Au revoir illusion

Bližio se kraj još jedne teške godine.

Dani su bili nešto duži, ali mrak je ipak prerano svijao svoja čeznutljiva gnijezda po golim granama
i zvijezde su bile tako još hladne i daleke.
Rat je pokazao negative ljudskih karaktera,
baš kao i svaka elementarna nepogoda.
Vidjelo se sve, ogoljeno, i nije tu pomagalo nikakvo uljepšavanje niti ikakva težnja k ljepoti.
Bonovi za hranu koje je poklonila onoj obitelji sa sedmero dječice, bili su, znala je,
tek najmanja kap u svemu što je toj obitelji zapravo trebalo.
Veselilo ju je činiti neprimjetno takva dobra djela, no nikako ne i pričanje o tome. Što anonimnije to bolje.
Velika kanta čiste i pitke vode pred vratima od nepoznatog dobročinitelja.
Vjenčić napravljen od češera i bombona pred onim vratima gdje se stalno čula vika i pijana psovka.
Točno onako kako pomažu anđeli.
Dati točno ono što netko treba, a ne samo svoj višak.
Mada, ona je tako pomagala sebi i tu nije bilo govora o bilo kakvoj svetosti.
Pružena ruka bivšoj svekrvi koja i nije bila nešto dobrohotna prema njoj. Sada je stara i zaboravlja.
Lomi se između raznih stvarnih i izmiješanih svjetova.
Ona joj priđe kao da je stranac. Odvede je kući. Tako da ova ni ne zna kako je stigla doma.

Bližio se kraj još jedne teške godine i ona ga nije doživljavala kao gubitak vremena.
Naučila je toliko mnogo o ljudima.
Kako funkcioniraju pod pritiskom straha, nelagode, tuge i očaja. Kako najbliži postaju stranci.
Kako se nema smisla sakrivati ispod stola kojeg poznaješ, jer će te strop prignječiti.
Kako naći svoj trokut života pored najveće vrijednosti koju imaš u sebi.
Kako se brišu granice, oštri bridovi podjele na lijepo i ružno.
Kao onaj prosjak koji je podigao iza nje njenu modru vunenu rukavicu, stavio je na povišeno da je ljudi ne gaze,
premda su njegove ruke bile sasvim modre od hladnoće.
Netko će pomoći sam od sebe. Netko će pružiti pustu utjehu, a netko krepku pomoć, ničim izazvan ni upitan.
Tako ti je to, mila moja, ravnoteža u svemiru.
Uvijek si sam i nikada.
Najbliži obično imaju sa nama davne, nerazriješene račune.
Potrebno je tu puno oprosta i zaborava, valjda previše za jedan život.
Sin joj je kazalište doveo ravno do bankrota, pa nastavio živjeti životom neodgovornog i samoživog čovjeka.
Morala je prodavati sve svoje dragocjenosti za hranu, za osnovne životne potrepštine.
Sve ono što je cijeli život stvarala. Imala je svoju sasvim privatnu javnu dražbu, nakon koje je samo naučila sa koliko malo se može.
Sve je uglavnom pretjerivanje.
Želiš zadržati mladost, ljepotu, biti uglađen, pristao i lijep, namirisan najskupljim pomadama, okružen vrhunskim umjetničkim djelima, a sve što je doista važno da bi preživio, stane upravo u malu, najmanju torbu. Nekada u dlan. A često i u zjenicu oka koje se smije.

Bližio se kraj teške godine u kojoj je izgubila majku. U kojoj je izgubila iluzije o najbližima.
O prijateljstvima.
O ljubavi. O muškarcima.
I muškim suzama, posebice.
Hoćeš li ti to ostariti sama, Sarah ?
Budeš li mudra, to ti je sasvim izvjesno.
Godina u kojoj su lekcije bile bolne i krvave i sluzave i vrištale su joj ispod jastuka u noćima potmulih detonacija i borbi.
Frontovi vanjski i frontovi unutrašnji, izmijenjivali su se negdje pred zoru, kada se dan poput zvuka male bisernice razlijevao sobom, donoseći dah svježe hladnoće s planina na koje se još nije popela.

