Nigdje Posebno, Zemlja

26.02.2006., nedjelja

Minibus - a true story

Uglavnom, ova slièica prikazuje sliku od juèer naveèer, kratko nakon što smo se ja i još šesnaestoro jadnih duša izvukli kroz krovni otvor prevrnutog minibusa. Dobro, sedamnaestoro ako raèunate vozaèa. Naime, svi smo se mi (cvijet zagorske mladosti i inteligencije) vraæali s priprema u Zagrebu po ne toliko dobro oèuvanim sporednim cestama našeg milog Zagorja jer smo trebali odbaciti nekoliko putnika u Zaèretju. Naviknuti na drmusanje dok je naš mali bus jurcao jamama i grabama, nismo u prvi tren shvatili kad nas je jedan automobil (nepristojno zanemarivši pravilo o ukljuèivanju sa sporedne ceste, tako kažu) udario. Naš vozaè je izgubio kontrolu nad vozilom, okrenuo volan i nas na bok, nakon èega smo klizili dobrih 10 metara do konaènog stanja kakvo se vidi na slici. Napomena: to se sve zbilo u nekoliko sekundi. Svjetla su se ugasila, shvatio sam da je lijevi zid sada pod, te da mi curi krv iz nosa, te da smo se oèito razbili. Vozaè je hrabro nogom razbijao prednju šajbu minibusa dok sam se ja prvi dokopao mobitela i po prvi puta u svom beznaèajnom životu otipkao 92. "Halo, mi smo imali jednu malu prometnu nesreæu. Naime, zovem iz autobusa koji se prevrnuo na bok i još uvijek smo svi u njemu. Mi smo... Gdje smo mi ono uopæe?" Netko je otvorio krovni otvor i svi smo izvuèeni van na snijeg koji je poèeo gušæe padati. Svi su putnici vani stajali ili šetali, tek povremeno zapomažuæi, što od fizièke boli, što od duševne, ali bez ozbiljnih problema. Mene je bolio bedreni mišiæ lijeve noge, jer sam se natukao na malu ruèku mog sjedala, ali je zato krv iz nosa stala ako veæ ništa drugo. Èitava mi je situacija zapravo bila smiješna, iako smo mogli puno gore proæi. Jedan od drugih "preživjelih" je izvadio svoj mini fotiæ i slikao bus i nas, a te æe slike sigurno završiti u školskom listu u posebnom èlanku, kao i na blogu, èim ih se doèepam. Policija je brzo stigla, poèela nas popisivati, a ja sam samo razmišljao o tome kako sam konaèno riješio moj problem nedostatka inspiracije za blog. Hitna je stigla par minuta nakon toga, pobrali su putnika iz drugog auta, rekli nam da se javimo u Zabok na kirurgiju, pa nestali isto tako brzo koliko su i došli. Po neke su putnike došli roditelji, a hrabra trojka (ukljuèujuæi sebe) se ukrcala u drugi autobus, koji nas je odveo kuæi. Uglavnom, za više koherentnih podataka, odite na http://zagorje.com/articles/2282/show.aspx Glazba: Demons & Wizards - Terror Train Kierlan Darkskye, Riding the Terror Bus

