Upravo sam na vijesima pratio ovu situaciju u Beslanu.
Još jedan čin terorizma, ovaj puta u Osetiji je završio sa nekoliko poražavajući brojki, mrske statistike: 300 mrtvih, od čega 150 djece, te 500 ranjenih. 26 smaknutih terorista, nekolicina još na slobodi. Bolnice pune umirućih, ranjenih i fizički i psihički. Roditeljima oduzeta djeca, zauvijek. Čovjek bi se zapitao, čime su ti jadni ljudi zaslužili da im ti Čečeni upadnu u zemlju, otmu 1000 ljudi i zatvore ih u skučeni prostor, bez hrane i vode jer se vlada oglušila na njihov zahtjev? Što su oni ikada učinili tim teroristima, da prijete sa pedesetero smaknute djece za svakog poginulog terorista? Niti jedan prekršaj nije toliko strašan da bi zahtjevao takvu kaznu.
Ljudi govore da su Rusi napravili veliku taktičku pogrešku što su jurišali na školu. Kakvu pogrešku, pitam ja, ako su teroristi ovako ionako ubijali djecu koja više nisu mogla trpjeti odvratne uvjete u toj dvorani? Jedina ruska pogreška je bila šlampavost izvođenja napada. Jer takve ljude... ljude koje prijeđu veliku udaljenost s namjerom da zarobe, psihološki izmuče i, po potrebi, poubijaju jednu čitavu školu djece, jednostavno ne treba ostaviti na životu. Da Rusi nisu napali školu, još je djece moglo stradati. Što se tiče činjenice da su ostavili nekoliko terorista u ukradenoj odjeći da izađu iz škole u hrpi djece... Što su mogli napraviti? Posmicati sve i nadati se da su ubili teroriste? Sa teroristima se ne pregovara. Teroristi se ubijaju, što dulje, što polakše i što bolnije.
Ova situacija je samo jedna u nizu terorističkih napada koje vidimo u zadnje vrijeme. Na bombaše samoubojice iz Iraka i nekoliko mrtvih Amera po tjednu se više ne obaziremo. Bush i Kerry su ozbiljnu temu terorizma pretvorili u smiješan alat za proklete predsjedničke izbore. Ljudi se na terorizam uopće više ne obaziru, svejedno im je, sve dok se to ne pojavi u njihovoj zemlji. A onda je prekasno. Kako se boriti protiv terorizma? Terorist može biti bilo tko. Vaš susjed, onaj sumnjivi tip u tramvaju, vaš dugogodišnji kolega sa posla. Ne znate dok nije kasno. Kako se boriti protiv toga? Gerilsko ratovanje terorista, spojeno sa pristupačnošču tehnologije i oružja, te inteligentna strategija borbe pretvorila je teroriste u najopasniju silu na svijetu, koja sa malo resursa postiže velike stvari uz malo mrtvih. Na strani gerilaca. Kako se boriti protiv toga?
Nikako. Ne može se voditi uspješna borba protiv terorizma. Pitam se, što Amerikancima i Rusima znači što su malo razgibali svoje goleme vojske da primire Irak tj. Čečeniju, što su ratovanjem sredili sve vojne snage, kad još dan danas ne postoji prava vlast i mir u tim zemljama? Ništa im ne znači. Ostavili su na životu najopasnije članove društva i nemaju nikakve prilike da ih zaustave prije izvršenja cilja. Ne može se. Nema nikakve obrane protiv toga. Možda nekakav odgovor na to postoji, ali ja ga ne znam. Znam samo jedno. Teroristi su ljudi koji se bore za svoj cilj, koji se bore za svoju domovinu, ali recite vi meni... koji je cilj vrijedan tisuća nevinih žrtava? Koji je cilj vrijedan pokolja nevine djece? Koji je cilj vrijedan gubljenja svega ljudskog u sebi?
Minuta šutnje za djecu iz Beslana.
Kierlan Darkskye,
Silent in Prayer
|
