< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
27.08.2020., četvrtak
Intimno

I radujem se..ali sa zadrškom i površno.
Odmah me preplavi val tuge zbog spoznaje da joj to nešto, što me razveselilo, ne mogu dati, ispričati ili pokazati.
Pa budem ljuta.
Danas sam se sjetila kako su nosila zapinjala i nikako nisu htjela ući u kola hitne. To mi je trebao biti znak.

Muči me to, što se osjećala loše, al taj put nije htjela u bolnicu.
Muči me što su joj davali prejaka sredstva za smirenje, jer je svaku večer htjela ići kući.
Muči me što su je možda eutanizirali. Popustilo srce, rekli su.
A dva dana prije, liječnik me uvjeravao da nije životno ugrožena i da ne moram dolaziti preko vikenda. Usnula je u ponedjeljak.

A to kako život nastavlja dalje nesmiljeno, u istoj je mjeri i okrutno i sirovo i bolno i lijepo.
Majstor sam u gubljenju ljudi, to znamo.
Oni valovi tuge..kao da godinama u njima tonem i ronim, ovdje uopće ne pomažu moja saznanja i dosadašnja iskustva o žalovanju.

Osluškujem je. Lutam gradom.
Na Kamenitim vratima. Na Strossu. U Mesničkoj i Tuškancu.
U tunelu, gdje je ko malena djevojčica, čekala prestanak uzbune.
U međuvremenu, da smirim um, danima čupkam drač, obilno zalijevam cvijeće, hranim životinje.
Kuham sva jela koja je obožavala.
Svaku večer smješkam se njenoj zvijezdi.
Večernjica. Jugoistočno nebo.

Zamišljam je onako kako je bilo zadnji put, nasmiješenu zbog sunca koje je iznenada okupalo sobu.
I kako smo si istovremeno rekle, volim te.

Ne mogu, stvarno ne mogu shvatiti da je fizički nema.

- 21:39 - Komentari (14) - Isprintaj - #
22.08.2020., subota
*****




- 16:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #
20.08.2020., četvrtak
Voda nosi zvuk

S Helenom prolazim one sretne male ribizl dane
Kad je moja mama ptica bila u punoj snazi
Grleći je noću, škiljeći
Zamišljam da je Helena, ja mala
Nježna Zlatna
A ja da sam moja mama
Spavamo priljubljene jedna uz drugu
I onda dobijem val mamine
Čudesne snage nježnosti

Pranje kose
Gore, gore glavu, da te ne peče šampon
Ajde si sad još plivaj, ribica mamina
Pa ja ronim, ko u moru
Slušam glasove iz susjednih stanova
Otkrivam kako voda nosi zvuk
Spavam joj na lijevoj ruci
Kad je istegne perući prozor
Ne spavam noćima
Češljanje, češljanje
Pletenje pletenica
Stavljanje krpica


"Ti si moja inspiracija
Za sve što radim
Sve što bih htjela..
Ti si moja inspiracija
Za sve što jesam
Što nisam smjela..

Ti si moja inspiracija
Za sve što tražim
Za sve što neću
Ti si moja inspiracija
I mom životu
Putokaz za sreću"

Ljubavi. Moja mala.

- Vrati knjige u knjižnicu, platit ćeš strašnu globu
- Daj vode cvijeću, sve će poumirati
- Oo, sjetila si se pojaviti, madmazel
- Tata i ja smo sami
- Imaš opet novu haljinu ( sve su joj moje haljine bile ko nove), koliko si je platila
- Bojim se samo da te ne zezne
- Brinite se za tateka
- Da su mi bar roditelji živi, nikad nisam smjela otić iz Zagreba

Fali mi njena meka baršunasta koža, meki obrazi
Njene ruke, oči, glas

Gledam si noge
Pa zamišljam da su njene
Umišljam da sam ona
Kako bih se prevarila
Na trenutke mi uspije





https://youtu.be/bojteMZDgZw


- 10:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.08.2020., utorak
*********

Prhnula je sa stabla s jatom lastavica
Bila je jutros u krošnji, čula sam je




Zna da je čekam
Na pozdrave, pozdrave, pozdrave
Poljupce, poljupce, poljupce






Da nam nije dosta za ovoga života

Gledala me kako spavam
Prala mi kosu
Umirala od straha
Govorila o krhkosti stvari i ljudi
Pa radila špagu u pedesetoj
Pušila u osamdesetoj





Možda je krenula na jug
Uvijek preuranjeno
Svijeća se još gasi
Duša je nesmirena
Jer još si nismo rekle sve
Ja, njena obična dlakava breskva
I ona, moja velika mama ptica
Dječjih obrva
Uvijek iznova začuđena svijetom

Zbog mene
Sjela je na bolničkom krevetu
Zbog nas
Probilo se sunce kroz tugu i strah
Nasmiješila se
Kroz velove magle
Volim te volim te
Bilo je zadnje što smo si rekle kroz zrak

Samo mijenjamo frekvenciju, mama
Ne bojim se
Samo
fališ
fališ

A znam da bit će i gore
- 06:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #
12.08.2020., srijeda
Laguna



E, nova terapija.
Poslije posla i bolnice, ovdje.
Vjerovali ili ne, plivam po traci sunca s jatima malih riba, a iznad mene nisko prolijeću lastavice.
Ko skrivena laguna.
Ko Jane bez Tarzana:-)

Ipak sam ja vidra..

