KemoTerapija

Posljednjih milenija mnogim našim životima vlada nasilje. Na izmaku ove 2006. godine, želim vam svima poželjeti da nastavak života proživite - uz uobičajene želje vezane za zdravlje, sreću i berićetnost - bez nasilja.
Nadam se da mi nećete zamjeriti ako vas podsjetim što su o nasilju rekli znatno mudriji i učeniji od mene.
Izvolite, dražesne Blogerice i uvaženi Blogeri, počastite se-

Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama vrhunac je nasilja. (Lao-Ce, 600. prije naše ere, kineski filozof i vjerski reformator)

Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima. (Talmud, stvaran između II. i VI. Stoljeća, zbirka vjerskih spisa, zakona i komentara u kojima je sačuvana tradicija mitova i duhovne kulture židovskog naroda)

Čini dobra djela, i ne budi okrutan, jer nasilje je oružje glupana. (Sabir Termezi, XI. stoljeće, perzijski pjesnik)

Drznici koji ljude što se boje
Progone zajski, a pokažu l' zube
il' kesu tko, ko janjci mirno stoje. (Dante Alighieri, 1265. – 1321., talijanski pjesnik)

Kome zakon leži u topuzu,
Tragovi mu smrde nečovještvom. (Petar Petrović Njegoš, 1813. – 1851., crnogorski pjesnik i vladika)

Agresija koja je užasna kad je počini jedan, ne kažnjava se kad je počini mnoštvo. (Herbert Spencer, 1820. – 1903., engleski filozof i književnik)

Dok stoji pravo jačega, nitko nije siguran ni za košulju svoju. (Ante Starčević, 1823. – 1896., hrvatski književnik i političar)

Jauk se čuje bez obzira da li tučeš, ili tebe tuku. (Henrik Johan Ibsen, 1828. – 1906. norveški književnik)

Nasilje je zaista u rodu sa strahom. (Arturo Graf, 1848. – 1913., talijanski književnik)

Nikakve lijepe riječi ne mogu da skinu primljene batine. (Antun Radić, 1868. – 1919., hrvatski političar i književnik)

I svuda čovjek čovjeka sili, da ga prizna da je njegov bog. (Mihovil Pavlek Miškina, 1887. – 1942., hrvatski književnik)

Može se, kad se hoće, ako se hoće tako, da pucaju kosti onima koji tako neće. (Miroslav Krleža, 1893. - 1981., hrvatski književnik)

Nasilje je od koristi samo onima koji nemaju što da izgube. (Jean Paul Sartre, 1905. – 1980., francuski književnik i filozof)

Ćuška je zabluda udarenoga, u tome i jeste njegova neizbrisiva sramota. (Ranko Marinković, 1913. – 2001., hrvatski književnik)

Priroda nasilnika je: da pozivaju ka slobodi da bi je ukopali; da govore u ime naroda da bi ga porobili; da brane prava siromaha da ne bi nikada postali bogati; da se suprotstavljaju nasilju da bi posijali još tvrđe i oštrije nasilje ako bi zasjeli na vlast.

Ovdje se ne živi da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umiralo, ovdje se umire da bi se živjelo! (Mehmedalija Mak Dizdar, 1917. – 1971. bosanski pjesnik)

Nema mira... Obijesni gone mirne. I ne samo obijesni. Mirni dremljive, dremljivi zaspale. Zaspali možda mrtve? (Mirko Božić, 1919. – 1995., hrvatski književnik)

Meni je od svih Psalama najdraži 19. Ako ga budete pročitali, znat ćete zašto. Naročito ćete to znati po mome dodatku ovome psalmu kojemu je naslov:

