Girls from Ipanema
nedjelja, 20.12.2020.Prije par dana sam bila rodila.
Sva u dojenju, ljepljiva od vlastitih poljubaca na tom malenom licu.
Neispavana, u pravom posttraumatskom stresu uzrokovanom
prirodnim promjenama na svom tijelu.
Sjetna, pa tužna, nostalgična i neutješna, jer je jedno malo biće izašlo iz mene
u ovaj hladan, nesiguran svijet,
zabrinuta hoću li mu moći pružiti svu zaštitu tako potrebnu,
toplinu i sigurnost. ( da li sam mu dovoljna )
Lampice po balkonima tjerale su me u pravi užas.
Miris borovine, daleki odjeci smijeha, dok se u gluho doba noći
namještaš na boku po ne znam koji put,
bolnih dojki hraneći to maleno čudo
( da li mu je dovoljno ).
Nitko i ništa nije mogao popuniti taj iznenadan osjećaj praznine.
Kao da si se odjednom našao u mračnom,
hladnom i mokrom tunelu, sam, potpuno sam,
bez utješne misli, bez pjesme u ušima.
Tumaraš i treseš se, osjećaš svu hladnoću svemira.
Pa prelaziš prstima po tom usnulom obrazu malom.
-Spavaj dok i on spava, odmaraj, prikupljaj energiju, za tebe ne vrijedi, jer želiš
upiti svaki od tih trenutaka u sebe, udahnuti ko neophodan zrak
tu slatku energiju koja izvire poput rijeke na tvom jastuku.
Znam da je trajalo danima i da mi je užasno trebala nježnost koju nisam dobivala,
jer malo tko to razumije.
Draganje po glavi, grebuckanje nadlaktice, zagrljaj i nos ušuškan u nečiju hrabrost.
A onda je došla Mama.
Ušla je u sobu poput tihe jutarnje svjetlosti.
Naslonila se na moj krevet i samo krenula pjevati tu pjesmu.
Znaš dobro kako se svatko od nas rađa s jednom pjesmom.
Pjesmom koju smo valjda slušali u maminom trbuhu,
dok smo još poput hrpice lucidnih stanica tumarali majčinim univerzumom
i birali je tek da nam bude mama.
To je bila moja pjesma.
Inicirala me u majčinstvo na svoj prekrasan način, pjesmom.
Bossa nova koja učini da tvoja zabrinutost zapleše,
da tvoji strahovi poput duhova pred suncem,
rasplinu se na tisuće prašnjavih atoma koje poslije nazivaš prašinom,
jer ne znaš bolje, jer nisi naviknut na takva čuda sretnih trenutaka,
al nekako znaš da su ta prašina tvoji ispuhnuti monstrumi.
Toplina ti se podigne iz donjeg trbuha u grlo,
pa kroz suze izbaciš sve viškove, tjeskobe, žuljevite brige i strahove ogromnih očiju.
*********************************************************************************
tako i sada, tridesetak godina kasnije, točnije, dvadeset i sedam,
sada kada je fizički nema,
a nema je tri duga mjeseca,
ona mi pjeva kroz slušalice u busu,
i ja vidim njeno sretno lice,
njene meke obraze koje sam tako voljela ljubiti,
vidim je kako me s istom pjesmom
inicira za novi život, drukčiji život,
život bez nje
život kada trebam sama sebi postati i biti
Majkom
https://www.youtube.com/watch?v=j8VPmtyLqSY
komentiraj (12) * ispiši * #
