*********

utorak, 18.08.2020.

Prhnula je sa stabla s jatom lastavica
Bila je jutros u krošnji, čula sam je




Zna da je čekam
Na pozdrave, pozdrave, pozdrave
Poljupce, poljupce, poljupce






Da nam nije dosta za ovoga života

Gledala me kako spavam
Prala mi kosu
Umirala od straha
Govorila o krhkosti stvari i ljudi
Pa radila špagu u pedesetoj
Pušila u osamdesetoj





Možda je krenula na jug
Uvijek preuranjeno
Svijeća se još gasi
Duša je nesmirena
Jer još si nismo rekle sve
Ja, njena obična dlakava breskva
I ona, moja velika mama ptica
Dječjih obrva
Uvijek iznova začuđena svijetom

Zbog mene
Sjela je na bolničkom krevetu
Zbog nas
Probilo se sunce kroz tugu i strah
Nasmiješila se
Kroz velove magle
Volim te volim te
Bilo je zadnje što smo si rekle kroz zrak

Samo mijenjamo frekvenciju, mama
Ne bojim se
Samo
fališ
fališ

A znam da bit će i gore

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.