JAHVE – SUNCE PRAVDE
2 Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
3 Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.
4 Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
5 al' po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do nakraj svijeta sežu.
Ondje suncu razape šator,
6 te ono k'o ženik iz ložnice ide,
k'o div kliče kad prelijeće stazu.
7 Izlazi ono od nebeskog kraja,
i put mu se opet s krajem spaja,
ne skriva se ništa žaru njegovu.
8 Savršen je Zakon Jahvin - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino - neuka uči;
9 prâva je naredba Jahvina - srce sladi;
čista je zapovijed Jahvina - oči prosvjetljuje;
10 neokaljan strah Jahvin - ostaje svagda;
istiniti sudovi Jahvini - svi jednako pravedni,
11 dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
12 Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
13 Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
14 Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga.
15 Moje ti riječi omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem tvojim.
Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Možda bih ovome dodao još samo ovo: neka dobrota prati moju djecu, Natašu, Ivana-Gorana, Amira i Unu, njihove majke Vjeru, Ljerku i Kameliju i sve njihove ljubavi; neka ljepota obasja duše moje sestre i njenoga muža i tople duše Blogovske; neka Život blag bude prema Juliere, Tabi i Amiri, Velikoj Mami, Mićku, mojoj virtualnoj unuci Ifi, Žderi, dragoj mi La Woomen, Branku Uvodiću, Bridge, Udu Veličanstvenome, Zorici i Zlatku, mirisnoj Bugenviliji, Malnaru, Ptici Trkačici, Blagi i Pavi, Annie de Svima Nama, Jazzie, Juri Hrvačiću, Knjiškom moljcu, Jošku, Halu (neuvjetnoj inteligenciji), Felkeru, Chichi, Potočnjaku, Lebu, Sebastijanu, Lucy Fair, Kužeu, Tehnoženi, Cvetku, Kešpičkicama, Daliboaru, Radmili, Plavom snu, Kaćinarijima, Vibiju (koji mi se rekao javiti sutra, prije mjesec dana), Tomislavu Paliniću, The Flapper Girl, Branku Jordaniću, Bestjelesnoj, Kapryju, Davorku Vidoviću, Branku i Vladi, Bitangi i Princezi, Vladi Svibenu, Scorpyju, Branku i Višnji, Papa Racu, Vlahi i Albertu, najdražoj Beštijici, Ćiri Blaževiću, nikad Apstinentici, Đemi, Dariju, Damama iz negdašnjeg Tabinog ureda, Sisatom Tarzanu, Igoru i Danici Blašković, ljupkoj Riječanki, Mari Nemčić, slatkoj Napolitankici, Helgi, Tinčici u tramvaju, Juri Biliću, Diiiiinuuuu dragom susjedu, Dvornikovima, Kulerici, Pisarovićki, Francu Riba@rnici, Ćiri Gašparcu, Medu Blog Većeg Zla, Kići Slabincu, Noisodu, Gabi, Arsenu i Matiji, Zeko zna, Fabriju, Ja u ljubav vjerujem, Milčecu, Borutu, Šebreku, Dvoje 69, Trusiću, Virgin Suicides by koki, Svilenima, Kupusici, Đuri Baliću, Chainfire, Jari, Zmajevni, Ivanu Turkalju, Ruži nestaloj u haustoru, Dariji Marijanović, Kukuričeku 2006, Ivici Zadru, Zlimenku, Redži, Zrinskom pismu, Josipu Mikšiću, Tofiju, Žiletu, SadosticoShu, Židaku, Slobodnoj Šumskoj Republici, Peri Zlataru, Mojblogu, Rojsu, Letećoj skiji, Šestanu, megastoj i željno čekanoj Megi, Sandri Bagarić, Kontemplativi, Barbari Othman, Afriki, Baji Lisinskom, Vjetru koji se vezat ne može, Tanji Šimić, Jošku Martinoviću, Maji, Merlićima, Alternativnoj naslovnici, svima u Dobro jutro, Hrvatska... zapravo svim živima i onima koji će živjeti, da dalje ne nabrajam.
Jer svi smo mi samo mali dio jedne Velike Cjeline.
Velike Svemirske Obitelji
To je to Sunce Pravde koje nam se ponovo vraća.
Neka upravo to Sunce grije naše, čini mi se, već pomalo griješne i promrzle duše.

Sve je počelo tako što sam zakasnio na prvu probu Areteja. Nemam običaj kasniti, pa sam sam sebi psovao sve po spisku.
Negdje oko podne susreo sam na Trgu Nedjeljka Žderu, producenta HTV i moga dobrog drugara. Sjeli smo u Gradsku kavanu u kojoj je bio stožer hunamitarne akcije "a bebe..?"
S ekipom je bila direktorica TV Mare Nemčić i mi na brzinu dogovorismo da i ja izravno pratim akciju.
Ko nekad, ko nekad...

Poslije svratih u kod Pave u Gavellu. Baš na vrijeme da čestitam Nadi Abrus rođendan, a Vladi Svibenu imendan. Vlado je donio pečeno carsko mesa i pečene bunceke, pa smo lijepo zabavili tim delicijama. U našem se društvu našao i Boris Mutić sa suprugom. Prisjetili smo se prošlih vremena kad se svakodnevno ovako krkalo.
Ko nekad, ko nekad...

Poslije sam otišao u Gradsku kavanu.
Negdje oko 18,30 sati počelo se skupljati društvo. Mare, Tanja Šimić, šefica programa, Veljko Đuretić, Goran Ugrin, Ždero i ostali bili su u punom pogonu. Ni ja nisam zaostajao u svom dijelu posla. Svojedobno smo Mare, Veljko i ja radili zajedno. Bila su to neka druga vremena, ali uvijek isti entuzijazam.
Ko nekad, ko nekad...

Stigli su i svi voditelji, valjda dvadesetak najpoznatih HTV voditelja, dvije režijske ekipe...
Mare, Tanja i Veljko provjeravaju svaki detalj.
Počeli su stizati i gosti koji će telefonski pokušati šarmirati TV gledateljstvo da sudjeluje telefonskim pozivima pripomoći humanitarnoj akciji.
Isto činim i ja kao Blogomobil.
TV ekipa i ja uopće nismo razgovarali. Sporazumijevali smo se pogledima.
Ko nekad, ko nekad...

Među prvim gostima stigao je Žarko Potočnjak. Ostavljam ga kod kompjutora, a ja krenuh u obilazak prepune Gradske kavane. Prepoznajem mnoge. Naravno, i oni mene. U prolazu razmjenjujemo informacije dok se konobari spretno provlače kroz nas, noseći prepune pladnjeve različita pića, dakako doniranog. Tu je i kompletna ekipa Večernje škole, bez razrednika Pervana. Dugo se s njima nisam vidio, pa je susret baš bio onakav...
Ko nekad, ko nekad...