A ona je znala, vraški je oduvijek znala krenuti iz početka. Vratiti se na svoj izvor ne znači ići unatrag, kada se radi o unutrašnjim rijekama.
Znaš onaj samostan na onom otoku ? E, to je izvorište njene vjere u Boga. Tamo nenametljivo Bog progovara iz stijena, mora, palmi i kamenja. I grli.
Onaj mrak, ona okrenutost unutrašnjosti, onaj zvonik koji te budi radosno, one pjesme koje se pjevaju same, oni prsti koji znaju svirati orgulje, premda pojma nemaju.
Ono što sretna spoznaja o tome da imaš samo sebe, čini tvome licu, nemjerljivo je sa brigom i ljubavlju koju očekuješ da ti pruži..bilo tko.
Ona je bila svoj sretni mali zimzelen. No, kao takva, uvijek preslaba podrška samoj sebi.

Pa se odlučila pratiti, baš kao što voli neprimjetno i anonimno pomagati drugima, odlučila je neprimjetno i anonimno pomoći sebi.
Da niti ne zna koliko si pomaže, jer, kakva već je, ličilo bi joj to na sebičnost.
Slikaj, piši, putuj svijetom, upoznaj ljude ! Sjeti se uvijek onih koji su te voljeli!
No, bježi od slatkorječivosti, prenaglih emocija, muške impresioniranosti.
I kada im vjeruješ, ne vjeruj.

Bližio se kraj još jedne teške godine.
Neka samo ostane u ropotarnici povijesti!
Stavit ćemo retrovizor na off.
Okrenuti se vlastitim izvorima, u kojima primarno ionako nikoga nije bilo.

Samo mi u položaju fetusa, u trokutu života.
Samo mi i naš Bog.

Ko tu koga

Jučer mi se ušuška u krilo i veli svojima kratko

- ja ostajem..

Sunce izađe i zađe...

Konjunkcija vanilin kiflica i tuge

Radim vanil kiflice na istom mjestu ko nas dvije prošle godine.
Sad ih oblikujem sama i imam je pred očima, u ušima; njezine su veće i tanje, moje male, debeljuškaste.
Sad namjerno radim veće i tanje. Kao da je ona.

Vanilice se rade s radošću i pjesmom, no ja..
Prisiljavam se. Zbog djece jedino.
Tri mjeseca poslije Božića sam ih morala peći jer su im bili fini. Kiflice moje male!
Radim obično još medenjake i Božićni panj.
To ću idućih dana, nadajmo se.
Nije mi Božić, tugujem.
Ne pomaže ništa, pa se prepuštam.
Stavila sam previše brašna i tijesto se mrvi.
Dodajem maslaca. Vezivno tkivo.
Srećom, izliječila sam zglob, pa mijesim, sve dok ne bude fino i podatno.

Zaljubljujemo se radi sebe, zavolimo radi drugog.

Pokušala sam biti podatnom, ali...
Ja ne pripadam njegovom svijetu.( niti on mom)
To ti je ko ova konjunkcija Jupitera i Saturna.
Jednom u toliko vremena se sretnu.
I čine se tako blizu, gledajući iz ljudske perspektive, a užasno su daleko.
Ne bih mogla tako živjeti, od nemila do netraga.
Njegovi prijatelji nikada ne bi mogli biti moji prijatelji.
Meni trebaju mir i sigurnost.
Odgovoran čovjek.

Al nemam se zašto ljutiti. Niti na koga.
Ionako s ljutnjom stojim loše.
Imam čudni adapter u glavi, koji će svaki bijes odmah pretvoriti u tugu.

- Pusti me, kažem mu..( otpuhni meko ko maslačkovu haljinu, možda me već čeka netko..)
- Ne prihvaćam, kaže, pa me zbuni, nisam to očekivala.
( I onda se kiselo nasmijem.
Majstor je.)
- Pusti me, imaš sve, samo moraš biti pametan.
( sad mi se već čini da to govorim sebi)

63 kiflice mi ispadnu. Tri protvanja.
Tri nosim tati na probu, a sedam ih je u međuvremenu izgorilo, dok sam ja laprdala sa sobom.
- Nemamo budućnost ( jer si ti svirac i iznimno neodgovoran prema životu)
- To ćeš mi reći uživo.
Yeah, right, frajer misli da je neodoljiv!

Lijepa metalna kutija za kekse,
Eau de Rose, Pariz.
Ja samo znam da ne želim više plakati, biti druga, sedma, pedeseta.
Želim biti jedina.
Najdraža.
Potrebna.

Sipam bijeli štaub šećer s bourbon vanilin šećerom.
Nisam ti ja toliko jaka.
Pardon my french, jesam.
Al za neke druge...za neke druge stvari, pojave i ljude.

Girls from Ipanema

Prije par dana sam bila rodila.

Sva u dojenju, ljepljiva od vlastitih poljubaca na tom malenom licu.
Neispavana, u pravom posttraumatskom stresu uzrokovanom
prirodnim promjenama na svom tijelu.

Sjetna, pa tužna, nostalgična i neutješna, jer je jedno malo biće izašlo iz mene
u ovaj hladan, nesiguran svijet,
zabrinuta hoću li mu moći pružiti svu zaštitu tako potrebnu,
toplinu i sigurnost. ( da li sam mu dovoljna )

Lampice po balkonima tjerale su me u pravi užas.
Miris borovine, daleki odjeci smijeha, dok se u gluho doba noći
namještaš na boku po ne znam koji put,
bolnih dojki hraneći to maleno čudo
( da li mu je dovoljno ).

Nitko i ništa nije mogao popuniti taj iznenadan osjećaj praznine.
Kao da si se odjednom našao u mračnom,
hladnom i mokrom tunelu, sam, potpuno sam,
bez utješne misli, bez pjesme u ušima.
Tumaraš i treseš se, osjećaš svu hladnoću svemira.
Pa prelaziš prstima po tom usnulom obrazu malom.

-Spavaj dok i on spava, odmaraj, prikupljaj energiju, za tebe ne vrijedi, jer želiš
upiti svaki od tih trenutaka u sebe, udahnuti ko neophodan zrak
tu slatku energiju koja izvire poput rijeke na tvom jastuku.

Znam da je trajalo danima i da mi je užasno trebala nježnost koju nisam dobivala,
jer malo tko to razumije.
Draganje po glavi, grebuckanje nadlaktice, zagrljaj i nos ušuškan u nečiju hrabrost.

A onda je došla Mama.
Ušla je u sobu poput tihe jutarnje svjetlosti.

Naslonila se na moj krevet i samo krenula pjevati tu pjesmu.

Znaš dobro kako se svatko od nas rađa s jednom pjesmom.
Pjesmom koju smo valjda slušali u maminom trbuhu,
dok smo još poput hrpice lucidnih stanica tumarali majčinim univerzumom
i birali je tek da nam bude mama.

To je bila moja pjesma.
Inicirala me u majčinstvo na svoj prekrasan način, pjesmom.

Bossa nova koja učini da tvoja zabrinutost zapleše,
da tvoji strahovi poput duhova pred suncem,
rasplinu se na tisuće prašnjavih atoma koje poslije nazivaš prašinom,

jer ne znaš bolje, jer nisi naviknut na takva čuda sretnih trenutaka,
al nekako znaš da su ta prašina tvoji ispuhnuti monstrumi.
Toplina ti se podigne iz donjeg trbuha u grlo,
pa kroz suze izbaciš sve viškove, tjeskobe, žuljevite brige i strahove ogromnih očiju.

*********************************************************************************

tako i sada, tridesetak godina kasnije, točnije, dvadeset i sedam,
sada kada je fizički nema,
a nema je tri duga mjeseca,
ona mi pjeva kroz slušalice u busu,
i ja vidim njeno sretno lice,
njene meke obraze koje sam tako voljela ljubiti,
vidim je kako me s istom pjesmom
inicira za novi život, drukčiji život,
život bez nje
život kada trebam sama sebi postati i biti

Majkom

https://www.youtube.com/watch?v=j8VPmtyLqSY

Povratak

Vraćam se doma.
Tamo, na zidovima
još uvijek su moje sretne sjene.
U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas.
....ruske uspavanke, čuješ li?
U kulama grlice svijaju gnijezda.
Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi,
a samo su vrapci.
I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor,
u posjetu, nisu se još osušili.
Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni.
Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti,
pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema.
Nema ga više.

