<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa makar i mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I ko crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.
Baudelaire

icq: 213-958-112

Malo je odabranih ... :)

Blog.hr
jukebox
mmedo
farinelli
ladyofblackness
7tm
LEDO
Hitchhiker

blog layouts

Većina će ljudi radije biti sigurna da je nesretna, nego riskirati sreću.
Robert Anthony

Kad pogledate svoju prošlost, otkrit ćete da su trenuci koje ste iskreno proživjeli oni u kojima ste postupali u duhu ljubavi.
Henry Drummond

Ljubav je kao planina. Teško je doći do vrha, ali jednom kada se to uspije, pogled je predivan.
Daniel Monroe Tuttle



Neka ti udica bude uvijek bačena. U jezeru u kojem najmanje očekuješ, pojavit će se riba.
Ovidije



Muškarac je već na pola zaljubljen u svaku ženu koja ga sluša.
Brendan Francis



Čovjek ne bi trebao nastojati riješiti se kompleksa, već se pomiriti s njima: oni su ono što određuje naše ponašanje u životu.
Sigmund Freud

Želite li znati što Bog misli o novcu, pogledajte ljude kojima ga je dao.
Dorothy Parker

Blog Designed by

Kad bih sve jezike ljudske govorila...

nedjelja, 29.01.2006.

Ne odustajem... Postoji jedna priča: U Americi. Sedmogodišnji dječak priđe ocu koji je upravo došao s posla. « Tata, koliko ti zarađuješ po satu?» «20 dolara» odgovori otac. «Možeš li mi posuditi 10 dolara?» «Pa… može, ali što će ti?» «Ja sam uštedio 10 i ako mi ti posudiš svojih 10, dat ću ti sve da se igraš sa mnom sat vremena.» Ne znam ni o čemu smo pričali, ali bilo je ispričano u šali…Nije smiješna…Danas je istinita. No, Bogu hvala, mi smo još uvijek relativno tradicionalna sredina pa toga još nema. Nedavno sam gotovo odustala od svih. Ljudi su mi postali mrski, nije mi se dalo pričati s njima, nije mi se dalo petljati u društvo… Gotovo sam digla ruke… No jučer me nešto iznenadilo. Razgovarala sam s grupicom ljudi…ljudi koji su Framaši…i došli smo do zaključka da, unatoč svemu, ipak postoje normalni ljudi…zbog njih ne smijemo nikad odustati. Zbog sebe ne smijemo nikada odustati. Oni koji odustaju su slabi…oni koji odustaju ne žive kako treba, ne žive puninu života…ne žive kvalitetan život. E, pa ja želim da moj život bude kvalitetan i želim biti sretna…Želim puno djece i želim muža…Jednakog kao ja…kojeg ću voljeti, kome ću darovati svoje dobro i svoje loše…koji će me poznavati bolje nego ja sebe…koji će moći dovršiti moju misao … koji će u mom pogledu vidjeti moju dušu i ono što je na njoj i u njoj… Nije li to ono što svi žele…i očekuju…a tako malo vjeruju…i onda se čude kad se to ne dogodi… Jučer nisam bila vani…ali bilo mi je predivno ondje gdje sam bila…Na Frami...Čestitam svima s obećanjima…a iduće godine vam se pridružujem :)

petak, 27.01.2006.

...Svi pišu o ljubavi... Ne biste vjerovali što sad slušam…Slušam grupu koja se zove Blackmore's Night. Nisam imala prilike čuti puno o njima, ali mogu vam reći da su stvarno dobri. Hvala Farinelli….hehe… Razmišljam o čemu bih mogla napisati nešto pozitivno i ne mogu se ničega sjetiti…ili se mogu sjetiti malo toga… Mislim da inače previše razmišljam…. Kako se bliži Valentinovo mogla bih napisati koju o tome…premda sam rekla da Valentinovo neću ni spominjati u tako skoro vrijeme…jer postajem pomalo …mrziteljica tog dana…Svake godine imam neki ludi osjećaj da će se baš na taj dan dogoditi nešto važno za mene…ono nešto što će mi promijeniti život…he…i svake godine prođe taj dan ( kao i svi drugi dani u godini) i ne dogodi se ništa. Počinjem sve manje voljeti Valentinovo…Haha..na momente se vidim kao staru usidjelicu s Biblijom u krilu, sijede kose počešljane u neatly pinned chignon…ma možda ispada da sam preopterećena što sam sama…mislim da nisam…za sada mi ništa ne fali( ma koga ja zavaravam…). Svi mi, više nego bismo htjeli, razmišljamo o ljubavi… Ja se nastojim ne zamarati time previše, ali nekad jednostavno same misli dođu… Ljubav … za nekoga patnja, za nekoga radost…nekome mučenje, a nekome život. « Uskrisila ih ljubav. Srce jednoga zadržava neiscrpne izvore života za srce drugoga.» Dostojevski... Kada je pravo vrijeme da se to dogodi??? Ne bismo trebali previše iščekivati…jer bi nas na taj način moglo zaobići ono što čekamo. Odnosno moglo bi se dogoditi da ne vidimo ono što je ispred nas. A takva bi nas pogreška mogla koštati sreće… i još puno, puno toga. I ovaj je post zato za sve one koji su žalosni što još uvijek nemaju nikoga. Mislim da je prava formula uživanje u trenutku i življenje kvalitetnog života, a kad sve bude spremno, doći će i osoba koja je potrebna da te učini potpunom. Jer, bez obzira što mislili, za svakoga postoji netko, i možda je za vas baš onaj netko za koga se najmanje nadate… Zato vjerujem da treba pustiti stvari da se same dogode i same iskristaliziraju. Npr. Što se meni dogodilo… Bila sam jedno vrijeme očajna, a onda sam odlučila da je dosta svega. Bila je subota i nakon dugo vremena izašla sam van neopterećena…I što se dogodilo??? Pronašla sam osobu s kojom mi je bilo zanimljivo jedno vrijeme…Postoje stvari u toj vezi zbog kojih žalim, ali sam shvatila da se jednostavno nismo slagali i nismo si odgovarali zajedno… Prava tajna je u stavu…i naravno, nikad ne treba glumiti nešto što nisi, to sve odbija…ali to svi već znamo kao vrapci na krovu… Anyway…moj tajni plan je sit and wait… bez obzira koliko se jadnim to činilo…Ne vjerujte kad kažu: «Ako sam nešto ne poduzmeš i ne potražiš ljubav, nećeš je nikad ni naći…» Ne boj se!!! Prava će ljubav naći tebe… To je jedino što treba povjerovati ljudima… A gentle word like a spark of light, Illuminates my soul And as each sound goes deeper, It's YOU that makes me whole There is no corner, no dark place, YOUR LOVE cannot fill And if the world starts causing waves, It's your devotion that makes them still And yes you always speak to me, In sweet honesty and truth Your caring heart keeps out the rain, YOUR LOVE, the ultimate roof So thank you my Love for being there, For supporting me, my life I'll do the same for you, you know. - David G. Kelly - Baš me briga ako je ovo nekome cmoljavo ali Blackmore's Night djeluje…

četvrtak, 26.01.2006.