- 22:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.02.2006., èetvrtak

U oèekivanju ozdravljenja

Bolestan sam. Neka obièna prehlada, grebanje u grlu, promjenljivo zaèepljenje nosa i nesigurna temperatura. Kretanje vršim na relaciji kauè, WC, raèunalo, s tim da kad sjedim na kauèu ili pokušavam spavati (bezuspješno) ili gledati televiziju, ili pak èitati "U oèekivanju Godota". Jednu stvar koju nipošto ne biste smjeli raditi dok ste zatvoreni u kuæi i bolujete, jest èitati tu prokletu dramu. ESTRAGON: Što æemo raditi sada kada smo zadovoljni? VLADIMIR: Èekat æemo Godota. ESTRAGON: A, da. Èekanje prokletog Godota, ili èekanje da se nešto pametno dogodi. Toènije, uzaludno èekanje da se nešto pametno dogodi. To se i meni dogaða. Roditelji su oboje nekamo nestali, svojim poslovima, baka mi i nije neki sugovornik, nitko neæe doæi k meni jer je sutra škola, nitko nema puno vremena za telefonske razgovore, a meni se nakon svega toga uopæe ne da razgovarati s ljudima. Sutra naveèer, petak naveèer je obièno moja veèer uživanja. Izlaska van, roleplayinga i/ili alkoholne socijalizacije. Ako ozdravim dovoljno da mogu izaæi van, to jest. A sve mi se èini da ozdraviti neæu. Vrijeme ne prolazi brzo kad se dosaðuješ. Još sporije ako èekaš, promatraš na sat (toplomjer) i nadaš se boljem. A najsporije ako uz sve to još èitaš "U oèekivanju Godota". Nemojte me krivo shvatiti, drama mi je èisto simpatièna, ali okolnosti u kojima ju èitam su mi previše sliène onima u kojima se nalaze glavni likovi u drami pa mi se malo zgadila. Ako ništa drugo, proèitat æu ju iz èiste dosade. A sutra možda pozovem nekoga k sebi. Ako neæe brdo Sumamedu... Glazba: System of a Down - Lonely Day Kierlan Darkskye, Waiting For Godot

- 20:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.02.2006., utorak

Of curled hair and candlelight...

Iako moje postanje nije redovito, mogli ste pretpostaviti da æu se javiti na današnji dan. A kako i ne bih? 14.02. Valentinovo. Neæu prièati o komercijalnom iskorištavanju koje provode multinacionalne korporacije na taj datum, niti previše jadikovati oko današnjeg pretjeranog isticanja zaljubljenih parova koje zna ubijati usamljene u pojam (naime, nièu kao gljive poslije kiše). Umjesto toga, let's go on a guilt trip kids... Mrzim svoj mozak. Mrzim body chemistry i opæenito mrzim divljajuæe hormone. Mrzim rastrganost izmeðu psihièke boli i sreæe, osciliranje izmeðu nasmješenog lica do smrknute pojave. Mrzim što sam u stanju u 45 minuta napisati nekoliko stranica teksta, ali ne znam razgovarati. Zapravo, znam brbljati bez ikakvih problema, prièam sve i svašta u sebi svojstvenom stilu, ali kad baš trebam nešto reæi, nešto pametno, nešto ozbiljno... kad postoji potreba da nešto kažem - onda šutim. U najboljem sluèaju se borim sa rijeèima, a onda ispadnem smiješan. I naravno, regresiram na nivo osnovne škole. Kao malo prije. Ili u èitavom postu. A najviše me fascinira što sam ju u prièama opisivao i prije nego što sam je poznavao. Sucker love is known to swing. Prone to cling and waste these things. Pucker up for heavens sake. There’s never been so much at stake. I serve my head up on a plate. It’s only comfort, calling late. Cuz there’s nothing else to do, Every me and every you. Every me and every you, Every me... Glazba: Placebo - Every You Every Me Kierlan, The Mole

- 14:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.02.2006., nedjelja

The World Is My Oyster.