Vraćam se doma.
Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni.
U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati,
čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati
i gradove čije sam luke već gradila u snu.

Vraćam se, vraćam se doma.
Tu ću u vlastitom zagrljaju,
okititi stabalce svojim starim ukrasima.
Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi.
Na požutjela crtovlja zalijepiti note.
Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja,
samo ću pticama dati da zoblju
moju vedrinu i moj sjaj.

***

.

*****

Trinaesti prosinački

Danas sam prosipala svu svjetlost
na djecu.
Pun ruksak lizalica, čokoladi,
Sangria za bake,
Junetina, fuži,
G. reže luk, H. reže češnjak,
A. nam pušta pjesme
"- Meni trebaš ti da me voliš...
I neću zlato, neću srebro,
ni bogatstvo
cijelog svijeta..."

Dvanaesti prosinački

Bilo je lijepo jučer uličariti i klupičariti po gradu.
Prošlih su godina adventi bili krcati ljudi,
vukli bi se svi u koloni preko Zrinjevca, što mi nikada nije stvaralo baš nikakav gušt.
Jučer su prolaznici bili rijetki, uglavnom mlađi, no nije bilo onako pusto kako smo očekivale.
Imale smo vrućeg čaja, oplemenjenog Paprom, onom finom rakijom iz Gorskog Kotara i Teraninom.
U ruksaku deka, jastučić, ušećereni đumbir i datulje za prigristi.

Dok sam čekala frendicu, vidjela sam kako neki dečko leži na stepenicama,
trzala mu se noga, a oko njega dvojica, trojica njegovih vršnjaka.
Ljudi su drugi to isto vidjeli i samo prolazili. Nisam mogla vjerovati.
Stala sam i polupijanu škvadricu pitala trebam li zvati hitnu.
Smirila sam se malo, tek kada sam vidjela da je dečko sjeo i da se spremaju ići.

Kasnije, sjedeći na Kamenitim vratima, ispred nas dvojica isto mladih, gorljivo mole krunicu,
nakana je zdravlje i posao. Smješkam se u mraku i molim s njima.

Ljudi se ne daju na razne načine, baš kao što se i na stotinu načina daju.

Netko poput djeteta, misli da je ovo sve s pandemijom samo ružan san,
ili urota, zavjera svjetska, neki sumanut pokušaj suludog, bolesnog uma, da nas se zatvori,
da nas kontrolira. Ne optužujem taj način borbe s ovim ludilom,
samo dok nikoga ne ugrožava.
Blago djeci ! Lijepo li je moći tako razmišljati. To je netko namjestio i prestat će.
Ili oni vječni cinici, sumljivci. Sve je to zbog love. Cjepivo i to.
Kad nas cijepe, ako nas ne ubiju, ozdravit ćemo.
Meni se samo čini da nas priroda kažnjava. Imuniteti su nam tako oslabljeni, da nas ugrožava virus.
Netko nosi masku, drži razmak, ali izlazi među ljude, gladan samo vidjeti ljude kako hodaju,
a da to nije na TV-u. Slušati ljude kako pričaju, uživo, a da to nije na radiju.
Gladna sam glazbe uživo. Pa hvatam kao mala antena, svaki zvuk na koji naiđem.
Mala violina. Flauta. Gitara. Nježni zvukovi dopiru mi do ušiju kao najljepše slike.
Jedem zvukove. Halapljivo jedem lijepe slike.

Na dva tri mjesta kazališne scenografije sretnih, starih domova.
Na jednoj od njih, slika kakve je crtala i retuširala moja mama.
Bila je jučer sa mnom na svakom koraku.
I ograda na kojoj se slikala u donjem vešu. Moja luckasta, moja hrabra, moja snažna.
I okićen prekrasan balkon njezine male prijateljice Irene, gore na Štrosu.
I park u kojem se igrala, staza po kojoj se sanjkala do Mesničke.
U tunelu održavaju se sada Gavelline predstave.
Na svakom ćošku po neka uspomena.
Pa i to što smo jučer piškile iza Tuškanac kina, biti će jednom uspomena, zar ne ?

