petak, 08.03.2013.
Žene....
One koje rade na beskonačnim pogonskim trakama, čiji zvukovi im po 10h dnevno paraju uši...
One koje su samo broj u statističkim podacima zavoda za zapošljavanje....
One koje griju stolicu najmanje 16 godina , učeći sve potrebno i nepotrebno za eventualno radno mjesto koje im ispred nosa zauzmu tatine kćerke s jeftino kupljenom diplomom, na sezonskoj rasprodaji za stolom elitnog restorana gdje odzvanjaju kuckanja skupocjenih čaša i gdje se grla moče najfinijim vinima iz francuskih podruma ...
One koje rade daleko iznad onih 8 zakonskih sati, a plaćena su im samo 4...
One koje hrane svoju bolesnu djecu, i svaki novi dan im donosi novi strah za budućnost te iste djece jednog dana kad njih više ne bude....
One koje jutrom nanose jeftine pudere na netom prebijeno lice kako bi sakrili friške modrice , i kako bi dok ih smrt ne rastavi bile vjerne sebi, Bogu , narodu i njemu ....
One koje na tuđoj djeci vide svoje oči, i koje pogled na tuđu djecu boli duboko ispod prsnih kostiju jer znaju da svoje oči nikada neće vidjeti na svojoj djeci ....
One koje leže u bolnicama sa iglama u rukama, tuđim organima u sebi , tuđom krvlju koja kola njihovim žilama, koje imaju samo jednu želju , da su zdravije nego danas...
One koje nisu dužne objašnjavati seotskoj mahali svoje izbore, svoj put, svoje razloge i svoju samoću....
One ... naši mali heroji ...
Sve one... danas su ništa više žene.