U potrazi za minulim vremenom Vrijeme je ono što će nam uvijek trebati. Nezasitni smo što se tiče vremena…a kad ga imamo dovoljno, ne znamo ga iskoristiti kvalitetno i ispuniti kako treba. Zato i kažem da povremeno ukradem dan. Nije to ništa osobito, svi to čine katkada….važno je samo da se ne ustali i ne ostane. Zašto nam je nešto tako veliko, tako preopširno da bi bilo važno, zapravo važno. Zašto se opterećujemo vremenom kad ga ne možemo skratiti ni produžiti…Minuta će uvijek imati 60 sekundi i sat će uvijek imati 60 minuta. Iza petka dolazi subota, a iza lipnja srpanj…. I zašto je sada to važno…Mislim da je bezvezna potreba čovjeka da se toliko opterećuje vremenom. Naravno, kad ne bi bilo vremena i sata, nastao bi kaos. U redu je poštovati vremenske zakone, ali danas smo svi postali frikovi i robovi vremena. Just in time…dajte ohladite…sve se stigne…bez obzira ako je i u zadnji tren, ali stigne se… Eto zato ja nisam preko nekoliko dana pisala post…kriva raspodjela vremena u jednom danu, pa onda nedovoljno vremena u drugom…ali sve sam stigla…za sada još uvijek sve stignem…silno se trudim ne biti time-freak. Prije nastanka svijeta, vrijeme nije postojalo…bilo je to lijepo doba…Sve dok svijet nije nastao(Bog ga je stvorio,ili iz jajeta, ili su se bogovi žrtvovali, veliki prasak…) nije bilo vremena i nije bilo prostora…samo vječnost i praznina… I onda se nađe neka budala koja pita :Šta je Bog radio prije nego je stvorio svijet? Ili : Kako je brzo teklo vrijeme prije nastanka svijeta??? Svaka sekunda koja prođe, ne može se nikada više vratiti...ipak, ne treba žaliti. Možda je ona koja dođe slijedeća puno bolja i ljepša od prethodne...Zato je lijepo proučavati vrijeme i brojiti sekunde i pri tome ih bacati u zamišljenu crnu rupu... Jeste li kad pokušali osjetiti vrjeme??? Na prvi tren zvuči blesavo, ali može li se vrijeme osjetiti...? hm...

petak, 20.01.2006.

...o rodbini...... i renesansnim aktovima... A danas je jedan lik odlučio zapaliti kosu sa upaljačem prije sociologije, tako da smo se mi 45 min gušili u smradu zapaljene kose…svi znamo kako je to… Dvije mi stvari nikad nisu bile jasne: Odnos između oca i kćeri i odnos između brata i sestre. Meni najdraži, psiholozi, i njihova družba uporno tvrde da su kćeri bliske s očevima, a sinovi s majkama. Kod mene uopće nije tako. Od kad je počela moja adolescencija, točnije od moje 12. godine otprilike, vodim rat sa svojim tatom. Naši razgovori obično su završavali mojim jurenjem kroz vrata i gromoglasnim treskovima…prvo jedna vrata…pa onda vrata moje sobe. Obično sam ja ta kojoj živac ode u šetnju, pa eksplodiram. Nekako sam najviše mane primjećivala upravo na tati. Ne znam točno što je tome uzrok…ali evo…već dugo godina nisam prebliska s njim. Na sreću moje je divljanje zbog svake sitnice prestalo, ali sumnjam da ću izgraditi s tatom odnos kakav imam s mamom. Nas dvije smo si skoro najbolje prijateljice. Njoj uvijek mogu reći što me muči….s njom uvijek mogu pričati. Nedavno sam shvatila u čemu bi mogao biti problem mog odnosa s tatom. Poprilično smo isti i tvrdoglavi i to nas stalno dovodi do granice sukoba. Tate žele da kćeri zauvijek ostanu njihove male curice. Moj tata je mene češljao dok sam bila mala, šetao sa mnom, igrao se sa mnom, pjevao mi. Zapravo, toliko mi je pjevao da sam ja propjevala prije nego sam progovorila. Rekao je da sam već nakon malo više od dva mjeseca pjevala s njim ( ne prave riječi, ali blizu, hehe). I U TOM JE PROBLEM Ja više nemam godinu dana, sada već mislim svojom glavom i on mi ne može nametnuti neku ideju…A uostalom, moj tata je dosta načitan i pametan, i sad sam mu ja postala konkurencija…i vjerojatno je jako tužan što se više ne može igrati sa mnom i pjevati mi ( ne može se reći da je dobar pjevač…ali ja nisam baš loša u pjevanju…tako da je njegov posao ipak uspio). Sada, u zadnjih, možda pola godine, oboje smo postali malo mirniji. Ali još uvijek mislim da psiholozi nisu u pravu. Uvijek kćer naginje majci, a sin ocu. Mislim da je obrnuto samo u najranijoj životnoj fazi… Odnos brat - sestra je također je jedan misterij. Na ovom području, kao starija sestra, imam dosta veliko iskustvo. No, brat i ja se nismo uvijek tukli…zapravo, ne sjećam se kada smo se uopće tukli. No, svađa nam je svakidašnji problem. Opet je razlog prevelika sličnost.Ali normalno je da se brat i sestra stalno svađaju( barem se danas tako misli). Odnos brat-sestra za mene bi bio vječna potpora, razgovor, dijeljenje tajni( a ne da me uvijek izda, hehe… i ja njega…). Stvar je ponovo u istosti tj. Sličnosti..Kao kad se + pol i + pol stave jedno pored drugoga… Ma nema ovaj post nikakve veze s vama, znam…i znam da vam je možda to mučno i čitati. Jednostavno sam išla kući prije nekih sat-dva i razmišljala o tome…onak…došlo mi je u glavu… A sad za one koje ovo ispred ne zanima… Jeste li znali kako jedan 3. razred gimnazije izgleda kad se uče renesansni aktovi iz likovne umjetnosti???? Neee????? Bilo je veoma zanimljivo…Dečki nisu mogli doći do sebe…Komentari …brojni « Zašto se ta žena ima ruku tako dolje???» Najbolji je bio komentar za Adama i Evu, koji su protjerani iz Edenskog vrta. Aco:» A kako ja znam koje je od to dvoje Adam???» Profa: « Pa po ovome vidiš da je Adam!!!!!» ( pri tom pokaže…hmmhmhhm) Našto smo se mi valjali… Nakon još nekoliko minuta jedna cura zatraži na wc. Nato će Vedran: « ajooooj, pa ona se sad uzbudila…Šta mislite zašto traži na wc… Ide dronjit macu…» … Ovo ni ne treba moj komentar... Da stvar bude bolja danas si je lik ( Juraj) prije sociologije zapalio kosu upaljačem. Mi smo 45 min proveli u razredu koji je smrdio na zapaljenu kosu.... s kim ja živim....