Nešto duže zadržavam se u društvu Zuhre. Igrao je u filmu moga sina Gigača, pa ga pitah kako je bilo. Naravno, Zuhra je više nego zadovoljan filmom "Prva pričest", a još više Gigačem. Kaže da me Gigo u svemu nadmašio, što mene oduševljava. Bilo bi žalosno kad nas naša djeca ne bi nadmašila.
Malo se zadržavam u društvu bračnog para Merlića, Dubravka i Željke, i Željkina brata Zrinka Ogreste.
S Merlićem sam razgovarao o njegovoj sadašnjoj TV emisiji, prisjećajući se dana kad je predavao hrvatski mome sinu, pa kad su on i Hloverka Novak Srzić radili, devedesetih, one glasovite Vijesti Drugoga programa, zatim Slikom na sliku, zajedno s Latinom.
S Merlićem je uvijek lijepo razgovarati, osobito o davnoj suradnji. Smijemo se negdašnjim štosevima. J
a pijem mineralnu, a on vino.
Ko nekad, ko nekad...

Tu je i Zdravko Mamić, Ivanka Boljkovac, Darko Janeš, Ivica Zadro, Branko Matutinović, Suki, Matija Vuica i Vlatka Pokos, Toni Cetinski, Duško Ljuština, Oliver Dragojević, Dino Dvornik, Gabi Novak, Grašo, Vesna Pisarović, Vana... svi su tu...
Ko nekad, ko nekad...

Pristižu i političari. Naravno, prvi je stigao Milan Bandić.
Glavni organizatori, Todorić, Pavić i Galić stoje na ulazu i zahvaljuju svakom gostu.
Naravno, tu su i moji iz T-mobila, ali njih ne poznajem.
Valjda su tu i oni iz Sony Ericssona, ali ni njih ne poznajem. Što zapravo i nije važno. Važno je da moj foto-mobitel šljaka. Doduše već se polako raspada od silne upotrebe, ali još šljaka.
Na ulazu, vidim, stiže Jadranka Kosor... Primjećujem i prijatelja dr. Izeta Aganovića, Mesićeva savjetnika. Znači da će i šef brzo.
Hitam stepenicama gore. A gore, za mojm stolom, Žarko se još zabavlja kompjutorom.
Ko nekad, ko nekad...

Emisija samo što nije počela. Za moj stol stiže i ministar Dragan Primorac. Dugo se nismo vidjeli, valjda nekoliko godina – tko će znati kad godine naprosto jure - pa je susret srdačan. Dogovaram s njim da se javi Blogovcima izravno, što on oduševljeno prihvaća.
Potom za moj stol stiže i Jadranka Kosor.
Moram priznati, pomalo skrušeno, da je tu bilo i komplimenata na njen mladolik izgled. Naročito je Potočnjak komplimentirao. Ja sam mu bio samo slatkorječiva logistika.
- Znaš, rekao mi je kad je Jadranka otišla, šteta da se ovako lijepa žena bavi politikom. Udvarao bih joj, ali ne znam kako? Jesi li ikad razmišljao kako političari fuliraju komadima? Jesi li ikad čopio kakvu političarku?
Naravno da nisam. U gimnaziji nisam hodao čak ni sa jednom omladinskom aktivistkinjom, a one druge bile su prestare za mene.
I dok nas dvojica raspravljamo o ulozi seksa u političkom životu, zapravo, ševe li političari samo nas, onako grupno i onako u glavu, kad nam priđe Predsjednik Mesić. Rukovasmo se, čak razmijenismo i nekoiko riječi.
Posljednji sam put s njim razgovarao devedesete. Jednom u Širokom Brijegu kad je u čuveni samostan doveo Bogića Bogićevića, kolegu iz Predsjedništva SRRJ, a drugi put kad je gostovao u emisiji Ksenije Urličić. Ja sam tada bio zadužen za razgovorne teme, pa me pitao može li ispričati jednu anegdotu iz Stare Gradiške. Pitao sam ga koju, a kad je anegdotu prepričao, skužio sam da će se izvrsno uklopiti u emisiju, pa sam se složio s njegovim prijedlogom, tim više što je Vera Svoboda, glavna junakinja anegdote, bila prisutna za istim stolom.
A anegdota je vrlo kratka.
U zatvoru Stare Gradiške, u kojem je jedno vrijeme boravio uznik Mesić, gostovala je kraljica starogradske pjesme Vera Svoboda. Dvorana je bila dupke puna zatvorenika, a Vera ih je pozdravila riječima:
- Dobra večer, drago mi je da ste se okupili u ovolikom broju...
Pri rukovanju predsjednik me upitao kako sam, a ja mu odgovorih:
- Ko nekad, ko nekad...

Poslije sam izračunavao koliko bi moglo biti telefonskih poziva. Mare je rekla da bi bila zadovoljna kad bi se nakupilo 1.000.000 kuna. Tanja, optimističnija, računala je na 1.200.000 sa čim se složio i Veljko Đuretić. Ja sam bio siguran da će biti više od miljeipo.
Pokazalo se da sam i ja bio previše skeptičan.
Ali, nisam htio o tome. Htio sam reći da su sve troje, direktorica Televizija, glavna urednica i urednik mozaičnog programa, za trajanja cijelog programa trčali sa jedne scene na drugu, ne dopuštajući ni jednu grješku u izravnom prijenosu. Oni su dosta mlađi od mene, ali me doista začudila ta silna energija.
Zaista su šljakali ko nekad, ko nekad...