Ok, i vaša je oštriga takoðer. Ako to želite. Ne se uzrujavati previše. Slijedi još jedan Futuregazer post u kojemu ja nakon èitanja novina ili spoznavanja neèeg novog pokušavam proniknuti u buduænost ove plave špekule koju nazivamo planetom. Naime, Rusi su se pokrenuli. Dok se Ameri boje Kine i njezinog (èini se) nezaustavljivog uspona, Rusi su odluèili dokazati da ih se ne smije iskljuèiti, unatoè njihovoj ekonomiji. Nastavljaju (ili ponovo otpoèinju) svemirsku utrku sa novim prototipom svemirske letjelice, te su toliko hrabri da se usuðuju reæi da æe na Mjesecu do 2020 biti ljudi u stalnoj nastambi. S druge strane, Internacionalna Svemirska Stanica æe se pretvoriti u jedan od glavnih waypointova za odlazak sa zemlje, pogotovo s ukljuèivanjem Japanaca i Kineza u utrku i njihove najave za proizvodnju bespilotnih transportera za zalihe i opremu i sve to. Sve mi to samo diže nadu da æu barem jednom, prije nego riknem zakoraèiti površinom Mjeseca (Marsu se još neæu nadati, da se ne razoèaram). A što rade Ameri? NASA od space shuttlea nije napravila ništa posebno, istražila je pokoji komet i spustila sondu na Mars. Premalo novca (koji je Bush nedvojbeno bacio u vojsku) da uèine bilo što konkretno. Ako poènu sad, možda se mogu prikljuèiti ovom naglom porastu interesa za svemir, a poznajuæi Amere, ne mogu si dozvoliti da nisu meðu prvima. Pretpostavljam da bi se i NASA mogla diæi iz mrtvih. S druge strane, sad kad smo veæ kod Amera, zapanjujuæe koliko mali èlanèiæi u novinama znaèe više od velikih. Ima jedan golemi u kojem piše nešto o nekoj nesreæi na nekom trajektu u nekoj zemlji za što me i nije briga (sram me može biti, znam, loš mentalitet i sve to, a i priznavanje i spoznavanje problema je trifrtalj puta do oporavka), a ispod njega se nalazi mali èlanèiæ o promjeni taktike amerièkih trupa. Kažu, manje æemo se fokusirati na konvencionalno ratovanje (kad dobijaju po *derogativni naziv za ženski spolni organ*), a više na specijalne interventne jedinice. Bolje da ti u bolnicu za koju se sumnja da ima terorista unutra upadnu specijalne trupe, nego da ju samo bombardiraju, kako im je obièaj. Konaèno su shvatili da male grupe dobro organiziranih ili odluènih ili opremljenih ljudi mogu napraviti jednaku štetu kao i konvencionalna jedinica. Nauèili su to od èinjenice da jedan èovjek koji je fanatièno odan svom domu i ne boji se umrijeti da ga obrani može uèiniti više štete nego tucet opreznih guštera. Dobro, rijetki su Ameri toliko fanatièno odani kao i svi ti "teroristi", ali moje pohvale njihovim generalima za kirurški precizne operacije koje bi (nadam se) trebale zamjeniti masovno bombardiranje. Ako ništa drugo, pokazuje više suptilnosti. Rekao bih nešto o Britancima i njihovoj Big Brother državi, ali suzdržat æu se. Echelon je ionako veæ prouèio ovu poruku, kao i moje možebitne telefonske razgovore i e-mail poruke koje su bile sliènog sadržaja kao i ovaj post, a i moju sliku imaju s obzirom da èesto znam en-face buljiti u nebo. Živjela kontrola. Glazba: Blue Öyster Cult - Career of Evil Kierlan Darkskye, Futuregazer IV

