Nekoliko sam dana provela grozničavo tražeći vrijeme za upisivanje novog posta.No, nije ga bilo... Uglavnom volim pisati kad dođem iz grada( mislim da mi hladan zrak pokrene vijuge u mozgu), ali kako sam dolazila u 2 i pola 3 kući, pisanje nije dolazilo u obzir...
Neko vrijeme razmišljam o strahu...Što ga pokreće, koje su njegove posljedice...Zašto se zapravo bojimo???Pri tom ne mislim na strah od visine ili strah od paukova, već na onaj drugi, koji dolazi iz naše dubine, iz nas samih...On je najčešće prouzrokovan našim iskustvom.
Što znači bojati se?
Jesi li se ikad bojao/la straha? ja da
Najčešći je strah od samoće. Svatko se boji biti sam.Svi se bojimo da ćemo ostati sami, da nas neće prihvatiti netko za koga bismo to željeli. I ja se bojim da ću ipak ostati sama na kraju, premda se borim i tražim...Ne mogu biti potpuno sigurna... i sumnja me izjeda..preostaje mi jedino vjera...vjera da će Onaj gore sve srediti...Nedavno sam saznala da nisam jedina koja se toga boji, jer je zapravo rano da se netko tko još nije ni punoljetan boji da će ostati sam.
Taj strah nas dovodi do ludila...radimo stvari koje nitko normalan ne bi. Biramo pogrešne osobe s kojima ćemo stupiti u vezu, ili pak srljamo iz jedne veze u drugu. Zaboravljamo u strahu tko smo i što zapravo želimo.Tada se čak može dogoditi da ti prava prilika, koja ti je pod nosom, pobjegne.
A naučila sam( naučili su me) da se prilike ne ponavljaju.Dođu i odu...
Strah od osjećaja je također grozan. Jeste li se ikad bojali nekoga voljeti?
Bojim se voljeti jer mislim da onaj tko voli uvijek bude povrijeđen.Ne znam zašto je to tako, ali to je moje iskustvo.Bojim se da mi ljubav neće biti uzvraćena i da ću ostati sama.To ne bi trebalo biti tako, ali je...kod mene.Učili su me da je drugačije...Da je onaj koji voli, voljen...ne znam...nadam se ...
Ne pokazujem uvijek svoje osjećaje jer se bojim da bi me netko mogao krivo shvatiti, bojim se da bi me netko mogao odbaciti. Ne mislim na ljude koje ne poznam..za njih me nije briga...Mislim na ljude koje poznam...na one koji me nekad i povrijede. Ne želim pokazati da sam povrijeđena...znam da najvjerojatnije to ne rade namjerno.Jednostavno ostavim sve, ili ignoriram dok ne zaboravim... i onda prođe...sve.Jer onaj tko zaboravlja, taj i prašta. Dok ne zaboraviš,oprost ne vrijedi bez obzira što govorio...
Strah nas dovodi do ludila. Zbog straha propuštamo mnoge lijepe stvari u životu, možda čak i dobru zabavu.nakon toga nastupa žaljenje...
SADA SVIMA STROGO ZABRANJUJEM ŽALJENJE ZBOG PROŠLIH PROPUSTA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ako sada žališ za nečim što si u prošlosti propustio, propustit ćeš ono što prolazi sada, propustit ćeš užitak u ovom trenutku, a sigurno i u budućem...To je začarani krug. Ima jedna poslovica koja kaže:
Nemoj danas žaliti za onim jučer koje će doći sutra...ili pak: Nemoj danas žaliti za onim sutra koje je bilo jučer...
i jedna i druga imaju smisla. Žaljenje je posljedica propusta, a propust je posljedica straha. Zaključak izvucite sami..No FEAR any more
i nema žaljenja...never, ever again
Samo je ovaj trenutak napravljen za tebe i ti si u njemu, njegov centar, prilika tek dolazi, ona koju si propustio...nje nema...pronađi novu...
Kad se jedna vrata zatvore....otvori se drugi prozor...ili druga vrata... :)
Bojiš li se ti???
Post je objavljen 08.01.2006. u 14:41 sati.