi njemu, u kameru,
aj ne brini

Opskurna birtija gdje nas zovu u društvo
Muž, žena, dvije kćeri, i kćerin dečko
Visoko podignute ruke na
Blago je reć'
neobične glazbene prijelaze

I onda post festum
zatočena u ledom okovanom autu
Čitam filigranski mrazne
Mazne poruke na šajbi
Dok se otapa
Ima tu srca, cvjetova, puteljaka, tajnih poruka
Proričem si
Sjaj i sreću
Odsustvo svih gnjavatora
Led se cijedi s moga krova
Dahom noćnih vjetrova

Molitva za suputnika

četvrtak, 02.12.2021.

Brisači u trećoj brzini.

Magle se stakla i ...zavjesa od kiše pada
Nema ovdje ničega za nas..

Milena stoji u koloni, vozi u prvoj,
jedva drugoj brzini. Koncentrirano, kao.
Gleda maglovitim i kišnim pogledom.
Spušta ga, negdje u daljinu,
ne bi li se uvjerila da tako vidi bolje.
Da kontrolira situaciju.
Da ona vlada malim plavim automobilom
koji surfa na vodi.

Aquaplaning..

A istina je prava da ne vidi - ništa.
Naziru se tek obrisi drugih automobila i farovi. Ulična rasvjeta u suradnji s gomilom vode na kolniku, čini da se trake niti ne naziru.
Ne možeš voziti za automobilom ispred,
nije pametno,
jer zapravo nitko ne zna kamo ide.
Pipa se, doslovce. Traži se put.
Tu pomaže na stotinu puta prijeđena trasa.
Kada se ponešto ipak zna napamet.
Kad se napamet pretoči u intuitivno.
I trake i rupe. I smjerovi i prestrojavanja.
Gomila napadale kiše skriva rubove ceste.
Pa se vozi sredinom, arogantno.
Nikoga stvarno nije briga
hoćeš li i ti sretno stići kući.

Ni dijete, ni žena..prošla sam puno puta, pa znam.
Gdje je isprekidano, gdje me čuješ i vidiš,
a gdje ti se gubim u žutom odsjaju žarkih snova koje o meni imaš i čuvaš.
Gdje mi se lice rastače u smijehu,
prikeljeno uz tvoju jaknu.
Gdje želiš biti malen i prezren da bi se uzvisio.
Gdje molim Boga u pomoć da imaš što jesti.

S tobom, učim se biti u sada.
Odavno bih zalutala da te nisam naučila napamet.
Izginula na toj cesti.
Ostala zaglavljena u prošlosti.
Pred zidom budućnosti.

I to nije sigurnost. I ne, ne može dosaditi.
Loše je zanemariti retrovizore.
Jer uvijek može netko naglo prikočiti.
Loše procijeniti udaljenost.
Precijeniti blizinu.
Ne najaviti na vrijeme prestrojavanje.

Iznenađenja dolaze onda
kad misliš da nešto o nečemu
znaš.
Da si svladao. Prešao u rutinu.
Kada ti misli odlutaju jer si lažno siguran.
Kada si isuviše razuman.

A ne znaš ništa.
Nemaš pojma ni za sebe, kamoli za druge.
Jedva izbjegneš sudar
na najsigurnijem dijelu ceste.

Daj, pomoli se luckastom anđelu za još ovaj dan
i onaj idući.
Da idućih par godina ne umre
netko bez koga ti se čini da ne možeš.
Ne reži. Ujedanje te neće zaštititi od povreda.
Drži se svoje trake.
Ništa ne znaš- sve je puno magle i vode.
Upali onaj unutarnji vid i uvjeri samu sebe
da ćeš sretno stići.

Doma ili..tamo gdje si već krenula.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.