srijeda, 18.01.2006.

Prijateljima... Postavljam si pitanja u zadnje vrijeme, potaknuta nekim događajima koji nisu direktno vezani uz mene. Pitanja su vezana uz prijateljstvo i prijatelje, a događaji uz bolest jedne prijateljice. Njezino je razmišljanje potaknulo moje. Dođe razdoblje u životu kad se moraš zapitati tko su ti prijatelji, ali oni stvarni, za koje znaš da se na njih možeš osloniti, za koje znaš da će slušati tebe kad im treba pomoć. Mnogo je ljudi koje smatram prijateljima, počevši od mog razreda, Frame, orkestra…Ali malen je broj onih kojima ja stvarno vjerujem. Jer upravo je povjerenje temelj prijateljstva. Za mene je pravi prijatelj onaj kojem ja bezgranično vjerujem, onaj kojem mogu povjeriti sve... Osoba je to koja te shvaća, koja te pozna gotovo u potpunosti, zna kad si žalostan, sretan, kad se šališ, a kada si ozbiljan. Trenutno mi samo dvije osobe pada na pamet, možda tri, kojima bih dala svoj život i kojima bih sačuvala njihov. Mnogo je onih koje smatram dobrim prijateljima…ali nije to to… Mogla bih reći da u zadnje vrijeme proživljavam blagu krizu prijateljstva. Osoba koja mi je poput sestre, misli da ja imam nešto protiv nje. Što god ja kažem ona se naljuti (priznajem, katkada te stvari i nisu tako sitne, ali češće jesu). Stalno se prepiremo i svađamo, nisu to neke ozbiljne svađe…ali udaraju i jednu i drugu poprilično. Nitko si ne bi trebao dopustiti da mu se takvo što događa. Ako se nas dvije ne popravimo, naše bi prijateljstvo moglo uskoro postati i nevažno. Problem svađa kod svih je upravo u nedostatku povjerenja. Prvo se to treba izgraditi, a onda tek možemo ići dalje. Naravno da je povjerenje jedna ozbiljna stvar. Njega u početku moraš davati u određenoj dozi dok de osoba ne dokaže( tako barem kaže moj prijatelj), a kasnije…sve se posloži onako kako treba. Pravo prijateljstvo nema motiva…ono je jednostavno. Ne možeš ti nekom biti pravi prijatelj ako se družiš s njim samo zato što ima onu posebnu Pokemon kartu, ili zato što ti uvijek plati piće u kafiću, ili zato što prepisuješ os njega…ili on od tebe…To se zove iskorištavanje. Na žalost mnogi od nas( i ja isto) imali su prilike iskusiti kako je to kad te prijatelji iskorištavaju . Ja sam tek kasnije shvatila da me ta osoba debelo iskorištavala i da mi se iza leđa rugala. Jedno sam vrijeme čak mislila sa nije ni svjesna što je činila. Sada nastojim u to vjerovati, ali mi ovaj svijet uporno dokazuje da stvari gotovo nikad nisu onoliko lijepe koliko bismo mi to htjeli… Osjećaj je odvratan. Osjećala sam se jeftino, prodano, bijedno. Jedno sam vrijeme čak mislila da ne zaslužujem prave prijatelje…Tada ih nisam ni imala. Bilo je još teže, jer se nisam imala kome povjeriti, požaliti…nije me imao tko utješiti… Treba znati procijeniti ljude i odvojiti one kojima možeš vjerovati od onih kojima malo vjeruješ( tih je najviše) i od onih kojima ne vjeruješ…I to katkada zna biti teško jer sam jedna od onih koji su spremni vidjeti samo ono dobro u čovjeku…i uvijek si mislim :ma bit će bolje, popravit će se…Ali ljudi moji, neće…ako nije do sada….Meni treba dugo da si to dokažem u pojedinim situacijama… Ali treba se držati one: «Nadaj se najboljemu, očekuj najgore» To kaže moj prijatelj…ne mogu reći da se slažem s njim u potpunosti. A ovo kažu poznati…. Nema čovjeka koji nije podijelio svoju radost s prijateljem a da se nije još više radovao, kao što nema čovjeka koji je podijelio tugu s prijateljem a da nije manje tugovao. Francis Bacon Pravilo je u prijateljstvu: kad Nepovjerenje uđe na prednja vrata, Ljubav izađe na stražnja. James Howell A ovo sljedeće nema veze s prijateljstvom, ali jednostavno moram napisati. Tražio sam na svoje pitanje odgovor po cijelome kraljevstvu ljudskih znanosti.Tražio sam dugo vremena s bolju. Tražio sam ga kao čovjek koji stoji kraj ponora te želi da se spasi; tražio sam odgovor, ali ga nisam našao. Probudio sam se na život kad sam našao Boga. Ako postojim ja, mislio sam, mora postojati i uzrok uzroka. A taj prauzrok je Bog. Ne može se živjeti bez ideje o osobnom Bogu. Vjera daje smisao i snagu. Lav Nikolajevič Tolstoj

ponedjeljak, 16.01.2006.