Kad su najviši dužnosnici završili svoja dežurstva za telefonm, smjestili su se za stolom u prizemlju. Pitao sam ministra Primorca kad će napisati poruku Blogovcima, a on me zamolio da donesem laptop dolje.
I dok su drugi za stolom mastili brkove ukusnim kobasicama, naš je ministar pisao poruku. I taman kad je završio i pružio ruku za jednom ljupkom kobasičicom, predsjednik Mesić se digao, a za njim svi ostali, pa i Primorac. Kobasica je ostala na pladnju, tužna, u društvu kolegica kobasičica.
Kad su visoki gosti zamakli iza stupa, sažalio sam se nad tužnom kobasicom i učinio joj ono što bi i ministar učinio da je stigao – pojeo sam je. A potom, da ne tuguje sama, maznuo još pet njenih milih sestrica i zadovoljno se vratio za svoj stol.
Ko nekad, ko nekad...

Bilo je mnoštvo anegdota. Meni se sviđalo to što se Potočnjak šalio s ministrom financija Šukerom, nazivajući ga "ministre Čobankoviću". Šuker mu je dokazivao da on nije Čobanković nego da je Šuker, a Žarko bi ga potapšao po širokim plećima i rekao:
- Dobro, ministre, budite tko hoćete da budete, ali ja znam da ste vi ministar Čobanković.
Ne znam je li ga uvjerio, ali Žarko je te noći bio vrlo uvjerljiv, što su mi poslije potvrdile i neke ljepotice. Rekle su da je bio:
Ko nekad... ko nekad...

A ja sam imao malu nezgodu s ministricom pravosuđa Vesnom Škare Ožbolt. Kad je završila dežuranje kod telefona žurila je doma. Zaustavio sam je da je fotnem. Ona je stala, namjestila se, nasmiješila onim čarobnim osmijehom, a meni je baterija iscurila. Ispričao sam se. I dok sam mijenjao bateriju, ona je cijelo vrijeme strpljivo stajala, nasmiješena i čekala. Trajalo je to više od minute.
Kad sam završio sa slikanjem, rekla mi je da nikad nije ovako dugo pozirala za jednu fotku.
Ispratio sam ministricu do stepenica, a potom se vratio kolegama novinarima. Za mojim se stolom ugodno smjestila redakcija Jutarnjega lista. Vrlo ugodne dame i šarmantni muškarci. Demonstrirao sam im blogomobilksku tehniku. Začudili su se kad su im se fotosi pojavili na Internetu, svega minuta nakon što su snimljeni.
A onda je došla TV ekipa, a ja sam iskoristio prigodu da reklamiram Blog.
Ko nekad, kon nekad...

Sve je završilo sat prije ponoći. Sjedili smo za stolom i umorni pili mineralnu i sokove. Svi smo šutjeli, samo je Darija Marijanović veselo pričala. Uvijek vedra i nasmijana, sklona šali i vicu.
Ko nekad, ko nekad...

Evo, pružila mi se prigoda da, zajedno s HTV-om, sudjelujem u večerašnjem dobrotvornom koncertu na Trgu bana Jelačića. Koncert će se održati pod naslovom "A bebe...?"
Omogućeno mi je da večeras izravno pratim ovogodišnju najveću humanitarnu priredbu izravno. Sad sjedim u Gradskoj kavani u društvu direktorice Televizije Mare Nemčić i glavnog producenta Gorana Ugrina. Obavljaju se posljednje provjere za večerašnju veliku feštu.
Naravno, dobrotvorni koncert je negdašnja izvrsna ideja HTV, koju su ove godine prihvatile neke udruge, ustanove i privredne organizacije.
Riječ je o jednoj davnoj akciji HTV, koju je pokrenula današnja direktorica Televizije Mare Nemčić, a koja se godinama održavala pod naslovom "Dobro je činiti dobro".
Nadam se da se sjećate i one vrlo uspjele akcije, prije nekoliko godina, kojom je skupljeno toliko novaca da je svako gluho dijete u Hrvatskoj moglo dobiti aparat pomoću kojega može čuti.
Ovogodišnja akcija ujedinjuje sve dobre ljude koji su voljni pomoći rodilištu u Petrovoj, te tako omogućiti da sva djeca u normalnim uvjetima započnu život.
Akcija "A bebe...?" ne traži mnogo. Dovoljno je da samo jednom nazovete broj 060 9000. Tim pozivom na račun budućih beba automatski stiže 5 vaših kuna.
Nije mnogo, a čovjeka veseli. Zapravo, u konačnici je to prilična količina novaca.
Kad bi svaki Bloger nazvao večeras samo jednom taj dobrotvorni telefonski broj, onda bi buduće bebe dobile samo od nas 250.000 kuna.
Zato - ne oklijevajte. Zvrcnite.

Večerašnju priredbu moći ćete pratiti već od 18,30 sati na Blogomobilu.

(Nastavak)

