Konačno nekoliko minuta meni za mene...Cijeli dan sam opet ne radila ništa...Ne mogu vjerovati da dan prođe a da ne napraviš ništa korisno..To me već počinje ljutiti...Ha, ljuta na samu sebe....zanimljivo, toliko da bih se mogla istući.Baš me zanim jel se može čovjek sam istući.Ono uhvatim se za kosu i glavom u zid.PUFFF...
Ha, i pod nogama mi se stvori lokvica žarkocrvene tekućine, još tople, koja mi i dalje lije na bose noge, dok stojim pred ogledalom u kupaonici(glupe li riječi) i pljujem sebi u odraz... Koja glupača naivna... I uhvatim šampon, moj najdraži i zabacim prema ogledalu a ono se rasu u tisuću kristalnih komadića, ravno u umivaonik, kao i moja sjećanja, sada već odbačena.....izgubljena..
Ma to je samo naviranje mog iskustva kao čitateljice. Ništa od toga nije stvarno...možda
prije nekoliko sam godina obožavala gospođu Bovary. Strašna žena. Izraz čežnje za nedostižnim.Toliko je gluposti napravila u nekoliko godina koliko netko ne bi napravio za cijeli život. Sada mi nije jasno kako mi se mogla doliko sviđati,totalno sam ju idealizirala.Brrr.
Kroz godine je moje sjećanje na nju izblijedilo, ali sad sam ju ponovno uzela u ruke i uplašila se vlastite spoznaje...nove spoznaje.
Nesvjesno sam nasljedovala neke crte Emme Bovary.Još uvijek nisamsigurna da je ta spoznaja potpuno točna.Nadam se da ne će biti. Ako i je, promijenit ću se.
Još sam nešto shvatila. Svoj obrambeni sustav. Zove se obrambeni sustav regresije. Regresija se događa usljed frustracije kao jedan od obrambenih mehanizama, a očituje se ponašanjem koje nije usklađeno vašoj dobi. Npr. osoba od 30 godina plače jer joj je ralica zatrpala prilaz, ili slično.
Što ja radim?? Nešto što nitko normalan ne bi. Sama se bi nanosim bol. Grizem zanoktice( kožu oko nokti) do te mjere dok ih potpuno ne raskrvarim. Shvatila sam da tako sama sebe kažnjavam.. U zadnje vrijeme osobito, jer mi se čini da sve što radim, krivo radim.
Stalno nekoga povrijedim. Uglavnom nenamjerno, dakle nepromišljeno...trenutno me boli čim me netko malo jače stisne pri rukovanju, i ne smijem staviti ruke pod direktan mlaz vode jer me stuja strese.
Preporučujem dio pjesme iz naslova kao završetak ove farse...
Maybe you'll get what you wanted
Maybe you'll stumbled upon it
Everything you ever wanted
In a permanent state
Maybe you'll know when you see it
Maybe if you say it you'll mean it
And when you find it you'll keep it
In a permanent state, in a permanent state
Post je objavljen 03.01.2006. u 17:29 sati.