Marketing
Vjerujem Ti
- Bako, da li paukovi grizu?, pita najstariji.
Tonem u san, pa ne mislim otkud sad to pitanje.
I kažem kako je.
- Pikaju. Neki samo. Zločesti. Boli i natekne. Pa svrbi i peče.
Pitanje nije bilo retoričko.
On onda uzima partviš i kao ubija pauka, premda donosi sreću
( kažu).
Nije ga ubio i pauk sad pada na donji krevet, od mlađeg.
Kukukele! Ovaj trči s kompletnom posteljinom mami i tati.
Čujem ga di viče.
- Baka je rekla da pikaaaa, da boliiii, evo ga sad u krevetu mi jeeeee...
Priđem krevetu Najstarijeg.
Smješkamo se u mraku.
- Znaš, nije to ništa opasno, ne boj se još i ti sad. Da je opasno, ne bi ti dozvolila da tu spavaš, vjeruj mi..
( te riječi tako su mi poznate, to drago, treperavo i potpuno predanje i povjerenje u Nekoga, koji zna, bolje zna, i ne bi dao, sigurno ne bi dao, da je opasno..to je sve što se od nas kao djece traži..)
- Znam, ne bojim se, kaže. Vjerujem ti.
Vjerujem ti.
Ti. Vjerujem Ti.
U šutnji ne pronalazim odgovore.
Pogotovo ne, nakon one bujice riječi kojima sam bila izložena. Istuširana. Čista od riječi koje su padale po meni. Kao sudbina, ona izgleda posljednja ljubav kojoj su sve prethodne samo vodile. Nježno pripremale.
Ne, šutnja je najgori oblik kazne.
Tako se kažnjava samo onoga koga se nije nimalo voljelo.
Vjerujem Ti.
Da je prošao ovdje sasvim slučajno.
Da sam vjerojatno dobro prošla i samo izbjegla veće zlo.
Pa ja, izbjeglica od većeg zla,
Pritišćem gumb i usmjeravam svoju crvenu letjelicu
Na potpuno drugu stranu svijeta
Snažnija od pauka
Tu dopuštam maloj djevojčici da si mojim ružem
Namaže usta
Moja Zlatokosa
Tvoja Zlatokosa
Jer tako voljeti nije nimalo opasno
I Ti mi to sigurno ne bi dozvolio
Da je
Post je objavljen 06.08.2020. u 23:00 sati.