< | rujan, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
The Truth Is Often Hidden In Plain Sight
... o budućnosti i današnjem statusu ljudskog roda, uzrokovane današnjim satom sociologije (kojeg, BTW, ima moja profa iz logike). To je trebalo ići u naslov, ali sam smatrao da je to predugačko. :) Naime, profa mi je ona neugodna kombinacija anti-tehnologa i tvrdoglave osobe koja vjeruje da je ona uvijek u pravu. "Tehnologija je zlo, evil lurks in the Datalinks, televizori kvare obiteljsku zajednicu i uništavaju prirodu." To kaj su njezine debele šajbe isto napravljene posredstvom tehnologije uopće nema veze. Ona tvrdi da se ljudski rod gubi u današnjoj navali tehnologije. Ne slažem se. Ljudski rod se ne gubi, on ide na idući nivo. Tehnologija nije zlo, već nužnost. Tehnologija je dobra. Tehnologija je budućnost i ostaje nam samo smanjivati negativne strane tehnologije (i pod negativne strane mislim zagađenje). Tehnologija će ubrzati proces ljudske evolucije, pa više nećemo morati čekati nekoliko stotina tisuća godina, već će se očite promjene ukazati u idućih dvjestotinjak godina. Promjene na bolje, jer će se težiti poboljšavanje i usavršavanje ljudskog bića, te prijelaz iz Homo Sapiensa u Homo Superior. I točka. Da sam ovo na satu rekel, prvo bi me ostatak razreda gledal ko da sam lud, a onda bi mi profa rekla da to nije dobro, te da će nas tehnologija pretvoriti u zombije. Zato samo šutim, snivam, kontempliram i pišem ovdje. Barem negdje. Klasika uvijek paše na revoluciju misli. Glazba: Vivaldi - 4 Godišnja Doba (Ljeto) Kierlan Darkskye, Cyberpunker & Futuregazer |
Ne da mi se raditi ništa smisleno, ne da mi se pisati išta smisleno, ne da mi se... Zanimljivo je da sam pao na toliko niske grane da mi se lupanje glavom u zid čini zabavnim. Dobro. Probudi se... ljudi ne žele slušati tvoje slinavo cendranje. Što da smislim za temu ovaj put? Muči me ta posvemašnja letargija. Imam toliko predivnih ideja u glavi, samo se razmnožavaju, ali... nemam volje da pokrenem moje prste i napišem to. Profa iz hrvatskog me zamolila da joj dam nešto od svoje umjetnosti za Gjalski, a ja joj nisam htio dati jer sam znao da će... kao i obično... izmasakrirati to i pretvoriti u nešto meni mrsko. "Ovaj tu pasus ti nije dobar, baci ga van, ovo tu malo skrati, promjeni ime... ma zapravo miči sve. Osim naslova, naslov mi se sviđa." Posve besmisleno. Pa zašto da joj onda dajem moje radove. Ionako joj se ne sviđaju, samo treba nekaj poslati. Fuj. Mrzite licemjere? E, pa onda mrzite i mene. Ja sam licemjer extraordinaire. Svima uporno tvrdim da je altruizam sranje, te da su idealisti isto bagra, a zapravo sam primjerak obojega i ne mogu se toga riješiti. Pomažem ljudima iz čiste dobre volje, a istovremeno propagiram stav svaki čovjek za sebe i tvrdim da je to jedina dobra čovjekova osobina. Mrzim suprotnosti u sebi. Poništavaju se. I onda ostajem prokleto prazan, kao sad. Fuj. Ne da mi se ništa slušati. Kierlan Darkskye, Hypocrite |
Danas su me u više prilika upozorili da šutim i time dodali još jedan paradoks mom jadnom umu. Kad šutim, tvrde da nisam aktivan, kad pričam, govore mi da šutim. Ne mogu pronaći logiku u toj profesorici iz logike. Niti sam predmet nema smisla, ni glave ni repa - uče nas da razmišljamo na neprirodan način, da se ne služimo iskustvom i prijašnjim znanjem, a pritom to opravdavaju apstraktnim pojmovima poput bit, pojam, objekt, metoda i slično. Kad pokušam shvatiti smisao svega toga i želim da mi objasne o čemu je riječ - govore mi da šutim, da mi je to bolje. (valjda ste i sami to zaključili iz moje brbljavosti u blogovima... ne?) "Meni su rekli da si ti pametan, a ti samo melješ." - ta će me rečenica pratiti još dugo. Netaktična baba. Mrzim biti neshvaćen. Ili sam možda ja onaj jedan koji ne shvaća čitav svijet? Po teoriji Occamove britve jesam, jer je najjednostavnije objašnjenje uvijek istinito. Što je jednostavnije, da sam ja neshvaćen ili da samo ne shvaćam čitav svijet oko sebe. Odbijam tu posljednju istinu, jer je moja neshvaćenost jedino što mi je ostalo - jer ako nisam neshvaćen - onda sam samo lud. Glazba: Cypress Hill - Insane in the Brain Kierlan Darkskye, Taped Over Mouth |
"Stara je kurva ponovno štrajkala. Novac je, doduše, primala. Živahnom, crvenom lampicom, pozivala je mušterije da uguraju u prorez svoje dragocjenosti, a onda je pakosno promatrala kako uzalud čekaju da im se dogodi nešto lijepo." - Hrvoje Hitrec, Manijak Tako počinje gore navedena knjiga, jako zanimljivo humoristično djelo koje vam savjetujem da pročitate. Citat je uistinu zanimljiv, a još je gore kad se neinformiranome čitatelju u uho došapne da je riječ o... aparatu za kavu. Ovaj post je posvećen svim kavopijama i onima koji se tako osjećaju. Naime, jučer su me, kad sam po tko zna koji puta došao u razred sa capuccinom iz aparata u hodniku, prozvali članom D.N.K. Društvo Neshvaćenih Kavopija. Moram se složiti sa osobom koja je dala tu procjenu i želio bih joj pljeskati. Prvi je puta netko u mom razredu dao precizan opis neke moje karakteristike. Rekao sam da bih joj želio pljeskati, ali neću... zato jer je stvar izrečena krajnje posprdnim i odvratnim tonom koji se ne bi mogao shvatiti nikako drugačije nego još jedan bijedni pokušaj ruganja. Ništa novo tu. Što uopće fali kavi? Ima finu aromu, dolazi u tisuće i tisuće okusa, koji variraju po količini stavljenog šećera, vrhnja ili šlaga. Razbuđuje u pospanim situacijama, umiruje u živčanim, može se piti za vrijeme doručka, večere ili poslije podne, nakon napornog ručka. Kava je društveno prihvatljivo piće za osjetljive situacije u kojima je piva neprilična, a sok preskup. I kaj tome fali? Ništa. Trenutno se vrti: Charlie Daniels Band - Devil Went Down To Georgia Kierlan Darkskye, A Missunderstood Coffeedrinker |
Jel vam se ikad dogodilo da vam je, nakon što ste žensku pozvali van, ona pošalje poruku u kojoj kaže da ne može doći - jer mora pomoći svom DEČKU s nečim? Ili se takve stvari događaju samo loserima poput mene? Da mi je znati koja je žena tako pokvarena da prvo pristane na susret, pa da onda se sjeti da ima dečka i to nekoliko sati prije spoja? Te s kakvom me uljudnošću ubila... Također sam zaboravio spomenuti da se svaki puta kad smo se prolazili jedan pored drugog smješkala. Ne mogu vam reći sve detalje, ne mogu vam sve objasniti, a isto tako ne mogu očekivati od vas da mi date neke smislene odgovore na ovo malo podataka. Pakao života se nastavlja. Ne mogu više, kao u nekom postu niše, reći da sam sretan i veseo. Ne mogu nikako. Lovi me depresija, melankolija, nihilizam i to sve u različitim mješavinama, koje non stop osciliraju. Kad bih barem mogao isključiti osjećaje. S jedne strane bih želio zadaviti gaduru golim rukama, s druge strane mi se još uvijek sviđa i stvaram paranoidne planove koji završavaju s time da se sve ipak dobro završi. Tisuću mogućnosti, tisuću scenarija, a niti jedan moguć. Niti jedan moguć, niti jedan moguć. Znam kako će sve završiti. Poslat ću sve k vragu i na kraju odustati od svega toga. Dići ruke. Možda i hoću. Ne znam. "...Happy Death Day to you, baby..." Glazba: Alien Ant Farm - Death Day Kierlan Darkskye, Plummeting Down The Abyss |
Yeah. Sredio sam skroz slike sa kojima sam eksperimentirao zadnjih par dana i više manje sam zadovoljan sa novim lookom bloga. Slike sam našao na siteu www.digitalapocalypse.com kojeg ne preporučam ljudima slabijeg želuca, jer su ove slike stvarno najnormalnije od najnormalnijeg od onog što site nudi. Ward (slikar) je bolestan čovjek, ali... svi su umjetnici bolesni. Myself included. U zadnje vrijeme se zabavljam sa još dvije stvari. Pokušavam nabaviti 16 Greatest Hits by Johnny Cash... malo western i country glazbe za promjenu, a to nije lako nabaviti. Naime, osoba koja ima sredstva za skidanje čitavoga albuma u mp3ju sa interneta, nema volje da to učini, pa razmišljam o tome da konačno skinem Kazaa ili nešto slično i učinim to sam. Ili se došećem do te osobe sa izvjesnim sredstvom uvjeravanja u ruci. Što se tiče ovoga Kula Babilonska u naslovu, to se odnosi na Interactive Fiction Babel. Igra je genijalna, i makar nema grafike ili zvukova - priča je fenomenalna. Mislim, to je zapravo jedino što valja kod IF igara, ali... šta ćeš. Neću vam raditi spoilere što se tiče priče, ali kad jednom pokušate sastaviti sve dijelove slagalice skupa i kad otkrijete zadnjeg, koji vam otkrije sve - kao da vas je netko udario sa čekićem po glavi. Osjećaj sličan čitanju Ambera dok se zbivaju neki od onih masivnih preobrata u priči. Stoga, kao dobar susjed - dajem i link na stranicu za Babel - skinite si - nećete zažaliti. Babel za PC. IF Masterpiece. Zapamtite - kula se srušila zbog ljudske greške, ne zbog toga što je to bilo nemoguće. I za kraj... malo glazbe iz igara koja mi se upravo vrti u slušalicama. Onaj tko pogodi o kojoj je igri riječ (ti Night šuti, ti već znaš) dobije od mene... tapšanje po leđima. Glazba: Matt Uelmen - Tristram Kierlan Darkskye, Telerus Specimen |
You are in a maze of passages, all alike. A completely dark passage is to your north, while another one, flickery with the torch lights proceeds to the east. You do... what? Tako bi počela jedna uobičajena Interactive Fiction tekstualna avantura. Zapelo mi oko za to, pa sam sad, dok skidam tri milijona različitih programa za taj oblik stvaranja igara. Stariji od vas će se možda sjetiti tekstualnih avantura. Ja znam da se ja ne mogu, jer sam bio premlad za to. Ispada da, unatoč svim naprednim aspektima računalstva i grafike, ovaj oblik zabave još uvijek postoji. I među nekim je stvaralačkim krugovima (namely, pisci) popularniji od "običnih" igara. Trenutno uživam u igranju IF igre Babel - SF setting, lik se budi bez pamćenja u jezivo praznoj znanstvenoj postaji, zajedno sa spoznajom da u dodiru sa nekim predmetima dobiva vizije povezane s njima. Treba saznati gdje je nestalo osoblje, što je bio cilj tog istraživanja, te ... konačno ... pobjeći glavom bez obzira. Zanimljiva priča, sa nekoliko dobrih trenutaka neugode, dok čitanjem kužite da nešto nije u redu. Strah je ionako uvijek bio bolji kad čovjek sam zamišlja što se događa. Da citiram prijatelja - ako vidite divovskog žohara kako juriša prema vama, bit ćete prestravljeni - naravno, ali... ako čujete divovskog žohara iza nekih vrata