Bez mogućnosti pomilovanja Kad dođem u školu i vidim sav taj kaos, zavrti mi se u glavi. Glazba, koju puštaju pod odmorom je odvratna i drečava(ona u kojoj vokal vrišti kao da opisuje kako je u paklu), umjesto da nas opušta…Ah, dobro, i to se nekome sviđa…Možda bude i nešto što se meni sviđa. Dok sam išla u školu izračunala sam da me čeka još pet mjeseci rada…otprilike…Tada mi se zavrtilo, i smučilo, ali sam odlučila križati dan po dan, da mi bude lakše. Samo još ne znam kako ću križati kad nemam kalendar. Moj «najbolji prijatelj» čestitao mi je novu godinu. Najdraži prof Volner urlao je kao i uvijek na postavljeno pitanje:»Kakva pitanja! Nema pitanja! Jesam ja šta reko? Nisam! Pa onda??? Ništa pitati..Ajmo dalje….» Ma…barem smo se vratili u taj cirkus pa nam nije dosadno kod kuće...Teta Ljuba nam nam je za malo manje od 40 min uspjela objasniti 190 od 200 kostiju u ljudskom kosturu…Bravo za nju…A nama se palčana kost slomila dok smo pisali…Bilo je ooooooooooodlično…za prvi dan. U jednom sam trenu pomislila kako je super što idemo u školu, ali onda mi se počelo spavati i bilo je strašno. Zadnji sat sam bila KLINIČKI MRTVA!!!!!!!!!!! Jer je matematika osobit doživljaj.. Na pitanje kakvi su to nezavisni linearni vektori, odgovor je bio sljedeći:»Oni koji nisu zavisni.» I onda ti budi normalan…Mislim da je pozitivno što su mi rekli da sam sva opasna i luda…Mislim da je za sve kriv današnji dan…Ali znam da će biti bolje…I neću više pisati o školi…Dosta je što svi moramo svaki dan trpiti sedam sati( sutra 8) slušanje i zatupljivanje. A baš sam htjela reći nešto pozitivno….. aaaaa jeeeeeee… Bila sam sinoć u kinu. Gledali smo film koji se zove Prodavačivca. Nešto je najdosadnije što sam ikad vidjela…Neki djelovi su bili dobri. Na primjer onaj kad smo se Lidija i ja smijale bez razloga, ili kad smo probudile Romanu i njoj se smijale…Ili kad sam joj doviknula da ide kući….Važno je da je u kinu bilo 20-ak ljudi koji su više od sata morali slušati nas dvije/tri kako se svađamo. Pokušavale smo jedna drugoj objasniti glupi film…bez uspjeha… i nema se što shvatiti…Film je bijedno realan i tipičan američki kao neka ljubavna drama s elementima humora…Ne dobro… Danas mi se ne piše o nečemu ozbiljnom, jer sve što bih napisala bilo bi pesimistično i tamno…a to ne želim…pa ću se malo oraspoložiti Voze se LUDACI u avionu....I divljaju oni - skacu, vicu Pilot sav u strahu sto ce sad! Kak da ih smiri...Past ce avion ak se ne smire... I nade jednog pametnijeg ludaka - " Daj deder smiri ih malo!!" I stvarno nakon 5 minuta grobna tisina - ni da se muha cuje...I pozove ponovno pilot ludaka - " PA kak si ih tak smirio. Stvarno svaka cast - reci cu upravitelju da te pusti..." A ludak ce nato - " A nis nije to! Pa samo sam ih pustil na DVORISTE da tam divljaju!!" Za baku koja je poginula u požaru: "Sve još miriše na nju" Za ženu koja se bacila kroz prozor: "Poleti galebe, poleti..." Sjede 3 Crnogorca na obali rijeke i gledaju kako teče. Odjednom jedna grana nošena vodom prođe kraj njih. Nakon pola sata kaže: PRVI: Ja mislim da je ono bio hrast. Dva sata nakon toga kaže: DRUGI: Ja mislim da je grana bila bukova. Nakon još tri sata kaže: TREĆI: Ljudi, ako se mislite svađat', idem ja kući! Šime i Mate šeću po rivi kad ugledaju tipa kako se utaplja. Gledaju to oni neko vrijeme, kad reČe: ŠIME: Vidi ovo, Mate, ma Ča mi stojimo? MATE: Jemaš pravo, Šime, 'ajmo sist!

nedjelja, 15.01.2006.

Sloboda je utopija Prvo sam vjerovala da je sloboda kad možeš raditi što želiš i kad želiš…kad te starci ne gnjave zato što ti je soba neuredna ili kad ti netko priča o tvojim lošim ocjenama. Onda sam mislila da je sloboda mogućnost i sposobnost da biraš što ćeš činiti i kada, a li da to bude u pozitivnom smislu. Jer vjerujem da nas loše stvari koje činimo, tvrdeći da je to sloboda, zapravo vode u suprotnu krajnost, u ropstvo. A zaista smo slobodni činiti sve. Toliko sam slobodna da ovog trena mogu ustati i skočiti s balkona, ovog trena mogu sebi prerezati vene, mogu ubiti nekoga, istući nekoga, pobjeći od kuće…Bih li zaista bila slobodna da to sve učinim??? Mislim da ne bih. Moja sloboda je upravo u tome što biram ne učiniti to sve. Ova moja teorija samo donekle drži vodu, i to u smislu slobode uma i razuma, u smislu one slobode koja se nalazi u našoj glavi. Do nje je teško doći jer usput koče odvratne druge prepreke, ili nešto što bih ja nazvala drugim slobodama. Počela sam misliti da se nekih sloboda nikad neću domoći. Socijalna sloboda. To je utopija. Sada sam ovisna o roditeljima, prijateljima, školi… Kasnije ću postati ovisna o poslu, mužu, djeci… Demokracija= sloboda naroda… sloboda malo sutra…Svi smo ovisni o svima…svatko je ovisan o nekom višem organu vlasti, ili nečem sličnom…U biti smo svi marionete…Hrvatska je marioneta EU, EU je marioneta SAD-a, SAD je marioneta svijeta…Začarani krug iz kojega nema izlaska…Prema tome-socijalna sloboda je nemoguća. Razočarana sam onim što vidim oko sebe. Teško mi je povjerovati da netko tko toliko govori o slobodi i suverenosti može biti potpuno ovisan-potpuno u ropstvu. Nema smisla… Čar težnje prema nečemu je upravo u tome što se to može postići jednom…ali ova težnja koju mi imamo u suvremenom svijetu je besmislena. Zašto varamo sami sebe???Kad se malo duže promatramo shvatimo da smo ovisni o suvremenom svijetu…počevši od mobitela, kompjutera, interneta, tv-a, mp3 playera, …ima li smisla onda govoriti o fizičkoj ili socijalnoj slobodi??? Nema…Jedino u što ja vjerujem je sloboda uma i razuma…Sloboda razmišljanja, sloboda da stvorimo svoje mišljenje i da ga izrazimo… Što dalje napredujemo i to dolazi u napast…nameću nam se stereotipi, nameće nam se stav, sve što se događa oko nas počinje nam gušiti stečenu slobodu… Sloboda nas može dovesti u ropstvo…kriva sloboda, ili krivo shvaćena i krivo interpretirana sloboda će nas uništiti… općenito …ljudski rod… Jer čovjek je darove koje je dobio zaboravio cijeniti. Zaboravio je koji su to darovi i što oni predstavljaju za daljnji napredak…A bez toga, nema napretka. Znači da u zadnjih stotinjak godina(manje-više) konstantno nazadujemo. Ako uskoro nešto ne promijenimo…ne znam…vjerojatno nisam u pravu. A sloboda je dar…Samo što mi to ne znamo…ili ne želimo znati…A uz to još i odbijamo taj dar… Promatrala sam sebe i ono što sam vidjela uplašilo me…Nisam slobodna onoloko koliko bih htjela biti…Ali istovremeno me raduje činjenica da sam mlada i da je preda mnom vrijeme kroz koje mogu postati ono što želim i čemu težim, bez obzira na ostale prepreke, jer, iskreno, ne vjerujem da postoji prepreka koja se ne može prijeći i koja može zaustaviti pojedinca…Samo ukoliko je on dovoljno odlučan.