Mali puteljak vodi do tamo, obrastao grmljem i kupinama, koje jedem i tamo i nazad.
Vraćam se mokre kose, koja miriši
Na neka sretnija, bezbrižna ljeta.
Jezero je tirkizno i čisto.
Nema žive duše.
Samo šutljive ribe i brbljave lastavice.
I ja, obgrljena mirom vode,
kojoj ostavljam svoju tjeskobu, tugu, strah.

Ona zna što s time.
- 22:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #
11.08.2020., utorak
Petnaest minuta

Milujem je po malom licu, kosi, vratu.
Ona spava i ne može se razbuditi.
Kad me pogleda, gleda kroz mene.
Šapćem joj na uho koliko je volim i koliko mi fali.
Suze mi teku nekontrolirano i kaplju po njoj.
Iz sna govori zadnjim atomom snage,
legni tu kraj mene
Ko što sam s nekih pet i htjela ostat uz nju
U njenom bolničkom krevetu



Odvela nas je hitna prošli petak jer joj je bilo slabo
i ulovila ju je treskavica.
Hitna ju isprva nije htjela voziti, jer šta, pa znate dijagnozu, godine. Pa kisik joj je dobar, kažu, nema smisla.
Ludim. Vičem. Mama mi se gasi, ne dolazite u obzir.
Poslat će kola, kažu, imaju još intervencija.
Za tek dva sata, stižu sanitetska kola. Bez kisika. S jednim tehničarem. Koji onda ide po još jednog, jer mama ne može stajati.
Do tri ujutro stojim ispred bolnice. Napokon mi kažu, ostaje.
Idući dan sele je u Rokfellerevu.
Posjeta nema. Korona, jebala ih, da ih jebala korona!
Izmolim jednu malu posjetu e-mailom.
Petnaest minuta. Za mamu.
Sklupčana ko ptičica. Spava.
Tri dana je primala kisik. Infuziju.
Ne jede.
Misli da smo je ostavili, jer nas nema.
Cijelu je obuhvatim zagrljajem.
Petnaest minuta.
Petnaest minuta za mamu



Plačem i radim. Slaba sam i nespremna.
Sati su minute. Dani su mjeseci.
Pa zovem broj koji ni u ludilu nisam smjela zvati.
I dobijem hladnoću. Kao šamar.
Od osobe kojoj sam se bila
cijela dala.
Tako to ide.
Ljudi su govna, Perice.

*****

Mama molim te, nemoj mi još ići!
Neka ovaj roj Perzeida protutnji pored tebe sutra
I ti nemoj poći s njima.
Gledat ćemo opet noćno nebo
I onu lijepu Veneru što se uvijek smiješi tako blistavo
A samo je obična, lažljiva kučka
Lopov prijetvorni
Varalica
Al mi smo bolje, zar ne
Pušit ćemo i pravit se važne, u piđamama
I ja ću ti reći, vidiš
Kockale smo
Al ne mogu nam ništa
Ne može mi ništa
Uzeti ni dati
Takva sitna, bijedna duša, mama
Imala si pravo
Svatko se jednom prevari
To ko rast duše dođe
I sve prođe, govorila si
Ko petnaest minuta
U vječnosti jedna mala kap
Život još drhti i zvoni radostan
Ko mali slak
Volim te

- 19:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #
06.08.2020., četvrtak
Vjerujem Ti



- Bako, da li paukovi grizu?, pita najstariji.
Tonem u san, pa ne mislim otkud sad to pitanje.
I kažem kako je.
- Pikaju. Neki samo. Zločesti. Boli i natekne. Pa svrbi i peče.

Pitanje nije bilo retoričko.
On onda uzima partviš i kao ubija pauka, premda donosi sreću
( kažu).
Nije ga ubio i pauk sad pada na donji krevet, od mlađeg.
Kukukele! Ovaj trči s kompletnom posteljinom mami i tati.
Čujem ga di viče.
- Baka je rekla da pikaaaa, da boliiii, evo ga sad u krevetu mi jeeeee...

Priđem krevetu Najstarijeg.
Smješkamo se u mraku.
- Znaš, nije to ništa opasno, ne boj se još i ti sad. Da je opasno, ne bi ti dozvolila da tu spavaš, vjeruj mi..

( te riječi tako su mi poznate, to drago, treperavo i potpuno predanje i povjerenje u Nekoga, koji zna, bolje zna, i ne bi dao, sigurno ne bi dao, da je opasno..to je sve što se od nas kao djece traži..)

- Znam, ne bojim se, kaže. Vjerujem ti.

Vjerujem ti.
Ti. Vjerujem Ti.

U šutnji ne pronalazim odgovore.
Pogotovo ne, nakon one bujice riječi kojima sam bila izložena. Istuširana. Čista od riječi koje su padale po meni. Kao sudbina, ona izgleda posljednja ljubav kojoj su sve prethodne samo vodile. Nježno pripremale.
Ne, šutnja je najgori oblik kazne.
Tako se kažnjava samo onoga koga se nije nimalo voljelo.



Vjerujem Ti.
Da je prošao ovdje sasvim slučajno.
Da sam vjerojatno dobro prošla i samo izbjegla veće zlo.
Pa ja, izbjeglica od većeg zla,
Pritišćem gumb i usmjeravam svoju crvenu letjelicu
Na potpuno drugu stranu svijeta
Snažnija od pauka
Tu dopuštam maloj djevojčici da si mojim ružem
Namaže usta
Moja Zlatokosa
Tvoja Zlatokosa

Jer tako voljeti nije nimalo opasno
I Ti mi to sigurno ne bi dozvolio

Da je



- 23:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.