i pokušate razmišljati što bi moglo proizvoditi te demonske zvukove, strah će biti još gori. Knjige su jedine koje su uspjele održati takav strah. Pojavom slike, te gubljenje ljudske sposobnosti zamišljanja nepoznatog, horor je posve otišao u krivom smjeru i počeo se oslanjati na specijalne efekte. Čitat treba, čitat. Samo meni nitko ne vjeruje kad mu kažem da mi je knjiga bolja od filma. Tko mi može reći da je neki film bolji od Amberskih spletaka ili Lovecraftovskih osjećaja posve krivog i iskrivljenog...? Nitko tko je čitao spomenuto. Uz kraj, evo vam jedne Lovecraftovske pjesme. Barem po tekstu, ako po ništa drugo. Glazba: Metallica - The Thing That Should Not Be (nostalgičari slobodno uzmu Call of Cthulhu) Kierlan Darkskye, Fingers Flying Across Keyboard And Sanity |
Evo jedne literarne recenzije. Danas sam dovršio čitanje bloka od 5 knjiga - tj. Amberske Kronike. Ili na engleskom originalu: The Chronicles of Amber, koje su - u ovom redu - Nine Princes in Amber, Guns of Avalon, Sign of the Unicorn, Hand of Oberon, Courts of Chaos. Roger Zelazny (inače, pisac ovog remek djela) je genije. Kad počneš čitati priču, ne možeš se odlijepiti od nje, jer se totalno uvučeš u čitavi univerzum, prepun spletki (s tim da je stvarno prepun spletki i obrata svih vrsta, a ne samo bezveze rečeno) koje su me nebrojeno puta natjerale da zatvorim knjigu gdje sam stao, opsujem, porazmislim malo o tome kaj sam upravo povezal sebi u glavi, te nastavim čitati sa većim žarom. Posve ćete shvatiti paranoidne misli junaka, koji misli slaže u glavi silne kombinacije urota, a i sami ćete isto pokušavati shvatiti tko koga vuče za nos. Svaki lik ima neku svoj cilj, neki komadić priče za dodati, a priča je stvarno - genijalna - istkana u sitne detalje, sa super izmišljenim svijetom. Ocjena: 10/10, jer je Amber stvarno jedna od onih serija koje moraš pročitati. Osobno, najbolja fantastika koju sam pročitao, stoji rame uz rame sa Dinom i još nekoliko serijala. Tako. Nakon toga, slijedi još samo jedan mali recept za umak za palačinke koji sam danas otkrio. Kupio sam negdje, nije sad važno gdje, liker od šipka. Fino i slatko piće, alkohol se uopće ne osjeti. To savjetujem pomješati sa pekmezom od šipka, sami po svojim omjerima, meni najbolje paše 2:1, gdje je 2 broj pekmeza. Okus se mijenja u ustima što ga dulje pokušavate shvatiti. Super. Glazba: Metallica - The Ecstasy of Gold Kierlan Darkskye, A Reader And A Chef |
Za razliku od prijašnjeg bloga s ovim nazivom, ovaj puta nisam zapeo u nikakvom liftu. Doduše, izmislio sam posve novi način korištenja liftova. Ako ikada idete na vjenčanje u nekakvom hotelu i ne znate što bi radili kad zabava popusti, a bend od jednog čovjeka za sintisajzerom počne svirati nepoznate i neplesljive pjesme, a hrane nigdje, izađite iz sale, skrenite do najbližeg lifta... po mogućnosti sa nekoliko prijatelja i nekoliko promila u sebi (jer inače nije zabavno) i slijedite slijedeće upute. 1. Pozovite lift. 2. Svi se ukrcajte u njega. 3. Vozite se do najvišeg kata. 4. Malo pogledajte svijet s te visine (pljunite malo da vidite koliko treba da stigne do dna). 5. Ponovno se ukrcajte u lift. 6. Spuštajte se kat po kat do dna, pritom posebice zapažajući zapanjujući utjecaj privlačnih sila lifta na vašu prežderanu utrobu zalivenu žlahtinom. Pritom je dobro pričati viceve, jer se želudac koji se grči od smijeha manje napreže. Iako je i to dvosjekli mač, jer želudac koji se grči ima više šanse da se isprazni na otprilike isti način na koji se napunio - kroz usta. Glazba: U2 - Elevation Kierlan Darkskye, Lifting Up |
Politika me u životu uvijek pratila u stopu... zapravo, sve nas. Nikada mi se nije sviđala, pa ipak... uočio sam da je mojih nekoliko zadnjih blogova bilo zaraženo virusom politike. Neće se nastaviti. Barem ne u tolikoj mjeri kao dosada. Vratit ću se u svoju rutinu pisanja on line dnevnika, a ne elektroničke Biblije. Ovaj blog ionako neće promjeniti svijet. Evo jednog citata, koji smatram da odlično paše za sve vas altruiste koji smatrate da činite neku razliku, da pisanjem možete spasiti svijet od samog sebe: Jedan čovjek ne može spasiti cijeli svijet, već bi se cijeli svijet morao pomučiti da spasi jednog čovjeka. Zasada nemam ništa novog da napišem, ali... čujemo se. Glazba: Hladno Pivo - Politika Kierlan Darkskye, An Altruist No More |
Upravo sam na vijesima pratio ovu situaciju u Beslanu. Još jedan čin terorizma, ovaj puta u Osetiji je završio sa nekoliko poražavajući brojki, mrske statistike: 300 mrtvih, od čega 150 djece, te 500 ranjenih. 26 smaknutih terorista, nekolicina još na slobodi. Bolnice pune umirućih, ranjenih i fizički i psihički. Roditeljima oduzeta djeca, zauvijek. Čovjek bi se zapitao, čime su ti jadni ljudi zaslužili da im ti Čečeni upadnu u zemlju, otmu 1000 ljudi i zatvore ih u skučeni prostor, bez hrane i vode jer se vlada oglušila na njihov zahtjev? Što su oni ikada učinili tim teroristima, da prijete sa pedesetero smaknute djece za svakog poginulog terorista? Niti jedan prekršaj nije toliko strašan da bi zahtjevao takvu kaznu. Ljudi govore da su Rusi napravili veliku taktičku pogrešku što su jurišali na školu. Kakvu pogrešku, pitam ja, ako su teroristi ovako ionako ubijali djecu koja više nisu mogla trpjeti odvratne uvjete u toj dvorani? Jedina ruska pogreška je bila šlampavost izvođenja napada. Jer takve ljude... ljude koje prijeđu veliku udaljenost s namjerom da zarobe, psihološki izmuče i, po potrebi, poubijaju jednu čitavu školu djece, jednostavno ne treba ostaviti na životu. Da Rusi nisu napali školu, još je djece moglo stradati. Što se tiče činjenice da su ostavili nekoliko terorista u ukradenoj odjeći da izađu iz škole u hrpi djece... Što su mogli napraviti? Posmicati sve i nadati se da su ubili teroriste? Sa teroristima se ne pregovara. Teroristi se ubijaju, što dulje, što polakše i što bolnije. Ova situacija je samo jedna u nizu terorističkih napada koje vidimo u zadnje vrijeme. Na bombaše samoubojice iz Iraka i nekoliko mrtvih Amera po tjednu se više ne obaziremo. Bush i Kerry su ozbiljnu temu terorizma pretvorili u smiješan alat za proklete predsjedničke izbore. Ljudi se na terorizam uopće više ne obaziru, svejedno im je, sve dok se to ne pojavi u njihovoj zemlji. A onda je prekasno. Kako se boriti protiv terorizma? Terorist može biti bilo tko. Vaš susjed, onaj sumnjivi tip u tramvaju, vaš dugogodišnji kolega sa posla. Ne znate dok nije kasno. Kako se boriti protiv toga? Gerilsko ratovanje terorista, spojeno sa pristupačnošču tehnologije i oružja, te inteligentna strategija borbe pretvorila je teroriste u najopasniju silu na svijetu, koja sa malo resursa postiže velike stvari uz malo mrtvih. Na strani gerilaca. Kako se boriti protiv toga? Nikako. Ne može se voditi uspješna borba protiv terorizma. Pitam se, što Amerikancima i Rusima znači što su malo razgibali