Intimno
I radujem se..ali sa zadrškom i površno.
Odmah me preplavi val tuge zbog spoznaje da joj to nešto, što me razveselilo, ne mogu dati, ispričati ili pokazati. Pa budem ljuta. Danas sam se sjetila kako su nosila zapinjala i nikako nisu htjela ući u kola hitne. To mi je trebao biti znak. Muči me to, što se osjećala loše, al taj put nije htjela u bolnicu. Muči me što su joj davali prejaka sredstva za smirenje, jer je svaku večer htjela ići kući. Muči me što su je možda eutanizirali. Popustilo srce, rekli su. A dva dana prije, liječnik me uvjeravao da nije životno ugrožena i da ne moram dolaziti preko vikenda. Usnula je u ponedjeljak. A to kako život nastavlja dalje nesmiljeno, u istoj je mjeri i okrutno i sirovo i bolno i lijepo. Majstor sam u gubljenju ljudi, to znamo. Oni valovi tuge..kao da godinama u njima tonem i ronim, ovdje uopće ne pomažu moja saznanja i dosadašnja iskustva o žalovanju. Osluškujem je. Lutam gradom. Na Kamenitim vratima. Na Strossu. U Mesničkoj i Tuškancu. U tunelu, gdje je ko malena djevojčica, čekala prestanak uzbune. U međuvremenu, da smirim um, danima čupkam drač, obilno zalijevam cvijeće, hranim životinje. Kuham sva jela koja je obožavala. Svaku večer smješkam se njenoj zvijezdi. Večernjica. Jugoistočno nebo. Zamišljam je onako kako je bilo zadnji put, nasmiješenu zbog sunca koje je iznenada okupalo sobu. I kako smo si istovremeno rekle, volim te. Ne mogu, stvarno ne mogu shvatiti da je fizički nema. |
*****
|
Voda nosi zvuk
S Helenom prolazim one sretne male ribizl dane
Kad je moja mama ptica bila u punoj snazi Grleći je noću, škiljeći Zamišljam da je Helena, ja mala Nježna Zlatna A ja da sam moja mama Spavamo priljubljene jedna uz drugu I onda dobijem val mamine Čudesne snage nježnosti Pranje kose Gore, gore glavu, da te ne peče šampon Ajde si sad još plivaj, ribica mamina Pa ja ronim, ko u moru Slušam glasove iz susjednih stanova Otkrivam kako voda nosi zvuk Spavam joj na lijevoj ruci Kad je istegne perući prozor Ne spavam noćima Češljanje, češljanje Pletenje pletenica Stavljanje krpica "Ti si moja inspiracija Za sve što radim Sve što bih htjela.. Ti si moja inspiracija Za sve što jesam Što nisam smjela.. Ti si moja inspiracija Za sve što tražim Za sve što neću Ti si moja inspiracija I mom životu Putokaz za sreću" Ljubavi. Moja mala. - Vrati knjige u knjižnicu, platit ćeš strašnu globu - Daj vode cvijeću, sve će poumirati - Oo, sjetila si se pojaviti, madmazel - Tata i ja smo sami - Imaš opet novu haljinu ( sve su joj moje haljine bile ko nove), koliko si je platila - Bojim se samo da te ne zezne - Brinite se za tateka - Da su mi bar roditelji živi, nikad nisam smjela otić iz Zagreba Fali mi njena meka baršunasta koža, meki obrazi Njene ruke, oči, glas Gledam si noge Pa zamišljam da su njene Umišljam da sam ona Kako bih se prevarila Na trenutke mi uspije https://youtu.be/bojteMZDgZw |
*********
Prhnula je sa stabla s jatom lastavica
Bila je jutros u krošnji, čula sam je Zna da je čekam Na pozdrave, pozdrave, pozdrave Poljupce, poljupce, poljupce Da nam nije dosta za ovoga života Gledala me kako spavam Prala mi kosu Umirala od straha Govorila o krhkosti stvari i ljudi Pa radila špagu u pedesetoj Pušila u osamdesetoj Možda je krenula na jug Uvijek preuranjeno Svijeća se još gasi Duša je nesmirena Jer još si nismo rekle sve Ja, njena obična dlakava breskva I ona, moja velika mama ptica Dječjih obrva Uvijek iznova začuđena svijetom Zbog mene Sjela je na bolničkom krevetu Zbog nas Probilo se sunce kroz tugu i strah Nasmiješila se Kroz velove magle Volim te volim te Bilo je zadnje što smo si rekle kroz zrak Samo mijenjamo frekvenciju, mama Ne bojim se Samo fališ fališ A znam da bit će i gore |
Laguna
E, nova terapija. Poslije posla i bolnice, ovdje. Vjerovali ili ne, plivam po traci sunca s jatima malih riba, a iznad mene nisko prolijeću lastavice. Ko skrivena laguna. Ko Jane bez Tarzana:-) Ipak sam ja vidra.. Mali puteljak vodi do tamo, obrastao grmljem i kupinama, koje jedem i tamo i nazad. Vraćam se mokre kose, koja miriši Na neka sretnija, bezbrižna ljeta. Jezero je tirkizno i čisto. Nema žive duše. Samo šutljive ribe i brbljave lastavice. I ja, obgrljena mirom vode, kojoj ostavljam svoju tjeskobu, tugu, strah. Ona zna što s time. |
Petnaest minuta
Milujem je po malom licu, kosi, vratu.