četvrtak, 12.01.2006.

Dogodi se pa ode...a onda se opet dogodi...i prođe Nešto mi se dogodilo… Shvatila sam… Ne da mi se pisati… Ne da mi se ponovno ići u školu… Ne da mi se učiti… Ne da mi se svaki dan ustajati… Ništa mi se ne da… A opet znam da ću sve to napraviti. Krenut ću u školu za nekoliko dana, a tada će početi i učenje, pisanje zadaća…i slične akcije. Baš me zanima tko će se i koliko njih pridržavati novog pravilnika. Znam da će gotovo svi dijeliti komadine zbog šalabahtera….a oni drugi dijelovi novog zakona valjda nisu ni važni, jer pretpostavljam da se na njih ne će gotovo nitko obazirati. Zašto ja to sve radim, ponekad se moram zapitati? Zašto uopće radimo stvari koje nam se ne sviđaju? Zašto se bunimo protiv njih, a na kraju ih svejedno napravimo??? Čudno… Valjda negdje u nekoj budućnosti postoji naš cilj kojemu težimo…I valjda postoji ono nešto u čemu ćemo konačno postići samoostvarenje…Valjda do toga ponekad nešto treba i pretrpjeti i progutati. Kažem valjda… A u biti nitko te ne tjera da sve to radiš..Kad god želiš možeš odustati…Sve ovisi o tebi i samo o tebi… Valjda je to ljudska priroda koja se tako silno bori pronaći smisao i tamo gdje ga nema…koja se tako silno bori i protiv onoga što ne postoji u stvarnosti… Zato sam odlučila reći: Želim pisati jer tako mogu lakše, možda uz malo razmišljanja reći što me muči. Želim ponovno u školu jer su ondje moji frendovi i zezancija je svakodnevna (a uz to na vidjelo dolazi i briga pojedinca o kolektivu i kolektiva o pojedincu. Želim učiti jer….(ovdje moram puno razmišljati) ću tako moći bolje filozofirati i pobjeđivati u raspravama. Želim svaki dan ustajati jer ga moram iskoristiti maksimalno, da kasnije ne bude posljedica. To je vježba iz psihologije…veoma zanimljiva…i dobro ju je provesti svaki puta kad vam dođe ono kao meni na početku ovih nebuloza… Odmah mi je bolje…uistinu…

srijeda, 11.01.2006.

Tirani i zapovjednici Tko voli da mu se zapovijeda? Tko voli da mu se naređuje? Mrzim onaj visoki zapovjednički ton. Pa čak i ako mi netko tim tonom kaže: idi i kupi si što god hoćeš, ne bih to mogla obaviti normalno. Zapravo, pitam se bih li to mogla uopće obaviti. Zapovjednici i tirani su obično osobe na visokom položaju( nekima su to i roditelji), a njihov jedini zadatak je da urlaju okolo i sile ljude da im rade sav posao. Inače, svi ispod zapovjednika moraju raditi i obavljati razno-razne prljave poslove, a ako pretpostavimo da je i zapovjednik nekada bio podređeni, što time dobivamo? Dobivamo spoznaju da je ta umišljena vreća nekada bila jedna normalna osoba koja je također mrzila svog nadređenog, a usput mu obavljala sve zadatke. Uistinu je fantastično kako ti ljudi s visokim položajem izgube svoju čovječnost, izgube sebe. Je li novac taj koji ih iskvari??? Ili jednostavno lijenost, koja se skriva u svakome od nas, dođe na svoje i sam Sotona zavlada osobom??? Odgovor na to pitanje može donijeti svaka osoba individualno, već prema iskustvu, odnosno prema tome s kakvim se zapovjednikom susrela. Za mene je zapovjednik ljenčina koji je nesposoban da obavi posao sam, pa urla na sve druge, što iz bijesa, nemoći ili jednostavno zato što ne želi pokazati koliko je zapravo slab. Naravno da ovdje ne govorim o zapovjednicima u mornarici, vojsci, možda čak i u policiji…Iako bi se i kod nekih takvih našli već prije spomenuti elementi. No, ako uzmemo u obzir da je položaj zapovjednika u vojsci i mornarici zaslužen( negdje je i to upitno…), možemo reći da taj zapovjednik pripada onoj drugoj vrsti, koja još uvijek mnogo toga obavlja sama…jer oni zapovijedaju jedinicama i vode brojne operacije. Ali, upitno je i dokle to može trajati…Postoje i zapovjednici koji svoje podređene pošalju u boj, a oni ostanu negdje odostrag, kao ono čuvaju rep…ili što već… Baš me zanima koji je to točno trenutak kad čovjek uvidi da može razviti ogromnu trbušinu negdje u uredu i da će drugi obavljati posao za njega??? Kad shvati da ne može ništa promijeniti, da su svi prije njega rekli kao i on:»E sad je dosta! Ovako više neće biti! Od sad će i zapovjednici raditi…!» ….A opet se ništa nije promijenilo…Kad shvati da nije dovoljno jak??? Da je slabić, i kad ga to počne izjedati i postane ljut na sebe i sve oko sebe…kivan, bolje je reći…bijesan… Je l' to onaj sekunda kad shvati da će ga poslušati samo oko malo povisi glasić i kaže to na neki uzvišen način???...... baš me zanima… Za one koji još nisu shvatili…govorim o osobama «zapovjednicima», odnosno o onima koji čitav svoj život ne( ili dio) ne mogu ništa napraviti, već im sve drugi moraju pomagati, a zapravo ne žele priznati da trebaju pomoć… Zaista, žalim te ljude… Nije dobro biti toliko ponosan i tvrdoglav da ne možeš potražiti pomoć na neki drugi način osim urlanja i zapovijedanja…Dajte ljudi, mislim ozbiljno…Ponos treba i progutati… Naravno nije to svima ni lako…Važno je da ne postanem tiranin i zapovjednik…Pa i ako mi je toliko teško potražiti pomoć, radije ću posao obaviti sama, nego da tjeram druge, a onda se još kitim i tuđim perjem… Ovaj, protest…ili što već je…nazovite to kako želite… potaknuo je moj tata, kad mi je rekao da mu donesem nešto s gornjeg kata. Na to je dodao:»Hajde, tata je nešto zapovijedao.» To me dotuklo…Ma volim je svog starog, ali znam da je katkada malo lijen…i ja sam…ali barem zamolim :) p.s. Po komentarima vidim o čemu ću uskoro morati pisati..nadam se sljedeći puta jer sam ovaj baš bila ljuta na tatu i morala sam to izbaciti :)