svoje goleme vojske da primire Irak tj. Čečeniju, što su ratovanjem sredili sve vojne snage, kad još dan danas ne postoji prava vlast i mir u tim zemljama? Ništa im ne znači. Ostavili su na životu najopasnije članove društva i nemaju nikakve prilike da ih zaustave prije izvršenja cilja. Ne može se. Nema nikakve obrane protiv toga. Možda nekakav odgovor na to postoji, ali ja ga ne znam. Znam samo jedno. Teroristi su ljudi koji se bore za svoj cilj, koji se bore za svoju domovinu, ali recite vi meni... koji je cilj vrijedan tisuća nevinih žrtava? Koji je cilj vrijedan pokolja nevine djece? Koji je cilj vrijedan gubljenja svega ljudskog u sebi? Minuta šutnje za djecu iz Beslana. Kierlan Darkskye, Silent in Prayer |
Globalizacija. Odlična stvar, zbližava ljude, ujedinjuje mase i povezuje svijet. Ali, ima i neke svoje nedostatke među kojima je glavni nemogućnost očuvanja svojeg jezika. Uz nimalo svjetlu iznimku RTL-a, engleski filmovi i serije u potpunosti zauzimaju naš čitavi filmski program. Ništa ne fali engleskom jeziku ili filmovima, ali... Imamo djecu (poput mene) koji su engleski pobrali sa televizora i imaju općenito problema sa hrvatskim jezikom. Zna se dogoditi da u razgovor uleti pokoja engleska riječ, čijeg se hrvatskog ekvivalenta nikako ne možemo sjetiti. Sam hrvatski jezik ništa ne pomaže, jer se naši političari i poznatije televizijske persone (evo opet anglizma) koriste samo izrazima koji imaju korijen u engleskom jeziku. Svi smo informirani o elokventnim izjavama političara, čija je jedina svrha skrenuti pažnju lokalne populacije sa aktualnih problema na inteligenciju i edukaciju ministarskih ikona. Predivne li rečenice, zar ne? I kako da onda naučimo naš materinji jezik kad nas sa svih strana napadaju takvim engleskim složenicama i promjenama jezika. Onda kad se sjetim da na tržištu postoje oko tri gramatike, svaka sa drugačijim sadržajem... dođe mi zlo. Ja ne znam hrvatski onoliko koliko bi ga želio znati. Štoviše, engleski mi puno bolje ide (ili se barem ja tako zavaravam). Ponekad se moj paranoidni um zapita nije li to zapravo mudar plan engleske kulture da podjarmi svijet putem medija? Uostalom, naziv za ovo moje razmišljanje već postoji - anglophobia - strah od svega engleskog i uvlači se u službeni popis mentalnih boleština. Kako da se ne bojimo stranog kad s jedne strane imamo Amere - filmske junačine, spasitelje čitavog svijeta i lean mean killing machineove, predvođene tipovima poput Busha (a mislim da svi znamo zašto je on kriv), a s druge strane uštogljene Engleze, tzv. "superiornu" rasu koja diže nos u nebesa za sve, a tehnikom podijeli i zavladaj je radila red i mir dosada u svim svojim kolonijama (dok ih nije izgubila), kao i u Irskoj, koja je još dan danas puna mržnje zbog razlike koju je uvelo i pažljivo njegovalo englesko plemstvo. Nisu svi Amerikanci i Englezi sad zbog toga ništa manje vrijedni. Sve su to (više manje) dobri ljudi, a kad bih počeo kopati greške po njima, bilo bi to posve licemjerno - jer nismo ni svi mi dobrice. Znam da nisu sve zemlje savršene, a primjer nam je i Lijepa Naša, ali bi li nas ubilo da počnemo puniti TV-ekrane (današnji glavni oblik školovanja mladeži) hrvatskim filmovima i serijama? Po mogućnosti ne reprize repriza i bez tematike Domovinskog rata i komunističke prošlosti. Ne znam koga bih morao zadaviti samo da pogledam dobar hrvatski triler, horor ili makar SF. Može i ljubić, ali da bar