***
Iako svaki dan padnem s neba.
Ne predajem se.
Dok me još ima.
Lutam po nebu.
To nije tajna.
To svi rade.
Osim u snovima.
Tamo je nebo zauvijek slano.
A kad se probudimo teško je.
Nosimo ga na glavi.
Ako padne ideja.
Nebo ublaži udarac.
Osjećam u kostima pada kiša.
Zato smo važni zato smo tu.
Na kraju moraš ljubiti.
Tamo spavaju sve tajne.
I sve je istina.
Kao u bezazlenoj magiji.
HORIZONTI
Ove sam godine shvatio i to da nikada neću upoznati neka mjesta o kojima sam maštao. Ma što maštao, čvrsto odlučio otići tamo i potanko ih upoznati, živjeti ih barem na nekoliko dana. Jednostavno, više mi nije ostalo toliko vremena. Time, što mi je posebno teško, neću upoznati ni ljude koji tamo žive i čekaju da im dođem. Budući da od svega toga neće biti ništa, red je da nabrojim barem nešto od toga pa ako netko bude mogao, neka to odradi umjesto mene i neka pozdravi one ljude tamo:
Sedam dana New Yorka, London, Moskva, Kairo, Casablanca, Tokio i Mjesec.
Havaje sam namjerno preskočio, nije sve za javnost.
S. Mraović, 30. 03. 66. - 16.12.08.
*****
Zato ja jutros putujem.
Imam pet i pol sati do grada kojeg sam dugo htjela vidjeti i osjetiti.
Ostaviti ću auto na Strojarskoj. Platila sam unaprijed parkirne karte. Teta na mom kiosku baš se potrudila.
Nosim malo stvari, ali toplo.
Putujem u crvenoj, kašmirskoj haljinici.
Vani pjevuše ptičice, ko u rano proljeće.
Zvoni za zornicu.
Oči su mi naotečene od kompjutora.
Podigla sam u ljekarni kapi i kremicu za oči.
Nagledat ću se jednog novog grada, novih ljudi, pa vam o tom pisati.
Cure na poslu bile su posebno uzbuđene zbog mog puta. Neke su i plakale.
Ne nosim tlakomjer sa sobom, moram ga baždariti.
Imaju ljekarne, ko i mi.
Izlazim iz zone komfora u noć koja će uskoro postati rano ružičasto jutro. Jer tako se mora.
Sretan mi put!
Post je objavljen 17.12.2021. u 06:05 sati.