- 12:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota

Crap In A City

Vratio sam se s priprema zapravo veseo. Veæ neko vrijeme sustavno radim na ukidanju svoje izoliranosti i socijalnim sposobnostima. Hesse je samo ubrzao stvar. Nije rijeè o konformizmu, što bi zapravo veæina ostalih (znaèi i ja sam jedan) weltschmerzerskih i povremeno angsty tinejždera pomislila kad bi bilo rijeè o razgovoru sa "normalnim" ljudima. Predugo ostajanje u samo jednom toku i jednom krugu ljudi može te ukalupiti u samo jedan oblik, a èinjenica je da je èovjek sposoban za mnogo, mnogo više. Kako se smatram jackom of all trades, odluèio sam pokušati nemoguæe. Slagati se sa drugim ljudima, a ostati svoj. I zapravo, kad sam to odluèio i poèeo provoditi, uspjeva mi nevjerojatno. Ja jesam ponekad tipièni osamljeno izolirano deprimirani (kvazi ili post ili polu... whatever) intelektualac, ali s druge sam strane blago (and I use the term loosely) narcisoidno društveni frik koji uživa u tuðem društvu i u upoznavanju novih liènosti (likova), te istraživanju njihovih posebnosti. Zvuèi èudno, znam... ali što je dosada u ovom blogu bilo standardno? Don't answer... It's one of them, howd'ya put it... Rhethorical questions. (mini nagradna igra, otkud je citat?) Uglavnom, vratio sam se s priprema zapravo veseo. Upoznao sam mnogo pozitivnih i zanimljivih ljudi. Neki mi se nisu svidjeli, neki jesu. Neki su bili ispranih glava, neki su bili fascinantni. Kod kuæe me doèekala topla veèera, ali nije mi se nakon nje dalo ponovo sjediti. Sjedim u školi sliènim institucijama 6 dana na tjedan, pa sam odluèio da se nakon veèere prošeæem. Stao sam usput u videoteci i posudio si Der Untergang (prevedeno Hitler: Konaèan Pad ili kako veæ), pa nastavio dalje. Bila je pomalo ledena noæ i èitavo sam vrijeme imao osjeæaj da me netko prati. A grad prazan i šuplji kao kinderjaje. Dobro, kinderjaje ima iznenaðenje unutra, a iznenaðenje sam i našao kad sam stao u Pivnici. Jedan od mojih poznanika (namely, bivši prijatelj koji se ponaša previše umišljeno i pokroviteljski da bih ga smatrao prijateljem) je sjedio na katu (btw. studira na prestižnom faksu i uvjeren je u svoju svijetlu buduænost u mraku korupcije i politike), te pio bambus iz plastiène boce. Po smiješku na njegovom licu, mogla bi se zakljuèiti i konzumacija neèeg drugog. Kraj njega, još jedan mumificirani klon, koje sam možda spominjao. Brza definicija klona. Znate sve one pankere, metalce, alternativce i sve ljude koji se daju opisati tom jednom rijeèju jer se svi ponašaju, oblaèe isto, a sve ostalo smatraju glupim? To su klonovi. Meðu klonovima se naðe nešto autentiènih, ali ti su rijetki. Svi ostali su samo zabludjeli u paklu konformizma. Osoba se ne može (ne smije) samo jednim aspektom, no oni se tog jednog aspekta èvrsto drže i zanemaruju samog sebe. Za daljnju definiciju možda napišem još jedan post. Vidjevši ta dva stvora (koje mogu komotno nazvati poznanicima i koje bih inaèe izbjegavao jer ih smatram glupima), odluèio sam se na jedan eksperiment. Mogu li biti svoj kraj njih, ponašati se normalno i živo mi se fuækati? Borba vlastite volje protiv nagona uklapanja i prepuštanja tuðim voljama. Sjeo sam, pozdravio, iz pristojnosti upitao kako ide školovanje. Uspješno sam odbacio nešto napada na moju liènost kako bi me se ismijalo za zabavu prisutnih i zapravo uspio izdržati pola sata. Nakon što sam dobio dosta dobar uvid u njihove liènosti (èak i na one koji su kraj nas nonšalantno igrali biljar i povremeno sudjelovali u razgovoru), zakljuèio sam (što veæ znam) da su ta dvojica budale. A ipak nisam se dao podjarmiti i konformirati. Ne mogu to u potpunosti objasniti bez kakvog takvog transkripta razgovora, ali ne namjeravam odavati previše osobnih podataka. Po povratku kuæi, padao je snijeg. Bila je pomalo ledena noæ i èitavo sam vrijeme imao osjeæaj da me netko prati. U meðuvremenu, snijeg se topio na mojem licu. Živjela lirika. Glazba: Blue Öyster Cult - Dominance & Submission Kierlan Darkskye, Stroller

- 22:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #