Iako moje postanje nije redovito, mogli ste pretpostaviti da ću se javiti na današnji dan. A kako i ne bih? 14.02. Valentinovo. Neću pričati o komercijalnom iskorištavanju koje provode multinacionalne korporacije na taj datum, niti previše jadikovati oko današnjeg pretjeranog isticanja zaljubljenih parova koje zna ubijati usamljene u pojam (naime, niču kao gljive poslije kiše). Umjesto toga, let's go on a guilt trip kids...
Mrzim svoj mozak. Mrzim body chemistry i općenito mrzim divljajuće hormone. Mrzim rastrganost između psihičke boli i sreće, osciliranje između nasmješenog lica do smrknute pojave. Mrzim što sam u stanju u 45 minuta napisati nekoliko stranica teksta, ali ne znam razgovarati.
Zapravo, znam brbljati bez ikakvih problema, pričam sve i svašta u sebi svojstvenom stilu, ali kad baš trebam nešto reći, nešto pametno, nešto ozbiljno... kad postoji potreba da nešto kažem - onda šutim. U najboljem slučaju se borim sa riječima, a onda ispadnem smiješan.
I naravno, regresiram na nivo osnovne škole. Kao malo prije. Ili u čitavom postu.
A najviše me fascinira što sam ju u pričama opisivao i prije nego što sam je poznavao.
Sucker love is known to swing.
Prone to cling and waste these things.
Pucker up for heavens sake.
There’s never been so much at stake.
I serve my head up on a plate.
It’s only comfort, calling late.
Cuz there’s nothing else to do,
Every me and every you.
Every me and every you,
Every me...
Glazba: Placebo - Every You Every Me
Kierlan,
The Mole
Post je objavljen 14.02.2006. u 14:35 sati.