Dvanaesti prosinački
subota, 12.12.2020.
Bilo je lijepo jučer uličariti i klupičariti po gradu.
Prošlih su godina adventi bili krcati ljudi,
vukli bi se svi u koloni preko Zrinjevca, što mi nikada nije stvaralo baš nikakav gušt.
Jučer su prolaznici bili rijetki, uglavnom mlađi, no nije bilo onako pusto kako smo očekivale.
Imale smo vrućeg čaja, oplemenjenog Paprom, onom finom rakijom iz Gorskog Kotara i Teraninom.
U ruksaku deka, jastučić, ušećereni đumbir i datulje za prigristi.
Dok sam čekala frendicu, vidjela sam kako neki dečko leži na stepenicama,
trzala mu se noga, a oko njega dvojica, trojica njegovih vršnjaka.
Ljudi su drugi to isto vidjeli i samo prolazili. Nisam mogla vjerovati.
Stala sam i polupijanu škvadricu pitala trebam li zvati hitnu.
Smirila sam se malo, tek kada sam vidjela da je dečko sjeo i da se spremaju ići.
Kasnije, sjedeći na Kamenitim vratima, ispred nas dvojica isto mladih, gorljivo mole krunicu,
nakana je zdravlje i posao. Smješkam se u mraku i molim s njima.
Ljudi se ne daju na razne načine, baš kao što se i na stotinu načina daju.
Netko poput djeteta, misli da je ovo sve s pandemijom samo ružan san,
ili urota, zavjera svjetska, neki sumanut pokušaj suludog, bolesnog uma, da nas se zatvori,
da nas kontrolira. Ne optužujem taj način borbe s ovim ludilom,
samo dok nikoga ne ugrožava.
Blago djeci ! Lijepo li je moći tako razmišljati. To je netko namjestio i prestat će.
Ili oni vječni cinici, sumljivci. Sve je to zbog love. Cjepivo i to.
Kad nas cijepe, ako nas ne ubiju, ozdravit ćemo.
Meni se samo čini da nas priroda kažnjava. Imuniteti su nam tako oslabljeni, da nas ugrožava virus.
Netko nosi masku, drži razmak, ali izlazi među ljude, gladan samo vidjeti ljude kako hodaju,
a da to nije na TV-u. Slušati ljude kako pričaju, uživo, a da to nije na radiju.
Gladna sam glazbe uživo. Pa hvatam kao mala antena, svaki zvuk na koji naiđem.
Mala violina. Flauta. Gitara. Nježni zvukovi dopiru mi do ušiju kao najljepše slike.
Jedem zvukove. Halapljivo jedem lijepe slike.
Na dva tri mjesta kazališne scenografije sretnih, starih domova.
Na jednoj od njih, slika kakve je crtala i retuširala moja mama.
Bila je jučer sa mnom na svakom koraku.
I ograda na kojoj se slikala u donjem vešu. Moja luckasta, moja hrabra, moja snažna.
I okićen prekrasan balkon njezine male prijateljice Irene, gore na Štrosu.
I park u kojem se igrala, staza po kojoj se sanjkala do Mesničke.
U tunelu održavaju se sada Gavelline predstave.
Na svakom ćošku po neka uspomena.
Pa i to što smo jučer piškile iza Tuškanac kina, biti će jednom uspomena, zar ne ?
Znaš kako grad živi ? Kao ilegalac. Živi unatoč.
E, smijeh ti ne dam !
Ko kapara iz kamena, mak iz pruge.
Ljudi stoje u redu za kofi to go.
Pronosi svoje malo privatno svjetlo kroz svijet.
Ne daš se poklopiti do kraja, valom tuge, straha, brige. Ma baš ne daš.
Pa digneš glavu iznad magle i kažeš si, ne još. S maskom pjevaš, ma i ljubiš.
Godina nam je svima bila okrutna i nezamislivo ružna, ali bitni su trenuci, mama.
Grad se sa svojim ljudima ipak uspio malo odmetnuti. Bitno je da se nije odmetnuo ljudima.
Okićen je ipak s mjerom i ukusom. Tankoćutnošću od koje ti zasuze oči.
Jer znaš, iza onog prozora ljudi nemaju grijanje, toplu vodu, još od potresa.
I gledaju na te lampice, jebale te jebene lampice.
Jer znaš, prvi smo u Europi po broju zaraženih.
Svaki dan rekordi.
Pa kada se sjetim onih predivnih Talijana proljetos, kako pjevaju sa svojih balkona, stisne mi se grlo.
Dostojanstveno.
Nema straha. Biti će kako mora biti.
A što drugo i preostaje ?
Ne ići u posjete, kaže.
Božićna telefonska konferencija.
Ma sve je to politika, kažu cinici.
Djeca kažu, nek si sebe zatvore, šupci obični,
umjesto što banče i peru lovu u nekim smrdljivim i sumnjivim lokalima.
************************
Ujutro sam posijala pšenicu.
Znam, znam, sutra je Sv. Luca, al ja svake godine sijem nešto ranije.
Poslije sam biciklirala do groblja, upalila puno svjećica mojoj Dragoj,
i na tanjurić stavila ružičasti aranžman.
Onda je počeo sprovod nekom branitelju i pucnjava počasnih plotuna, od kojih sam skoro riknula od straha...
Pa ošla doma.
Peći kruh s bosiljkom i grijati repu s grahom.
komentiraj (14) * ispiši * #