Ona spava i ne može se razbuditi. Kad me pogleda, gleda kroz mene. Šapćem joj na uho koliko je volim i koliko mi fali. Suze mi teku nekontrolirano i kaplju po njoj. Iz sna govori zadnjim atomom snage, legni tu kraj mene Ko što sam s nekih pet i htjela ostat uz nju U njenom bolničkom krevetu Odvela nas je hitna prošli petak jer joj je bilo slabo i ulovila ju je treskavica. Hitna ju isprva nije htjela voziti, jer šta, pa znate dijagnozu, godine. Pa kisik joj je dobar, kažu, nema smisla. Ludim. Vičem. Mama mi se gasi, ne dolazite u obzir. Poslat će kola, kažu, imaju još intervencija. Za tek dva sata, stižu sanitetska kola. Bez kisika. S jednim tehničarem. Koji onda ide po još jednog, jer mama ne može stajati. Do tri ujutro stojim ispred bolnice. Napokon mi kažu, ostaje. Idući dan sele je u Rokfellerevu. Posjeta nema. Korona, jebala ih, da ih jebala korona! Izmolim jednu malu posjetu e-mailom. Petnaest minuta. Za mamu. Sklupčana ko ptičica. Spava. Tri dana je primala kisik. Infuziju. Ne jede. Misli da smo je ostavili, jer nas nema. Cijelu je obuhvatim zagrljajem. Petnaest minuta. Petnaest minuta za mamu Plačem i radim. Slaba sam i nespremna. Sati su minute. Dani su mjeseci. Pa zovem broj koji ni u ludilu nisam smjela zvati. I dobijem hladnoću. Kao šamar. Od osobe kojoj sam se bila cijela dala. Tako to ide. Ljudi su govna, Perice. ***** Mama molim te, nemoj mi još ići! Neka ovaj roj Perzeida protutnji pored tebe sutra I ti nemoj poći s njima. Gledat ćemo opet noćno nebo I onu lijepu Veneru što se uvijek smiješi tako blistavo A samo je obična, lažljiva kučka Lopov prijetvorni Varalica Al mi smo bolje, zar ne Pušit ćemo i pravit se važne, u piđamama I ja ću ti reći, vidiš Kockale smo Al ne mogu nam ništa Ne može mi ništa Uzeti ni dati Takva sitna, bijedna duša, mama Imala si pravo Svatko se jednom prevari To ko rast duše dođe I sve prođe, govorila si Ko petnaest minuta U vječnosti jedna mala kap Život još drhti i zvoni radostan Ko mali slak Volim te |
Vjerujem Ti
- Bako, da li paukovi grizu?, pita najstariji. Tonem u san, pa ne mislim otkud sad to pitanje. I kažem kako je. - Pikaju. Neki samo. Zločesti. Boli i natekne. Pa svrbi i peče. Pitanje nije bilo retoričko. On onda uzima partviš i kao ubija pauka, premda donosi sreću ( kažu). Nije ga ubio i pauk sad pada na donji krevet, od mlađeg. Kukukele! Ovaj trči s kompletnom posteljinom mami i tati. Čujem ga di viče. - Baka je rekla da pikaaaa, da boliiii, evo ga sad u krevetu mi jeeeee... Priđem krevetu Najstarijeg. Smješkamo se u mraku. - Znaš, nije to ništa opasno, ne boj se još i ti sad. Da je opasno, ne bi ti dozvolila da tu spavaš, vjeruj mi.. ( te riječi tako su mi poznate, to drago, treperavo i potpuno predanje i povjerenje u Nekoga, koji zna, bolje zna, i ne bi dao, sigurno ne bi dao, da je opasno..to je sve što se od nas kao djece traži..) - Znam, ne bojim se, kaže. Vjerujem ti. Vjerujem ti. Ti. Vjerujem Ti. U šutnji ne pronalazim odgovore. Pogotovo ne, nakon one bujice riječi kojima sam bila izložena. Istuširana. Čista od riječi koje su padale po meni. Kao sudbina, ona izgleda posljednja ljubav kojoj su sve prethodne samo vodile. Nježno pripremale. Ne, šutnja je najgori oblik kazne. Tako se kažnjava samo onoga koga se nije nimalo voljelo. Vjerujem Ti. Da je prošao ovdje sasvim slučajno. Da sam vjerojatno dobro prošla i samo izbjegla veće zlo. Pa ja, izbjeglica od većeg zla, Pritišćem gumb i usmjeravam svoju crvenu letjelicu Na potpuno drugu stranu svijeta Snažnija od pauka Tu dopuštam maloj djevojčici da si mojim ružem Namaže usta Moja Zlatokosa Tvoja Zlatokosa Jer tako voljeti nije nimalo opasno I Ti mi to sigurno ne bi dozvolio Da je |