Na izlete smo išli rijetko, zapravo nikada. To je bilo prvi puta da idemo nekamo izvan Zagreba. Do tada su nas vodili na Sljeme. I to pješke.
Svi smo bili ludi za tim izletom. Nekoliko smo se dana nestrpljivo pripremali.
A izlet u Stubičke toplice doista je to i zaslužio. To je bio moj najljepši izlet u životu. Prvi izlet je kao prva ljubav, nikad se ne zaboravlja.
Utrpali su nas u tri kamione, s drvenim klupama, složenim po širini, poprijeko.
Svaki je kamion imao svoju zastavu i svoga zastavnika.
Kad smo se vozili kroz grad pjevali smo borbene i druge pionirske pjesme.
Ja sam bio zastavnik na prvome kamionu. To je bila najveća počast na svijetu, pa su mi svi dečki zavidjeli. Svi su ljubomorno pogledavali u moju zastavu, zamišljajući sebe na mome mjestu, a ja sam ih ignorirao. Ništa me nije moglo odvojiti od zastave, pa čak ni poziv da igram s ostalima fanta. Cure su me pogledavale. Znao sam da sam najvažnija ličnost u sva tri kamiona. To je znala i Cica. Stajala je pokraj mene, ponosna kao da ona drži zastavu. Mama joj je napravila cijelo brdo sendviča i kolača, pa mi je, dok sam držao zastavu s obje ruke, trpala u usta kolače. Gotovo sam se istopio od sreće.
Negdje na pola puta do Stubaka, tamo iza cementare, prišla nam je Beba i rekla da me mora poljubiti. I to filmski. Gospode bože, što mi je bilo neugodno. To me ubilo. Tko je vidio da ja ljubim Damirovu djevojku i to još filmski!
Dakle, to je bio poljubac! Kao da je netko koprivom prešao preko mojih usana! Beba je doista znala poljubiti kao na filmu, s jezikom, i to je bio moj prvi pravi poljubac. U trenutku sam izgorio, kao fosfor na satu kemije, i ponovo se zaljubio u Bebu.
Kad smo stigli u Stubake, zamolio sam Bebu da malo popričamo, ali da nitko ne vidi. Dogovorili smo sastanak u klozetu, i to ja u muškom, a ona u ženskom. Tako ćemo razgovarati, a biti odvojeni, jer je zid dijelio muški zahod od ženskoga, znate onaj poprečni zid koji kao da ne postoji, toliko je bio tanak. Pola sam je sata čekao, gotovo sam se sav usmrdio od čekanja. Već sam se počeo odljubljivati misleći da neće doći. Ipak je došla.
Ne vjerujem da je WC najromantičnije mjesto na svijetu, ne vjerujem da je baš to smrdljivo mjesto pogodno za ljubavne izjave, ali ja sam Bebi baš u klozetu rekao da sam zaljubljen u nju i da bih htio da hodamo. Ona mi je odgovorila da se i ja njoj sviđam, ali da sada ne može sa mnom hodati, jer hoda s Damirom. Rekla je da njega voli više od mene. Zar tu debelu kovrčavu svinju, planuo sam kao šibica, pa ja ga mogu prebiti lijevom rukom, toliko sam jači od njega. Onda je ona rekla da snaga nema nikakve veze sa zaljubljivanjem. Jer bi ga valjda još više voljela kad bi ga prebio. To me deprimiralo, pa sam rekao da nema pravo, jer je poznato da žene vole jače, da sve žene vole Tarzana i brze revolveraše, a ona se nasmijala i rekla da sam zgodan, ali da je jedno film a drugo šesti razred osnovne škole. To me baš uzrujalo, kako samo može biti tako glupa, pa sam joj rekao da je film zato drugo što su prave žene toliko pametne da nađu prave muškarce koji će ih braniti od gorila, krokodila i drugih razbojnika. Bila je uporna, a ja sam je strašno volio, pa sam pitao bi li mene više voljela kad bi me Damir istukao. Rekla je da vjerojatno bi, jer žene vole skrbiti, da se u svakoj ženi krije majka i svašta. Pričala je grozne gluposti, a ja sam je slušao u interesu ljubavi.
Poslije sam se našao sa Cicom kod bazena, pa smo otišli na kupanje.
O, to je bilo najljepše kupanje u mome životu!
Napolju, oko bazena, svuda listopad i kiša i hladno, a bazen s toplom vodom. Nikad u životu nisam vidio toliko tople vode na jednom mjestu. Nije mi bilo jasno kako su mogli toliku vodu ugrijati. Mi smo se u kući kupali jednom tjedno, obično u subotu, a voda nije bila osobito topla; ugljen i drva bili su prilično skupi, a samo je otac zarađivao. Barem je tako uvijek govorio.
U bazenu nas je bilo stotinjak, a ja sam se ponovo zaljubio u Cicu. I to zbog poljubaca u toploj vodi. Ljubili smo se divno. Prvo sam ja zaronio, mogao sam više izdržati bez zraka, a potom Cica. Ja bih je tada uhvatio za glavu i, dok je ona žmirila, ljubio je u stisnuta usta. Nije nam smetalo što smo pritom znali popiti poneki gutljaj klorirane vode.
Vraćajući se iz Stubaka, opet smo igrali fanta u kamionu. Zastavu nismo držali, jer je bio mrak i nitko ne bi vidio. Ja sam se ljubio sa Cicom.
Ona se nije znala ljubiti kao Beba, njene me usne nisu pržile, od njenih usana nisam izgorio.
Drugi smo se dan Damir i ja potukli. Jasno je da sam dobio grdne batine.
Svi su se čudili, jer se znalo da sam znatno jači od Damira, već sam ga nekoliko puta prebio ko vola u kupusu. Samo je Beba znala zašto me Damir prebio. Rekla mi je da sam pravi mišek, prava muškarčina, kad sam u stanju žrtvovati i život za svoju ljubljenu. Brisala mi je krvavi nos i ljubila izubijano lice. O, kako sam bio sretan!
Damira sam dočekao drugi dan, kad je Beba bila na magarećem satu, pa sam mu trostruko vratio.
Vrijeme s Bebom je bilo nezaboravno. Bili smo vrlo sretni, osobito ja. U kinu smo sjedili jedno pokraj drugoga. Te su mi kino-predstave bile kao izmišljene. Beba je bila bolja od Cice. To je znao i onaj kovrčavi medvjed, pa joj je stalno dosađivao.
Onda je Beba izmislila da će jedan dan hodati s jednim, a drugi s drugim, a mi smo, htjeli to ili ne htjeli, morali pristati. Sve do rođendana.
Kao klinac nisam nikad slavio rođendane. Zapravo bih slavio, ali nikad u kući nije bilo love za moj rođendan. Znalo se dogoditi da mi starci poklone neku sitnicu, bonbon, čarape, potkošulju ili nešto slično, ali nitko od nas do toga nije držao. Zato je moj trinaesti rođendan bio najljepši u životu. Beba mi je poklonila komplet Tarzana. Pet knjiga! Bio sam najsretniji čovjek na svijetu, a bio sam još sretniji kad je drugoga dana poklonila Damiru za rođendan Idiota. Svi smo ga u razredu zezali – idiote, idiote! – a on je Bebu ispljuskao, neka se nosi i ona i onaj koji joj je rekao za tu knjigu. Da bih je obranio, morao sam ga dobro istući. Sav uplakan pobjegao je iz razreda dok smo svi za njim vikali – Idiote! Idiote!
Beba je također plakala.
Bilo mi je žao i nje i Damira, pa sam njegovu knjigu odnio kući, misleći je drugi dan vratiti pravom vlasniku.

