Prvi prosinački

utorak, 01.12.2020.

Danas - težak i ljutkast i plačljiv dan.
Od jutra.
Listovi cvijeća od krhke čipke, magla gusta i ljepljiva,
ulice puste.
Dva adventska na njen..grob? Bože svašta.
Autobus ne dolazi dugo.
Hladnoća pili kosti i prste na nogama.
Čovjek u busu ima izgrižene nokte do krvi.
Ona velike, plave slušalice na uši, Sting.
Bilo bi dobro da ima i za oči.
Ljudi zavučeni u svoje male kutije tuge, straha i brige.
Ljudi bijesni, čangrizavi, netrpeljivi.
Pomoliti se u Petrovoj crkvi. Kad bi radije udario.
Preporučiti, zavjetovati, zapaliti one male svjećice koje dugo i žarko gore.
Pričati o krunici ko obrani od svakoga zla.
Što radi krivo ? Je li opsjednuta ?
Mala crna ovca stoji pred svjećicama i pita se.
Ubija se liječnica. Svijet gori. Ljudi se krevelje na ekranu, a svijet gori.
Pije toplo mlijeko s medom, da je iznenadi san.
Jer kad shvati da Je nema, svaku večer srce se pretvara u pomahnitalu pticu,
pa je skida sa stropa i zavjesa.
A onda navečer preko kamere.
Lice. Oči. Usta. Brada. Nasmijava je. Ona se smije, ma vidi. Smije se neprocjenjivo. Glupača.
Onda viče da je voli i da p..joj mate...zato. i te njene svinjeće oči.Ona ga stišava, pssst, pssst....
Oči mu pune nemoćnih suza, ko ona ujutro i tijekom cijelog dana. Možda od umora.
Nekad svira da je može nazvati. Možeš me i lopatom posred čela bolje, daj.
Da ne bi zaplakala, gleda si kosu u malom ekranu, gore u desnom uglu.
Gleda i namješta najljepši osmijeh, najblistaviji pogled.
Volim te, samo mi budi iskren.
Mislim. Ne vjeruje mu, pa šta.
Kužiš, lakše je tako.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.