ponedjeljak, 09.01.2006.

Take a break!!! :) Hm… nedavno sam se vratila s kave…ali još prije toga sam odlučila da neću puno pisati o ozbiljnim temama danas…Jednostavno mislim da nam svima treba mali odmor od toga… Eh, baš sam se sad sjetila dvije anegdote….Jedna se zbila oko Božića, a druga danas.. Prva Oko Božića je…Moj brat proučava novi digitalac. Taj je dan više puta nestala struja. U jednom tom nestajanju on ode na wc, i dok se vratio, došla je i struja… Sjedne on u fotelju pored bora( koji je svjetlucao i svirao) i zagleda se u tv i nakon nekog vremena kaže:»Kad dođe struja, ići ću instalirati onaj program, da slike možemo s digića prebaciti na komp» Ja sam se 25 minuta smijala, pala sa trosjeda( to mi se događa često), skoro se slomila… I sad se još smijem.. Druga Pijem kavu danas kod kuće i kažem svojima oko 5 da imam dogovorenu kavu u 7. Nato moj tata počme urlati:»Opet ideš van! U ponedjeljak! Kak to?? Nisi li jučer bila vani??? I dan prije toga?? I dan prije toga?? I dan prije toga?? I dan prije toga?? I dan prije toga?? I dan prije toga??.......» Tada mama meni u obranu reče:»Pa cijeli dan je u kući. Ne moraš ti ići s njom…Mora malo prohodati do gore i natrag…» Samo je njezin prohodati zvučao više kao pro'odati. I kako je moj stari nagluh veli:» Šta se mora malo prodati???» Ne mogu vjerovati. Moj vlastiti otac misli da se ja prodajem(LoL) i to ponedjeljkom na večer…strašno…Zar on ne zna da se to radi subotom??? Ma nema veze… Za idući puta ću smisliti neku pametniju temu…ili možda ne…možda ne mogu smisliti…pogotovo ne nešto pametno…ne znam… Vidim da neki pričaju puno protiv Crkve i Boga( MISKO-NEARH)… vidite, ja vjerujem u Boga. I mislim da onaj tko nema pojma ne može pričati takvo što… Lako je čitati Da vinčijev kod… čitala sam to…i još puno sličnih gluposti… O vjeri općenito( bilo kojoj) mogu pričati samo isto ili sličnomišljenici…Inače to nema smisla i nastaju samo svađe i problemi. VJERA JE STVAR POJEDINCA Budite mi pozdravljeni…ne da mi se više pisati…

nedjelja, 08.01.2006.

Strah i žaljenje Nekoliko sam dana provela grozničavo tražeći vrijeme za upisivanje novog posta.No, nije ga bilo... Uglavnom volim pisati kad dođem iz grada( mislim da mi hladan zrak pokrene vijuge u mozgu), ali kako sam dolazila u 2 i pola 3 kući, pisanje nije dolazilo u obzir... Neko vrijeme razmišljam o strahu...Što ga pokreće, koje su njegove posljedice...Zašto se zapravo bojimo???Pri tom ne mislim na strah od visine ili strah od paukova, već na onaj drugi, koji dolazi iz naše dubine, iz nas samih...On je najčešće prouzrokovan našim iskustvom. Što znači bojati se? Jesi li se ikad bojao/la straha? ja da Najčešći je strah od samoće. Svatko se boji biti sam.Svi se bojimo da ćemo ostati sami, da nas neće prihvatiti netko za koga bismo to željeli. I ja se bojim da ću ipak ostati sama na kraju, premda se borim i tražim...Ne mogu biti potpuno sigurna... i sumnja me izjeda..preostaje mi jedino vjera...vjera da će Onaj gore sve srediti...Nedavno sam saznala da nisam jedina koja se toga boji, jer je zapravo rano da se netko tko još nije ni punoljetan boji da će ostati sam. Taj strah nas dovodi do ludila...radimo stvari koje nitko normalan ne bi. Biramo pogrešne osobe s kojima ćemo stupiti u vezu, ili pak srljamo iz jedne veze u drugu. Zaboravljamo u strahu tko smo i što zapravo želimo.Tada se čak može dogoditi da ti prava prilika, koja ti je pod nosom, pobjegne. A naučila sam( naučili su me) da se prilike ne ponavljaju.Dođu i odu... Strah od osjećaja je također grozan. Jeste li se ikad bojali nekoga voljeti? Bojim se voljeti jer mislim da onaj tko voli uvijek bude povrijeđen.Ne znam zašto je to tako, ali to je moje iskustvo.Bojim se da mi ljubav neće biti uzvraćena i da ću ostati sama.To ne bi trebalo biti tako, ali je...kod mene.Učili su me da je drugačije...Da je onaj koji voli, voljen...ne znam...nadam se ... Ne pokazujem uvijek svoje osjećaje jer se bojim da bi me netko mogao krivo shvatiti, bojim se da bi me netko mogao odbaciti. Ne mislim na ljude koje ne poznam..za njih me nije briga...Mislim na ljude koje poznam...na one koji me nekad i povrijede. Ne želim pokazati da sam povrijeđena...znam da najvjerojatnije to ne rade namjerno.Jednostavno ostavim sve, ili ignoriram dok ne zaboravim... i onda prođe...sve.Jer onaj tko zaboravlja, taj i prašta. Dok ne zaboraviš,oprost ne vrijedi bez obzira što govorio... Strah nas dovodi do ludila. Zbog straha propuštamo mnoge lijepe stvari u životu, možda čak i dobru zabavu.nakon toga nastupa žaljenje... SADA SVIMA STROGO ZABRANJUJEM ŽALJENJE ZBOG PROŠLIH PROPUSTA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ako sada žališ za nečim što si u prošlosti propustio, propustit ćeš ono što prolazi sada, propustit ćeš užitak u ovom trenutku, a sigurno i u budućem...To je začarani krug. Ima jedna poslovica koja kaže: Nemoj danas žaliti za onim jučer koje će doći sutra...ili pak: Nemoj danas žaliti za onim sutra koje je bilo jučer... i jedna i druga imaju smisla. Žaljenje je posljedica propusta, a propust je posljedica straha. Zaključak izvucite sami..No FEAR any more i nema žaljenja...never, ever again Samo je ovaj trenutak napravljen za tebe i ti si u njemu, njegov centar, prilika tek dolazi, ona koju si propustio...nje nema...pronađi novu... Kad se jedna vrata zatvore....otvori se drugi prozor...ili druga vrata... :) Bojiš li se ti???