Međutim, Damir se više nije vratio u školu. Došla je njegova mama i ispisala ga iz proklete trnjanske džungle gdje djecu ubijaju.

Beba nije uspjela ispraviti pet kečeva, pa je ostala u šestom osnovne.

Ja sam, u međuvremenu, pročitao i Tarzana i Idiota. I tek su mi se tada oči otvorile.
Bože dragi, kakav li sam bio – idiot!

(KRAJ)

(Nastavak)
Molio sam i ostale nastavnike za jednu jedinu jedinicu. Nisu mi dali, škrtice škrte. Opravdavali su se tako što mi nisu vjerovali da ništa ne znam. Jedan me je čak prokužio, stari Šaljapin, pa me osramotio pred cijelim razredom. Rekao je da sam u godinama kad se vrlo lako dogodi zaljubljivanje, reče da vrlo vjerojatno moje ljubavi objekt nije dobra učenica, pa kao zaljubljenička solidarnost i svašta.
Još je pogledao Bebu i rekao: Zar nije tako, Beba zlato?
Na te sam se riječi dobrano zacrvenio. Bilo mi je grozno neugodno, pa sam mu odbrusio da se samo frajeri mogu zaljubljivati, a ja, kažem mu, nisam frajer, igram nogomet najbolje u razredu, mogu najjače udariti, kažem mu, gađam šprihericom kao Robin Hood strijelom, a tko je vidio da se takav tip kao Robin Hood može zaljubiti!
Dok sam ja govorio Beba me gledala, pa sam okrenuo glavu tako da je ne vidim, ali sam ipak znao da me gledaju njene velike, kao livada zelene oči, znao sam po vatri na potiljku da me gleda. Svi su u razredu vidjeli da baš mene gleda, pa i stari Šaljapin. O, kako mi je bilo vruće!
Da nesreća bude veća, tog je dana u školu došla moja majka i, jasno, sve su joj rekli.
Gotovo da sam u crnu zemlju propao kad mi je rekla za pubertet i slično.
Zaključao sam se u kupaonicu i vikao da se nisam nadao od nje da će pričati takve gluposti. Rekla je da pubertet nije glupost, iako tada ljudi čine glupe stvari.
Ja sam bijesno plakao, vikao na nju da je šenula pameću, da je nepristojna i da ću sve reći ocu, i to onda kad se kući vrati pijan i kad je jako strog. Moj stari kad je bio pijan glumio bi trijeznog i strogog oca. Ništa nije govorio, samo bi strogo gledao. Govorio bi samo rukama. Kad mu nešto kao nije bilo pravo, zveknuo bi me šamarčinom. To bi jezikom njegove ruke značilo: balavac jedan balavi!
E, kad sam majci rekao da ću je tužiti ocu, ona se, prokletnica, smijala i rekla mi da svi jednom dođu u taj prokleti pubertet. Ja sam se zainatio da tamo neću ići. Rekao sam joj da mi je dobro i ovako kako je, da je bolje u kupaonici nego u pubertetu i tko je uopće vidio da normalan čovjek kao ja ide u pubertet.
Onda je došao otac i, jasno ko pekmez, stara mu je sve rekla. On mi je strogim trijeznim glasom naredio da se to mora, a kad sam odgovorio da ja ništa ne moram, zviznuo mi je dvije pljuske da mi i danas obrazi bride od njih.
Od tada sam mrzio pubertet iz dna duše. I bojao ga se kao vrag tamjana.
U školi sam svojedobno zaradio ospice, šarlah, mums, gripu, pa sam mislio da me neki mogu zaraziti i pubertetom. Zato sam nekoliko tjedana markirao, odnosno izbjegavao školu sve dok ne prođe, mislio sam, epidemija puberteta.
Jasno, dali su mi neispričano, a stara me dobro istukla. Čak mi je i otac darovao one svoje dvije čuvene pljuske!
I dok sam ja bježao od puberteta, Beba se zaljubila u kovrčavu hulju Damira.
Zbog toga sam bio jako nesretan, pa sam se, njoj u inat, zaljubio u Cicu. Svi su znali da sam se zaljubio u Cicu, premda smo to nas dvoje krili.
