Marketing
Vučja trepavica
Nikada nisam znala da li dolazi ili odlazi. Maštom sam nadopunjavala zaborave srodnosti.
Tražila sam cijelu vječnost taj neki davno zaboravljen i tko zna čiji stih:
"kad padne prvi snijeg, ja pomislim da će se ipak vratiti..."
A onda sam tražeći bez uspjeha, umorna zaspala,
ne tražeći više ništa
osim da se ne sjećam,
da umru od straha zbog njega svi naši mirisi,
sve naše dječje radosti i bolesti,
da umre od srama svaki moj
napajajući izvor bola.
Ne znam jesam li umrla sada kada ga više nema, ili nekada prije.
Sada kada se više neće nikako vratiti, a pao je snijeg.
Kada se srce tako zavezalo u čvor da kuca tek tihim odbljescima i plavim proplamsajima.
I kako se onda, nakon svega, srce uspije premetnuti u propinjujućeg plamenog konja
išteći ljubav ili svetu smrt ?
I otkud još mogu tako mrtva, prepoznavati vučju šapu pored svoje ograde rano ujutro,
kad cijeli grad spava, a zora se svježe zakrvavi na snijegu ?
Jednom obljubljena vučjom trepavicom, jednom nastanjena u nečijoj ponoći, varljivom odsjaju liskuna,
jednom zamrznuta u oseci, utopljena u plimi,
ja ljubav čujem i u zamrznutom jezeru, čujem kako se o njoj dogovaraju ribe,
ne pitam se dolazi li ili odlazi,
i ne može me zavarati njen krivi trag.
Autor fotografije: Mario Anić
Post je objavljen 29.12.2021. u 07:22 sati.