Milujem je po malom licu, kosi, vratu.
Ona spava i ne može se razbuditi.
Kad me pogleda, gleda kroz mene.
Šapćem joj na uho koliko je volim i koliko mi fali.
Suze mi teku nekontrolirano i kaplju po njoj.
Iz sna govori zadnjim atomom snage,
legni tu kraj mene
Ko što sam s nekih pet i htjela ostat uz nju
U njenom bolničkom krevetu
Odvela nas je hitna prošli petak jer joj je bilo slabo
i ulovila ju je treskavica.
Hitna ju isprva nije htjela voziti, jer šta, pa znate dijagnozu, godine. Pa kisik joj je dobar, kažu, nema smisla.
Ludim. Vičem. Mama mi se gasi, ne dolazite u obzir.
Poslat će kola, kažu, imaju još intervencija.
Za tek dva sata, stižu sanitetska kola. Bez kisika. S jednim tehničarem. Koji onda ide po još jednog, jer mama ne može stajati.
Do tri ujutro stojim ispred bolnice. Napokon mi kažu, ostaje.
Idući dan sele je u Rokfellerevu.
Posjeta nema. Korona, jebala ih, da ih jebala korona!
Izmolim jednu malu posjetu e-mailom.
Petnaest minuta. Za mamu.
Sklupčana ko ptičica. Spava.
Tri dana je primala kisik. Infuziju.
Ne jede.
Misli da smo je ostavili, jer nas nema.
Cijelu je obuhvatim zagrljajem.
Petnaest minuta.
Petnaest minuta za mamu
Plačem i radim. Slaba sam i nespremna.
Sati su minute. Dani su mjeseci.
Pa zovem broj koji ni u ludilu nisam smjela zvati.
I dobijem hladnoću. Kao šamar.
Od osobe kojoj sam se bila
cijela dala.
Tako to ide.
Ljudi su govna, Perice.
*****
Mama molim te, nemoj mi još ići!
Neka ovaj roj Perzeida protutnji pored tebe sutra
I ti nemoj poći s njima.
Gledat ćemo opet noćno nebo
I onu lijepu Veneru što se uvijek smiješi tako blistavo
A samo je obična, lažljiva kučka
Lopov prijetvorni
Varalica
Al mi smo bolje, zar ne
Pušit ćemo i pravit se važne, u piđamama
I ja ću ti reći, vidiš
Kockale smo
Al ne mogu nam ništa
Ne može mi ništa
Uzeti ni dati
Takva sitna, bijedna duša, mama
Imala si pravo
Svatko se jednom prevari
To ko rast duše dođe
I sve prođe, govorila si
Ko petnaest minuta
U vječnosti jedna mala kap
Život još drhti i zvoni radostan
Ko mali slak
Volim te