srijeda, 04.01.2006.

Tko kritizira... luzer Nevjerojatno je što može čovjeka oraspoložiti.PJESMA...da, pjesma... i to ona koju pjevaš iz srca s ljudima koji su ti dragi...Još ako netko svira gitaru kako spada....aaaaaaaaaaaa Upravo se to sinoć dogodilo...Odem ja na framu, dođe, između ostalih Davor, koji svira gitaru da vam srce stane...Ma mogla bih ga slušati 24 sata na dan... I pjevali mi skoro dva sata... Nemate pojma kako mi je to popravilo raspoloženje. Naravno da priča nije dugo trajala, jer mene je lako oneraspoložiti kao pijanog natjerati da se smije. No, nisam o tome htjela pisati. Još prije mnogo vremena odlučila sam napisati kritiku kritike. Naravno to me opali svako određeno razdoblje( Shvatila sam da postoji 100 vrsta pms.a i zato on kod nekih žena traje cijeli mjesec). Naravno, moj će rad trebati još puno dorade i razmišljanja. Znate li tko piše kritike?...i pri tom mislim na one koji čitav život ne rade ništa osim kritiziranja... Nas u našičkoj gimnaziji uče kritičkom pogledu na svijet(PePa-rsk), no kod nekih to prijeđe granicu.Na primjer kod mene, prije nekog vremena. Skužila sam da u svemu pronalazim neku manu i stalno sam nešto kvocala, dakle, kritizirala, a onda se zapitala:pa što mi je??? Kritiziraju ljudi koji nemaju vlastiti život, koji se nemaju čemu radovati i koji nisu dovoljno samostalni i pametni da nešto vlastito stvore ili smisle...Takvi stalno pronalaze greške u drugih i nastoje ih ispraviti "blagim korenjem"... Ma to je čista glupost.Kritiziraju ljudi s nedostatkom mašte.Lako je drobiti drugima, a probajte vi nešto svoje smisliti i oformiti da vas vidimo... Nemam ja ništa protiv kritike, ili povremenog bavljenja kritikom, ali neki to rade stalno...!!!!! U redu je reći svoje ako pročitaš knjigu ili pogledaš film...Ali mislim da bi to trebali raditi gledatelji...jer oni ipak najbolje vide što je dobro u filmu a što ne.Baš nekog briga što je u određenom trenutku snimanja kut bio pogrešan, ako je film dobar u globalu... To je slično rasterećenju učenika.Daju profesoru hrvatskog nek rastereti knjigu za gramatiku...glupost...njemu je sve najvažnije... taj bi posao trebao obaviti netko kome to nije stručan predmet, jer on najbolje može vidjeti što je stvarno višak. Slična je stvar i s kritikom. Drugačija je kritika profesionalca.Zar ti snimaš film da se svidi 10-orici kritičara koji će ga opljuvati ili ga praviš za 10 milijuna ljudi koji će ga gledati i kod kojih je veća vjerojatnost da im se svidi... Posao kritičara je grozan.. Naravno nije isključena mogućnost da i sama postanem to jednog dana(LoL) iako više gravitiram na English...( engleski je moja druga ljubav....a prva...;), ne biste nikad pogodili...)

utorak, 03.01.2006.

White Shadows....Cldply Konačno nekoliko minuta meni za mene...Cijeli dan sam opet ne radila ništa...Ne mogu vjerovati da dan prođe a da ne napraviš ništa korisno..To me već počinje ljutiti...Ha, ljuta na samu sebe....zanimljivo, toliko da bih se mogla istući.Baš me zanim jel se može čovjek sam istući.Ono uhvatim se za kosu i glavom u zid.PUFFF... Ha, i pod nogama mi se stvori lokvica žarkocrvene tekućine, još tople, koja mi i dalje lije na bose noge, dok stojim pred ogledalom u kupaonici(glupe li riječi) i pljujem sebi u odraz... Koja glupača naivna... I uhvatim šampon, moj najdraži i zabacim prema ogledalu a ono se rasu u tisuću kristalnih komadića, ravno u umivaonik, kao i moja sjećanja, sada već odbačena.....izgubljena.. Ma to je samo naviranje mog iskustva kao čitateljice. Ništa od toga nije stvarno...možda prije nekoliko sam godina obožavala gospođu Bovary. Strašna žena. Izraz čežnje za nedostižnim.Toliko je gluposti napravila u nekoliko godina koliko netko ne bi napravio za cijeli život. Sada mi nije jasno kako mi se mogla doliko sviđati,totalno sam ju idealizirala.Brrr. Kroz godine je moje sjećanje na nju izblijedilo, ali sad sam ju ponovno uzela u ruke i uplašila se vlastite spoznaje...nove spoznaje. Nesvjesno sam nasljedovala neke crte Emme Bovary.Još uvijek nisamsigurna da je ta spoznaja potpuno točna.Nadam se da ne će biti. Ako i je, promijenit ću se. Još sam nešto shvatila. Svoj obrambeni sustav. Zove se obrambeni sustav regresije. Regresija se događa usljed frustracije kao jedan od obrambenih mehanizama, a očituje se ponašanjem koje nije usklađeno vašoj dobi. Npr. osoba od 30 godina plače jer joj je ralica zatrpala prilaz, ili slično. Što ja radim?? Nešto što nitko normalan ne bi. Sama se bi nanosim bol. Grizem zanoktice( kožu oko nokti) do te mjere dok ih potpuno ne raskrvarim. Shvatila sam da tako sama sebe kažnjavam.. U zadnje vrijeme osobito, jer mi se čini da sve što radim, krivo radim. Stalno nekoga povrijedim. Uglavnom nenamjerno, dakle nepromišljeno...trenutno me boli čim me netko malo jače stisne pri rukovanju, i ne smijem staviti ruke pod direktan mlaz vode jer me stuja strese. Preporučujem dio pjesme iz naslova kao završetak ove farse... Maybe you'll get what you wanted Maybe you'll stumbled upon it Everything you ever wanted In a permanent state Maybe you'll know when you see it Maybe if you say it you'll mean it And when you find it you'll keep it In a permanent state, in a permanent state