radimo filmove. Nešto se zbiva sa televizijskom industrijom u Hrvata, ali nedovoljno brzo i usmjereno u krivu publiku. Ne na starkelje da se uz Dugu mračnu noć prisjećaju starih dana i starih režima (iako je to genijalan film), već na našu mladež, za koju sam i u prošlom blogu rekao da je jedina nada za nas. Ova će poruka najvjerojatnije ostati nepročitana (kojeg li iznenađenja!) dok još jedna pozamašna svota odlazi na set prve hrvatske sapunice maštovitog naziva po kojem se nimalo ne razlikuje od španjolskih prijateljica - "Villa Maria". Kao da sapunica i razočaranja u stvarnom životu nemamo dosta. Glazba: Sepultura - Propaganda Kierlan Darkskye, General Nuisance & Provocateur |
Počelo je, počelo. Danas sam se probudio u 8. Najranije čitavog ljeta. Trebao sam se probuditi u 7, ali moj um još nije spreman za takve napore. Trebao sam ujutro kupiti dar ćaći za rođendan, a onda otići u školu po raspored. Napokon dolaze novi predmeti - psihologija, sociologija i logika. Nažalost, nisu se samo predmeti promjenili. Profesorica iz biologije nam sada ima i zemljopis, a poznajući nju, to nije dobro. Razrednik je bio nejasan kao i uvijek, posve nemoćan što se tiče održavanja reda u razredu. Ne krivim ga. Tko će reći skupini prištavih (neki više, neki manje) tinejđera koji se ponovno vide nakon dugih praznika da začepe? On sigurno ne. Također sam primjetio da se stanje, unatoč odlasku najgorih elemenata iz razreda, nije nimalo popravilo. Šteta je počinjena i razred je još uvijek podijeljen na tih nekoliko grupa koje se međusobno bore za život. Antropološke studije bi se mogle napisati o tome. A gdje tu ja upadam? Autsajder, kao i inače? Izoliran? Na sreću ne. Nisam jedini. Ne znam jeste li to vidjeli, ali razredi doslovce pršte autsajderima iz čijeg gledišta su glavne face, sportaši ili nasilnici najčešće smatrani ljudima s kojima se ne da družiti. Nesposobni za inteligentne razgovore. Ne smatram da su svi takvi, zapravo, većina njih i nije, samo su utuvili u glavu da razgovori o računalima, književnosti ili nekoj drugoj vrsti glazbe od one s estrade nisu cool. Ljudi koji razgovaraju o Poeu, pritom komentirajući da se njegovim hrvatskim prijevodom gubi na čaru, nisu ljudi s kojima biste se trebali družiti. Krivo. To je ono što našoj zemlji treba. Kreativni, načitani pojednici, informatički pismeni intelektualci. A što se događa sa njima još od osnovne škole? Govore im da su glupi. Gurkaju ih i zafrkavaju. Kad bi se samo te mase geekova probudile iz sna pacifizma i uzvratila udarac. Nešto poput Nerds Revenge, samo ne toliko... glupo. Inteligencija, a ne sila je ono što se gleda kod vođenja rata. To je jedini način objašnjavanja gerilskog ratovanja. A autsajderi su moderni gerilci. Nekolicina njih u razredu će napraviti razliku. Malo sam skočio s teme na temu, ali kad mi tipkovnica poleti, to se zna dogoditi. Nisam sam u razredu, imam podršku. Donedavno sam mislio da sam zadnja rupa na svirali (depresivne li pomisli), a vjerujem da svi koji su ikada bili napadnuti od "razredne elite" znaju o čemu govorim. Imam samo jednu poruku za sve vas: Screw 'em all. Zašto bi se zamarali sa takvim kretenima? Uvijek imate nekoga u razredu, niste sami. Možda čak i ne znate da je onaj tihi tip u kutu, koji gotovo nikada ništa ne govori, veliki poklonik klasične glazbe, a najdraži pisac mu je Nietzche. Glazba: Queen - Princes of the Universe Kierlan Darkskye, Storming Your Mind |