Marketing
Au revoir illusion
Bližio se kraj još jedne teške godine.
Dani su bili nešto duži, ali mrak je ipak prerano svijao svoja čeznutljiva gnijezda po golim granama
i zvijezde su bile tako još hladne i daleke.
Rat je pokazao negative ljudskih karaktera,
baš kao i svaka elementarna nepogoda.
Vidjelo se sve, ogoljeno, i nije tu pomagalo nikakvo uljepšavanje niti ikakva težnja k ljepoti.
Bonovi za hranu koje je poklonila onoj obitelji sa sedmero dječice, bili su, znala je,
tek najmanja kap u svemu što je toj obitelji zapravo trebalo.
Veselilo ju je činiti neprimjetno takva dobra djela, no nikako ne i pričanje o tome. Što anonimnije to bolje.
Velika kanta čiste i pitke vode pred vratima od nepoznatog dobročinitelja.
Vjenčić napravljen od češera i bombona pred onim vratima gdje se stalno čula vika i pijana psovka.
Točno onako kako pomažu anđeli.
Dati točno ono što netko treba, a ne samo svoj višak.
Mada, ona je tako pomagala sebi i tu nije bilo govora o bilo kakvoj svetosti.
Pružena ruka bivšoj svekrvi koja i nije bila nešto dobrohotna prema njoj. Sada je stara i zaboravlja.
Lomi se između raznih stvarnih i izmiješanih svjetova.
Ona joj priđe kao da je stranac. Odvede je kući. Tako da ova ni ne zna kako je stigla doma.
Bližio se kraj još jedne teške godine i ona ga nije doživljavala kao gubitak vremena.
Naučila je toliko mnogo o ljudima.
Kako funkcioniraju pod pritiskom straha, nelagode, tuge i očaja. Kako najbliži postaju stranci.
Kako se nema smisla sakrivati ispod stola kojeg poznaješ, jer će te strop prignječiti.
Kako naći svoj trokut života pored najveće vrijednosti koju imaš u sebi.
Kako se brišu granice, oštri bridovi podjele na lijepo i ružno.
Kao onaj prosjak koji je podigao iza nje njenu modru vunenu rukavicu, stavio je na povišeno da je ljudi ne gaze,
premda su njegove ruke bile sasvim modre od hladnoće.
Netko će pomoći sam od sebe. Netko će pružiti pustu utjehu, a netko krepku pomoć, ničim izazvan ni upitan.
Tako ti je to, mila moja, ravnoteža u svemiru.
Uvijek si sam i nikada.
Najbliži obično imaju sa nama davne, nerazriješene račune.
Potrebno je tu puno oprosta i zaborava, valjda previše za jedan život.
Sin joj je kazalište doveo ravno do bankrota, pa nastavio živjeti životom neodgovornog i samoživog čovjeka.
Morala je prodavati sve svoje dragocjenosti za hranu, za osnovne životne potrepštine.
Sve ono što je cijeli život stvarala. Imala je svoju sasvim privatnu javnu dražbu, nakon koje je samo naučila sa koliko malo se može.
Sve je uglavnom pretjerivanje.
Želiš zadržati mladost, ljepotu, biti uglađen, pristao i lijep, namirisan najskupljim pomadama, okružen vrhunskim umjetničkim djelima, a sve što je doista važno da bi preživio, stane upravo u malu, najmanju torbu. Nekada u dlan. A često i u zjenicu oka koje se smije.
Bližio se kraj teške godine u kojoj je izgubila majku. U kojoj je izgubila iluzije o najbližima.
O prijateljstvima.
O ljubavi. O muškarcima.
I muškim suzama, posebice.
Hoćeš li ti to ostariti sama, Sarah ?
Budeš li mudra, to ti je sasvim izvjesno.
Godina u kojoj su lekcije bile bolne i krvave i sluzave i vrištale su joj ispod jastuka u noćima potmulih detonacija i borbi.
Frontovi vanjski i frontovi unutrašnji, izmijenjivali su se negdje pred zoru, kada se dan poput zvuka male bisernice razlijevao sobom, donoseći dah svježe hladnoće s planina na koje se još nije popela.
A ona je znala, vraški je oduvijek znala krenuti iz početka. Vratiti se na svoj izvor ne znači ići unatrag, kada se radi o unutrašnjim rijekama.
Znaš onaj samostan na onom otoku ? E, to je izvorište njene vjere u Boga. Tamo nenametljivo Bog progovara iz stijena, mora, palmi i kamenja. I grli.
Onaj mrak, ona okrenutost unutrašnjosti, onaj zvonik koji te budi radosno, one pjesme koje se pjevaju same, oni prsti koji znaju svirati orgulje, premda pojma nemaju.
Ono što sretna spoznaja o tome da imaš samo sebe, čini tvome licu, nemjerljivo je sa brigom i ljubavlju koju očekuješ da ti pruži..bilo tko.
Ona je bila svoj sretni mali zimzelen. No, kao takva, uvijek preslaba podrška samoj sebi.
Pa se odlučila pratiti, baš kao što voli neprimjetno i anonimno pomagati drugima, odlučila je neprimjetno i anonimno pomoći sebi.
Da niti ne zna koliko si pomaže, jer, kakva već je, ličilo bi joj to na sebičnost.
Slikaj, piši, putuj svijetom, upoznaj ljude ! Sjeti se uvijek onih koji su te voljeli!
No, bježi od slatkorječivosti, prenaglih emocija, muške impresioniranosti.
I kada im vjeruješ, ne vjeruj.
Bližio se kraj još jedne teške godine.
Neka samo ostane u ropotarnici povijesti!
Stavit ćemo retrovizor na off.
Okrenuti se vlastitim izvorima, u kojima primarno ionako nikoga nije bilo.
Samo mi u položaju fetusa, u trokutu života.
Samo mi i naš Bog.
Post je objavljen 30.12.2020. u 13:53 sati.