ponedjeljak, 02.01.2006.

Zauvijek u mom srcu... Heri Poterrrrr Da, da... film koji traje koliko i ljudska povijest... Ali trebaju ga gledati samo oni koji vole srcedrapateljne priče s nesretnim završetkom. Nije loš, mnogo je plesa i pjesme, lijepih kostima. Sigurno ne smijem izostaviti govor, kod kojega su sve riječi spojene i zvuče isto, nešto slično ispiranju mozga...Ali ocjena je svakako prolazna :) toliko sam se naplakala, da me oči još uvijek peku...zdravo je i to ponekad, tako uspješno prikrijemo pravi razlog suza... To mi budi sjećanja na Herija Potera čije ima namjerno ne želim ispravno napisati. Tehnika snimanja je odlična. Super efekti, tamno osvjetljenje( ili nedostatak para za bolje osvjetljenje...neeee), brojna kompjuterski usavršena bića iz bajke... No, pitam se što se dogodilo s uniformama koje su glumci nosili lani u filmu. Zar su ih prerasli?? I pitam se dokada ćemo morati gledati jadnog malog Herija kako se bori protiv Voldemorta( koji u filmu izgleda super ružno). Ma mislim stvarno, ta žena je napisala već 800 knjiga, i one nisu loše, ali filmovi počinju gubiti bodove na priči....Prvo, pola knjige izostave, i to slučajno baš najzanimljivije dijelove, a onda ta mala vila Heri nikako da porazi Voldija, a svi znamo da može...Strava... Ali film sve skupa i nije tako loš, mada je knjiga bolja...Ima i novih likova...kul...Tko voli nek izvoli... A tko ne voli, svejedno neka gleda, vjerojatno će mu unuci to imati za lektiru, pa će za nekoliko godima mali Heri postati stvar opće kulture.. Ma baš mene briga... Danas sam imala reprizu spavanja, ne tako dugo kao jučer...ali do podne..ma trebalo mi je ..zato sam se dobro odmorila i spremna sam za nove pobjede...hehe..

nedjelja, 01.01.2006.

Sretna svima NOVAAAA!!!! Evo da ne pišem svakom komentar posebno, svima želim sve najbolje i neka im ova godina bude bolja nego prošla... Unatoč mojim enormnim i glupim strahovima sve je ispalo gotovo kako treba. Dođosmo ja i bratić Dražen u pub, kad ono nema mjesta...strava. BE razred nas je onako dobrano prevarijo jer su doveli više ljudi koji nisu prije uplatili i oni su sjeli na mjesto nama koji smo uplatili prije mjesec dana. Zahvaljujući Lidiji i zakon konobaru Marinku dobili smo što smo htjeli... Ostatak večeri je povijest...ludovanje, pjevanje, ponoć, čestitanje koje je trajalo više sati, još ludovanja, pjevanje.....i onda su nas na kraju otjerali iz puba...pa sam morala ići kući jer je Dražen cvilio još od 4 sata...Reći ću samo da on ima 19 godina, a vi si mislite... Danas patim...boli me svaka košćica, porica, dlaka na glavi.... kad se tako osjećate, onda znači da vam je bilo uistinu dobro...hehehe Najvažnije mi je da su ljudi koje volim bili iz mene i ja uz njih i da smo zaboravili sve i dobro se zabavili...Ma nama je skoro uvijek tako vani, samo što ne čestitamo jedni drugima u ponoć...U to se doba jednostavno premjestimo iz kafića u disco...a šta'š... e da... ima jedna zanimljiva anegdota od sinoć. Plešemo je i Lidije kao i uvijek i odjednom jedan lik kojeg znamo istrese vodu ravno nama u izreze majica....koja perverzija( lik ima jako pervarzan um iako Lidija to ne želi priznati ali šta je je)... Ja umirem od smijeha, a ona ko furija odleti u wc, osušiti se i smisliti osvetu.hehe to je bilo za poludit...Otišla je i istresla mu čašu bambusa za vrat, našto je on njoj slio još jednu čašu vode u sise. I sad nek neko kaže da to nije perverzno. ali, nekog nešto napaljuje...:))) :):):):):):) Ja sam se stvarno valjala od smijeha, a i njegovo društvo. Smijali smo se njemu, a ne njoj..ništa zlobno.. I onda još idemo kući, a jedna zakon frendica dođe i zažvali tipa iz čista mira. On joj je rekao ime, a ona mu je umjesto toga uvalila jezik...Moje dijete je odraslo...Pozdravljam ju...KISSSS Ne bih trebala uništiti jedan prosječan post. ali hoću pa stoga dalje nemojte čitati Jučer mi je bio loš dan, do navečer...a bilo je trenutaka kroz večer kad nisam bila baš dobro...Teško je željeti i voljeti nešto što znaš sa prilično velikom sigurnošću da nećeš imati.I kako se onda tome oduprijeti??Znam da to nešto neću imati, a opet ne mogu prestati to željeti. Za sve one koji još nisu shvatili u pitanju je , tko drugi nego jedan dečko... nije bitno koji... Shvatila sam da me to stvarno izjeda...ne mogu više ni razmišljati kako spada...ni ništa... Nisam osoba koja voli biti u centru pažnje, ali postoji netko u čijem bih centru itekako voljela biti. Kako mi može pomoći, ako mu sama ne kažem...ali to se neće dogoditi...ne na moju inicijativu ,sigurno... Neću više pričati o ovome jer ću sigurno još puno puta spominjati stanovitu osobu...