Znaš kako grad živi ? Kao ilegalac. Živi unatoč.
E, smijeh ti ne dam !
Ko kapara iz kamena, mak iz pruge.
Ljudi stoje u redu za kofi to go.
Pronosi svoje malo privatno svjetlo kroz svijet.
Ne daš se poklopiti do kraja, valom tuge, straha, brige. Ma baš ne daš.
Pa digneš glavu iznad magle i kažeš si, ne još. S maskom pjevaš, ma i ljubiš.
Godina nam je svima bila okrutna i nezamislivo ružna, ali bitni su trenuci, mama.

Grad se sa svojim ljudima ipak uspio malo odmetnuti. Bitno je da se nije odmetnuo ljudima.
Okićen je ipak s mjerom i ukusom. Tankoćutnošću od koje ti zasuze oči.
Jer znaš, iza onog prozora ljudi nemaju grijanje, toplu vodu, još od potresa.
I gledaju na te lampice, jebale te jebene lampice.
Jer znaš, prvi smo u Europi po broju zaraženih.
Svaki dan rekordi.
Pa kada se sjetim onih predivnih Talijana proljetos, kako pjevaju sa svojih balkona, stisne mi se grlo.
Dostojanstveno.
Nema straha. Biti će kako mora biti.
A što drugo i preostaje ?
Ne ići u posjete, kaže.
Božićna telefonska konferencija.
Ma sve je to politika, kažu cinici.
Djeca kažu, nek si sebe zatvore, šupci obični,
umjesto što banče i peru lovu u nekim smrdljivim i sumnjivim lokalima.

************************
Ujutro sam posijala pšenicu.
Znam, znam, sutra je Sv. Luca, al ja svake godine sijem nešto ranije.
Poslije sam biciklirala do groblja, upalila puno svjećica mojoj Dragoj,
i na tanjurić stavila ružičasti aranžman.
Onda je počeo sprovod nekom branitelju i pucnjava počasnih plotuna, od kojih sam skoro riknula od straha...
Pa ošla doma.
Peći kruh s bosiljkom i grijati repu s grahom.

Jedanaesti prosinački

Deseti prosinački

Ujutro opet vrtoglavica
Glava ko u akvariju
( čekaš kad će ribe, pužići, trave)
Pa i visok srčani, šit
Kolegica javlja, promjena vremena
Sve ih boli glava (glave?)
Žvaknula sam cijelu tabletu za tlak
I nisam išla biciklom na plac, nou, jok
Nego sam se lijepo okrenula mom kompu
A na njegovom ekranu
Program mog kompjutora
Spisi i još malo spisa
Danas sam se sjetila ručat
U 15.00, grah s repom

A onda su došli

Deveti prosinački

Hoću
Neću
Hoću

Pisati...

Opet cijeli dan za kompom
.................................
............................
......................

Opet zaboravim ručati
16.00 je,
pričam s frendicom
( to vam ne smijem pričati, šušuu)
Pa burek s mesom i jogurt kod frenda u 17.00

I onda šetnja od dva sata, po kiši..
Najbolji dio
Mokra samo lijeva čarapa
Tuš
Čaj od koprive s medom

Sve u svemu, nema niš na telki.
A meni se ne spava...

Da bar sutra ne pada kiša
Bude padalo, kaj vele?
Pa da prije posla ( od doma)
Skoknem s bicom na plac po:

- naranče
- bademe
- lješnjake (? ak ih ima, domaćih)
- ribicu koju finu u ribarnici
- maslinjak
( nemrem se sad setit, nikad si nisam pisala popis na blog)
- platit račun za mob
- zvadit marker
- blazinice
- nać produžni za lampicu

Ak se još kaj sjetite, nadopišite slobodno:-)
Kakva je prognoza?