Kad smo išli u kino sjedio sam pokraj Cice i to tako kao da se nikad u životu nismo vidjeli. A kad se ugasila svjetlost i počeo film, mi smo se dirali rukama – palac na palac, kažiprst na kažiprst i sve tako redom. Pri kraju filma dirali smo se i čitavim znojnim dlanovima.
Od tog sam dodirivanja sve zaboravljao, pa nikad nisam mogao upamtiti sadržaj filma. Dečki su to znali, pa su me provocirali da im ispričam što se dogodilo, a ja bih se razbjesnio, pa jedno vrijeme nisam htio ni pogledati svoju novu ljubav.
Samo smo se dopisivali.
O, to su bila prava pisma!
I Cica i ja bijasmo odlični učenjici, znali smo dobro gotovo sve predmete, pa smo dobro znali i povijest. To smo znanje koristili u našim ljubavnim pismima.
Ja sam, na primjer, pisao da sam njezin junak, da sam Ahil, i da ćemo jedno vrijeme biti razdvojeni zbog rata, a ona mi je odgovorila da ja nisam nikakav njezin Ahil, nego Filemon.
Pitao sam je tko je pak taj prokleti Filemon, kakva je junačka djela učinio, a ona mi je odgovorila da je bio muž Baukide.
Kakve proklete Baukide, pitao sam, jer nikad nisam bio čuo ni za kakvu Baukidu, znao sam za Penelopu, Merilan Monroe, Doris Day, Irenu Kolesar i još neke žene iz susjedstva, ali o Baukidi, ali doista nisam imao pojma.
Ona mi je napisala da su Filemon i Baukida najidealniji bračni par, da ih je sam drug Zeus posjetio i kad se uvjerio da je ona divna, poštena itd. žena, a on dobričina kao susjed Štef rogonja, on ih je posvetio: nju pretvorio i mirisnu lipu, a njega, to jest mene Sebastijana Pukšeca, u hrast.
Idi bestraga i ti i Baukida, i Filemon, i Zeusa, i susjed Štef rogonja, i hrast i lipa, ja to neću, odgovorio sam gnjevno, ja više volim biti Ahil, on je junak, a Filemon je samo jedan običan oženjen čovjek kojeg su pretvorili u hrast, a zna se da ispod hrasta stalno svinje ruju i msrde; ja sam Ahilej i gotova stvar!
Nije dobro biti Ahil, opet mi je pisala, jer je Ahil imao ranjivu petu, a osim toga njega su ubili. Njoj, kao, ne treba mrtav junak, ona mene voli zato jer sam živ.
Znači, ti me ne bi voljela kad bih junački poginuo, pitao sam je u slijedećem pismu.
Bih, voljela bih te, ali ti bi bio mrtav, pa bih ja morala hodati s drugim.
Kojim drugim, pitao sam.
Sa Špirom ili Lucom, odgovorila je, oni mi se već dugo udvaraju.
Vidi prokletnika, pisao sam svojoj Baukidi Cici, ubit ću boga u njima zbog toga, zgužvat ću ih kao stare novine.
Molim te nemoj, pisala je, ja sam im već zaprijetila tobom i oni su mi obećali da se više neće udvarati.
Znači da nećeš da ti budem Ahilej, opet sam pisao na satu povijesti, dok je Napoleon tumačio neku bezvezariju.
Neću. Hoću da budemo Baukida i Filemon.
E, ja neću biti Filemon, to mi se ne sviđa.
Zašto, pitala me.
Zato, odgovorio sam, što mi tata i mama ne bi dali da se oženim.
Na to sam zaboravila, odgovorila je, ni meni sigurno ne bi dali.
Što ćemo sada, pitao sam u idućem pismu.
Treba izmisliti nekoga tko nije bio oženjen, a volio je toliko koliko se nas dvoje volimo, pisala je.
Fino, sjetio sam se, bit ćemo Tarzan i njegova žena.
Pa i oni su bili oženjeni, razočarano je napisala.
Nisu, bio sam siguran u svome odgovoru. Nisu, jer u prašumi se ne mogu oženiti. Tamo nema ni popa, ni matičara!
O, to je lijepo, odgovorila je nježnim rukopisom, bit ćemo Tarzan i njegova žena...
Tako smo se dopisivali, moja Cica i ja, sve do onoga dana kad smo išli na izlet u Stubake.
(Nastavit će se)

