Globalizacija. Odlična stvar, zbližava ljude, ujedinjuje mase i povezuje svijet. Ali, ima i neke svoje nedostatke među kojima je glavni nemogućnost očuvanja svojeg jezika.
Uz nimalo svjetlu iznimku RTL-a, engleski filmovi i serije u potpunosti zauzimaju naš čitavi filmski program. Ništa ne fali engleskom jeziku ili filmovima, ali... Imamo djecu (poput mene) koji su engleski pobrali sa televizora i imaju općenito problema sa hrvatskim jezikom. Zna se dogoditi da u razgovor uleti pokoja engleska riječ, čijeg se hrvatskog ekvivalenta nikako ne možemo sjetiti. Sam hrvatski jezik ništa ne pomaže, jer se naši političari i poznatije televizijske persone (evo opet anglizma) koriste samo izrazima koji imaju korijen u engleskom jeziku. Svi smo informirani o elokventnim izjavama političara, čija je jedina svrha skrenuti pažnju lokalne populacije sa aktualnih problema na inteligenciju i edukaciju ministarskih ikona. Predivne li rečenice, zar ne? I kako da onda naučimo naš materinji jezik kad nas sa svih strana napadaju takvim engleskim složenicama i promjenama jezika. Onda kad se sjetim da na tržištu postoje oko tri gramatike, svaka sa drugačijim sadržajem... dođe mi zlo. Ja ne znam hrvatski onoliko koliko bi ga želio znati. Štoviše, engleski mi puno bolje ide (ili se barem ja tako zavaravam).
Ponekad se moj paranoidni um zapita nije li to zapravo mudar plan engleske kulture da podjarmi svijet putem medija? Uostalom, naziv za ovo moje razmišljanje već postoji - anglophobia - strah od svega engleskog i uvlači se u službeni popis mentalnih boleština. Kako da se ne bojimo stranog kad s jedne strane imamo Amere - filmske junačine, spasitelje čitavog svijeta i lean mean killing machineove, predvođene tipovima poput Busha (a mislim da svi znamo zašto je on kriv), a s druge strane uštogljene Engleze, tzv. "superiornu" rasu koja diže nos u nebesa za sve, a tehnikom podijeli i zavladaj je radila red i mir dosada u svim svojim kolonijama (dok ih nije izgubila), kao i u Irskoj, koja je još dan danas puna mržnje zbog razlike koju je uvelo i pažljivo njegovalo englesko plemstvo. Nisu svi Amerikanci i Englezi sad zbog toga ništa manje vrijedni. Sve su to (više manje) dobri ljudi, a kad bih počeo kopati greške po njima, bilo bi to posve licemjerno - jer nismo ni svi mi dobrice.
Znam da nisu sve zemlje savršene, a primjer nam je i Lijepa Naša, ali bi li nas ubilo da počnemo puniti TV-ekrane (današnji glavni oblik školovanja mladeži) hrvatskim filmovima i serijama? Po mogućnosti ne reprize repriza i bez tematike Domovinskog rata i komunističke prošlosti. Ne znam koga bih morao zadaviti samo da pogledam dobar hrvatski triler, horor ili makar SF. Može i ljubić, ali da bar radimo filmove. Nešto se zbiva sa televizijskom industrijom u Hrvata, ali nedovoljno brzo i usmjereno u krivu publiku. Ne na starkelje da se uz Dugu mračnu noć prisjećaju starih dana i starih režima (iako je to genijalan film), već na našu mladež, za koju sam i u prošlom blogu rekao da je jedina nada za nas.
Ova će poruka najvjerojatnije ostati nepročitana (kojeg li iznenađenja!) dok još jedna pozamašna svota odlazi na set prve hrvatske sapunice maštovitog naziva po kojem se nimalo ne razlikuje od španjolskih prijateljica - "Villa Maria". Kao da sapunica i razočaranja u stvarnom životu nemamo dosta.
Glazba: Sepultura - Propaganda
Kierlan Darkskye,
General Nuisance & Provocateur
|