Osmi prosinački

Ujutro otvaram nasumce Maraia

Sedmi prosinački

Poškakljalo me sunce po nosu
Diglo iz kreveta
Kava, cigareta
Magla rosi pod ružama pod mojim prozorom
Čitav dan Trnoružica radi
virtualne predmete,
rješenja, isplate, e-mailovi
Kod šustera nosim djedamrazovske čizme
Ošli ciferšlusi, ni gore ni dolje
Šetnja, groblje noću,
Treperavi mir

Prekidam mučenje.
Kraj jedne priče.
Zbogom.

Samo gledam kako izgleda
Napisano

Šesti prosinački

Peti prosinački

Lišena svih glupih, neostvarljivih zamisli..Ane?

Takav je bio moj dan.
Ujutro sam kupovala slatkiše za dječicu,
filcane nikolinske čizme i piceka za sutra
Srela frenda koji je odmah preuzeo moje vrećice
( ne zbog slatkiša)
Pa me otpratio doma, lijepo, s noge na nogu, u šetnji,
pričajući krepko i spoznajno
o životu, ljudskoj naravi, ženama, muškarcima.

Kad priča o mojoj prijateljici koju je nedavno upoznao, vidim oduševljenje,
vidim blistavost zjenica,
i to me grije.
Lucidna, kaže.
I visprena, dodajem.
I jako lijepa.

Pri mojoj ogradi još si kažemo
da zaslužujemo Svemir
I da nas je baš lako voljeti
Pa sa smješkom pođem rezati grančice breze
I zlatiti ih sprejem,
vezati mašne i po njima pikati gumene bonbone
Pisati pisma četiri, svakom posebno
Jer Nikola ih sve vidi sa Nebesa
I sve o njima zna

Navečer razgovor
Čuva si curicu, jer mu je bivša vani
Mene to odmah prebaci
Ajde molim te Tell it like it is
Velika sam i spasila sam već gomilu brakova
Vidjela muške kako se doslovce
Pile po pola jer me ne žele izgubiti
Jer se ne žele ničega odreći
A nikog ne možeš ni na što prisiliti
I ja odvezat ću te ko brod iz svoga srca
Samo ne pričaj o ljubavi, nedostajanju
Kad ne znaš točno što je to
Možda nekaj za jesti

Smirujem se tijestom
Pirovo brašno i lanene sjemenke
Ruke mi upadaju u tu mekoću podatnu
Iz koje ću postupno
izvajati kruh u obliku vijenčića
Pa ispeći
Da cijeli moj dom zamiriši
Na toplinu, nježnost
Ljubav i razumijevanje
Koje si dugujem
Koje si predugo već dugujem

Četvrti prosinački

Pišem dane posthumno
Kad su već ugasli
Ko maline u snijegu

Treći prosinački

Al' danas sam ustvari sve vidjela malo
Dublje
Bio je to jedan dubok dan
Ujutro na slušalicama do posla
Petnaest spotova Jeruzaleme
( ritam mi taj paše nenormalno)

Pa sam
Isplaćivala mirovine
Pazila strogo što jedem
A kako smanjujem pljuge
Jela sam i mrkve
Non stop žvakala
Pečem svoj kruh svaka dva dana
Kolegice oduševljene
No, sutra ćemo ćevape
Kolegice u klimaksu
Posvađane, preosjetljive
Pokušavam u rečenici jednoj
Smiriti sve te glupe tenzije
Na tren čini se
Da sam uspjela
***
Zvao me " prvi ljubac" iz daljine
Pa se smijemo u dva glasa
Iste fore jer smo odrastali zajedno
Platonski se voljeli
To je onaj koji nekad zove usred noći
Pijan pjeva neku kad ga prebaci
Na mene prije 29 godina, na mladost
Meni smiješno, toplo oko srca
Neke stvari ne prolaze, unatoč
U njegovoj je zemlji 8000 dnevno
Kod nas 4000
Sve je to napuhano, kaže
***
Navečer slušam Norah i "Easy leaving"
I baš mi je ravno sve nekako
Pijem Papru, rakiju iz Gorskog,
od rođendana je imam
( znači, ravno mi do Gorskog kotara )
Zove ovaj za kojim kao krepavam
Koji me voli kao u p.m.
Prepričavam svoj dan, to mi normalno
Pa pitam i ja njega
A što bi ja tebi pričao svaki svoj korak, kaže
Kaže to nairitirano
Ovaj koji je prekjučer vikao da me voli, halo
Pa onda daj nemoj, nemoj mi pričati
Ne zanima me
Kod mene to ne prolazi
Puno sam ti ja brodova odvezala
Briga me jesu li ti dani bez mene dugi
Ko godina
Jebeš ti ljubav takvu, al ono stvarno
Briga me i sve mi tako nekako

