Kad bih sve jezike ljudske govorila...

Dogodi se pa ode...a onda se opet dogodi...i prođe

Nešto mi se dogodilo…

Shvatila sam…
Ne da mi se pisati…
Ne da mi se ponovno ići u školu…
Ne da mi se učiti…
Ne da mi se svaki dan ustajati…
Ništa mi se ne da…
A opet znam da ću sve to napraviti. Krenut ću u školu za nekoliko dana, a tada će početi i učenje, pisanje zadaća…i slične akcije. Baš me zanima tko će se i koliko njih pridržavati novog pravilnika. Znam da će gotovo svi dijeliti komadine zbog šalabahtera….a oni drugi dijelovi novog zakona valjda nisu ni važni, jer pretpostavljam da se na njih ne će gotovo nitko obazirati.
Zašto ja to sve radim, ponekad se moram zapitati? Zašto uopće radimo stvari koje nam se ne sviđaju? Zašto se bunimo protiv njih, a na kraju ih svejedno napravimo???
Čudno…
Valjda negdje u nekoj budućnosti postoji naš cilj kojemu težimo…I valjda postoji ono nešto u čemu ćemo konačno postići samoostvarenje…Valjda do toga ponekad nešto treba i pretrpjeti i progutati. Kažem valjda…
A u biti nitko te ne tjera da sve to radiš..Kad god želiš možeš odustati…Sve ovisi o tebi i samo o tebi… Valjda je to ljudska priroda koja se tako silno bori pronaći smisao i tamo gdje ga nema…koja se tako silno bori i protiv onoga što ne postoji u stvarnosti…

Zato sam odlučila reći:
Želim pisati jer tako mogu lakše, možda uz malo razmišljanja reći što me muči.
Želim ponovno u školu jer su ondje moji frendovi i zezancija je svakodnevna (a uz to na vidjelo dolazi i briga pojedinca o kolektivu i kolektiva o pojedincu.
Želim učiti jer….(ovdje moram puno razmišljati) ću tako moći bolje filozofirati i pobjeđivati u raspravama.
Želim svaki dan ustajati jer ga moram iskoristiti maksimalno, da kasnije ne bude posljedica.

To je vježba iz psihologije…veoma zanimljiva…i dobro ju je provesti svaki puta kad vam dođe ono kao meni na početku ovih nebuloza…

Odmah mi je bolje…uistinu…