Intimno

četvrtak, 27.08.2020.

I radujem se..ali sa zadrškom i površno.
Odmah me preplavi val tuge zbog spoznaje da joj to nešto, što me razveselilo, ne mogu dati, ispričati ili pokazati.
Pa budem ljuta.
Danas sam se sjetila kako su nosila zapinjala i nikako nisu htjela ući u kola hitne. To mi je trebao biti znak.

Muči me to, što se osjećala loše, al taj put nije htjela u bolnicu.
Muči me što su joj davali prejaka sredstva za smirenje, jer je svaku večer htjela ići kući.
Muči me što su je možda eutanizirali. Popustilo srce, rekli su.
A dva dana prije, liječnik me uvjeravao da nije životno ugrožena i da ne moram dolaziti preko vikenda. Usnula je u ponedjeljak.

A to kako život nastavlja dalje nesmiljeno, u istoj je mjeri i okrutno i sirovo i bolno i lijepo.
Majstor sam u gubljenju ljudi, to znamo.
Oni valovi tuge..kao da godinama u njima tonem i ronim, ovdje uopće ne pomažu moja saznanja i dosadašnja iskustva o žalovanju.

Osluškujem je. Lutam gradom.
Na Kamenitim vratima. Na Strossu. U Mesničkoj i Tuškancu.
U tunelu, gdje je ko malena djevojčica, čekala prestanak uzbune.
U međuvremenu, da smirim um, danima čupkam drač, obilno zalijevam cvijeće, hranim životinje.
Kuham sva jela koja je obožavala.
Svaku večer smješkam se njenoj zvijezdi.
Večernjica. Jugoistočno nebo.

Zamišljam je onako kako je bilo zadnji put, nasmiješenu zbog sunca koje je iznenada okupalo sobu.
I kako smo si istovremeno rekle, volim te.

Ne mogu, stvarno ne mogu shvatiti da je fizički nema.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.