Ravno

Drugi prosinački

Danas je dan bio iskričav, pun smijeha i snijega.
Na slušalicama jutros Sinatra.
Prazne ceste, osjećaš se ko kralj.
Počeo je oko 11.
Dok je padao sve gušće,
kroz prozor moga ureda pjevala sam
Pahuljice padajte, meke i guste
Pa sam istu tu pjesmicu pjevala cijelim putem
Do mojih klinaca
Kupila jednu malu mrkvu, ne, dobila,
nije mi htjela prodati
Napravila Snješka od 20 cm
I odnijela ga im u stan, s liftom.
Otvorila mi svekrva
- Dovela sam i kolegu s posla, velim joj
Namignem, pokažem na Snjegovića s mrkvom
A ona preplašeno veli mojoj snahi potiho:
- Dovela je kolegu, valjda je pred vratima.
Poslije skuži da se kolega brzo topi na stolu.
Pjevamo Božićne, čitamo Božićne,
plešem u kuhinji neki novi ples
nova koreografija, Jeruzalema, super stvar.
Igramo se plastelinom, oblici nastaju i nestaju
Da je milina
Igraj se s klincima, velim svom sinu
Sunce ti kalajsano
Budi bolji od svog starog
Ma budi bolji i od sebe

Prvi prosinački

Danas - težak i ljutkast i plačljiv dan.
Od jutra.
Listovi cvijeća od krhke čipke, magla gusta i ljepljiva,
ulice puste.
Dva adventska na njen..grob? Bože svašta.
Autobus ne dolazi dugo.
Hladnoća pili kosti i prste na nogama.
Čovjek u busu ima izgrižene nokte do krvi.
Ona velike, plave slušalice na uši, Sting.
Bilo bi dobro da ima i za oči.
Ljudi zavučeni u svoje male kutije tuge, straha i brige.
Ljudi bijesni, čangrizavi, netrpeljivi.
Pomoliti se u Petrovoj crkvi. Kad bi radije udario.
Preporučiti, zavjetovati, zapaliti one male svjećice koje dugo i žarko gore.
Pričati o krunici ko obrani od svakoga zla.
Što radi krivo ? Je li opsjednuta ?
Mala crna ovca stoji pred svjećicama i pita se.
Ubija se liječnica. Svijet gori. Ljudi se krevelje na ekranu, a svijet gori.
Pije toplo mlijeko s medom, da je iznenadi san.
Jer kad shvati da Je nema, svaku večer srce se pretvara u pomahnitalu pticu,
pa je skida sa stropa i zavjesa.
A onda navečer preko kamere.
Lice. Oči. Usta. Brada. Nasmijava je. Ona se smije, ma vidi. Smije se neprocjenjivo. Glupača.
Onda viče da je voli i da p..joj mate...zato. i te njene svinjeće oči.Ona ga stišava, pssst, pssst....
Oči mu pune nemoćnih suza, ko ona ujutro i tijekom cijelog dana. Možda od umora.
Nekad svira da je može nazvati. Možeš me i lopatom posred čela bolje, daj.
Da ne bi zaplakala, gleda si kosu u malom ekranu, gore u desnom uglu.
Gleda i namješta najljepši osmijeh, najblistaviji pogled.
Volim te, samo mi budi iskren.
Mislim. Ne vjeruje mu, pa šta.
Kužiš, lakše je tako.

O blagu

Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obiku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.

Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.

Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)

Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno tvoje kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.