subota, 31.10.2009.
More snova, i ja s njima
Nemam ništa od tebe. I onda se borim sama sa sobom i pitam čemu sve ovo? Svo moje nadanje, sve sumnje, sve strepnje, kad i onako znam naš kraj. Samo ga odgađamo.
Negdje u najskrivenijem kutu svojih snova vidim tebe i mene, naš dom, našu djecu, tvoje oči na njima. I onda stanem sama ispred svojih misli, udarim o njih kao o najtvrđu stijenu , razbijem se i zaplačem. Jer nisi moj. Nisi moj ništa više od stvarnosti , a stvarnost prezirem.
Znači li to da se trebam boriti za tebe , koji si njen mnogo više nego moj, koji možda sanjaš iste snove kao i ja, koji na svojoj djeci zamišljaš moje oči,,,??
I kako se bori?? Što trebam od života uraditi osim željeti neizmjerno, puna srca?? Mislila sam da želje mogu svijet pokrenuti. Sad znam da su me lagali.
Želje mogu uništiti i ono malo minulih snova u nama.
Mi smo iluzija koju držimo na životu, iluzijom se zavaravamo, dopustili smo joj da u nama izgradi more snova, dopustila sam jednom snu da me zavede.
Zašto te ne pustim iz svog života, i zašto sam ne odeš kad vidiš da nemaš razloga ostavati,,??
Koliko dugo ćeš živjeti u meni i šta ću sa svojim snovima kad odeš?