Mogao sam se okladiti s bilo kime na svijetu, da o onome prokletom Dostojevskom nitko od svih neznalica iz šestoga be nije nikada čuo ama baš ni jednu jedincatu riječ, a ponajmanje dugokosa Beba, kovrčavi Damir i ja, Sebastijan Pukšec, pa ipak nam je taj Rus otvorio neznanjem zatvorene oči, da ne kažem što sve ne.
Beba je bila moja i Damirova djevojka. Nas dvojica bili smo zatelebani u nju pravim ljubavnim žarom trinaestogodišnjih ljudi.
Što da vam kažem o Bebi?
Nije bila najljepša u razredu, zapravo uopće nije bila lijepa. Kad govorim o ljepoti, onda je tu prije svih djevojaka jedna Nataša koju smo prozvali Cica, zato jer su joj cice počele rasti još u četvtom osnovne, pa jedna mala Zdenka.
A ta je Zdenka bila pravi pravcati vrag. Njoj su cice počele rasti u šestom osnovne, zato što je prije bila mala, pa je morala porasti da bi ih uopće mogla nositi. Uvijek se šalila i smijala, a imala je strašno velike oči. Mi smo je zafrkavali da ima veće oči i od glave, a ona bi nas tada tužila razredniku, starom Pitagori. Pitagora nas je samo pogledao; bilo je dovoljno samo da nas pogleda da bismo znali što to znači. Kad god bi nekoga pogledao, taj bi morao ostati na magarećem satu, a svi znamo što je to magareći sat. To bi nas strašno deprimiralo, a najviše zbog toga što je Pitagora cijeli sat tupio prokletu matematiku i fiziku. Nitko normalan nije volio matematiku i fiziku, pa smo tada iz dna duše mrzili Zdenkicu i sve ostale tužibabe.
Poslije izdržavanja i preživljavanja kaznenog magarećeg sata izlazili smo iz škole psihički ubijeni, jasno zbog matematike i fizike, a i zbog ostalih iz razreda koji su nas čekali ispred škole i zafrkavali tako da nam je bilo grozno neugodno. Mi smo tada htjeli istući Zdenkicu, ali nas baš ona nije zafrkavala, pa nismo znali bi li batine imale smisla.
A bila je dobra, ta mala Zdenka. Kazala bi da joj je jako žao što nas je tužila Pitagori, da joj je strašno jako žao. I – to je bilo za krepati – zaplakala bi. Mi smo je znali tješiti pričom da će od njenih suza nastati katastrofalna poplava u dobrom starom Trnju. "O, to je nemoguće!", uskliknula bi naglo oraspoložena, a suze, velike kao oči, nikako nisu prestajale curiti niz njeno lijepo nasmijano lice.
Još je u razredu bila jedna vrlo lijepa djevojka. Bila je to Lili. Nju nismo zafrkavali, jer joj je mama predavala hrvatski. U početku jesmo, ali kad smo nas trojica-četvorica dobili topa iz hrvatskoga, drugi su uvidjeli da je vrag šalu ostavio, zapravo da je donio keca u imenik, pa su se pravili mutavi senilci. Ubijali bi se od silne ljubaznosti i nježnosti, pravili joj različite usluge tako da se oko nas sve uslužno prašilo. Nitko je nije vukao za plave čuperke, nitko joj nije trpao snijeg ili bilo kakve kukce, leptire ili hrušteve, u tek nabubrela njedra. Imbecili su joj nosili torbu, a pekmezave bezvezakinje poklanjale različite sitnice, kao fol im nisu trebale. Obični fuliranti u fulirantice!
Mi smo hrvatski poslije ispravili, a fuliranti su bili isplaćeni Lilinim prezirom. Zbog toga mi se Lili sviđala, mislim da sam je čak i volio, ali ne previše, zapravo ne toliko da bi s njom hodao ili imao nešto drugo, recimo sjedio kraj nje u kinu ili tako nešto.
Beba je uvijek imala jedan iz hrvatskoga. Činilo mi se da je tog keca vukla cijeli život sa sobom, ali se ne bi moglo reći da je bila najveća kretenka u razredu, zapravo uopće nije bila glupa. Uvijek je čitala nekakve debele sumnjive knjige. Nikome ih nije posuđivala, zapravo nikad je nitko nije ni tražio knjige na posudbu. Proglasili smo je knjiškim crvom samo da je spasimo od prekomjernog čitanja. Uzalud. Govorili smo joj da nitko pametan ne čita te glupe knjige, bolje je igrati nogomet, govorili smo, krasti jabuke iz popovskoga vrta u blizini škole, gađati šprihericom u najlon-čarape elegantnih prolaznica ili naprosto ispružiti sve četiri u zrak i u tišini sobe prisluškivati susjedov radio-aparat.
Mislili smo da će poslije takvih riječi zaplakati, ali Beba nikad nije plakala. Odmaknula bi se od nas bez ijedne riječi, a ja sam se tada zaljubio. Zato što nije plakala i što nas nije tužila razredniku. Zaljubio sam se grozno i to sam joj napisao. Lijepo sam sjeo i napisao joj pismo o tome da mi se jako sviđa i da bih vrlo rado s njom hodao.
Odgovorila mi je da ne vjeruje ni u jednu jedinu riječ koju sam joj napisao. Ja sam joj opet napisao da je sve istina i da je još više volim zbog njena odbijanja. Opet mi je odgovorila da ništa od svega ne vjeruje. Kazala je da se s njom samo zafrkavam, da to nije lijepo od mene. Ja sam se bio još jače zažario za njom, pa sam joj na satu matematike napisao da ću umrijeti ako ne bude sa mnom hodala. Odgovorila je da sam to lijepo napisao, kao da sam pročitao neku ljubavnu priču, ali da svejedno ne vjeruje jer nije najljepša u razredu. Ja sam tada napisao da je najljepša, premda su od nje ljepše i Cica i Zdenka i Lili. Onda mi je odgovorila da ipak ne vjeruje, jer sam odličan učenik, a ona ima nekoliko kečeva. Bilo mi je žao zbog tog razloga, pa sam zamolio razrednika da mi upiše topa iz matematike i fizike. Razrednik mi je rekao da to ne dolazi u obzir, jer, navodno, on daje jedinice samo onima koji ništa ne znaju, a ja sam prošli put odgovorio vrlo dobro. Ja sam mu tada na licu mjesta izmislio da sam ga prošli put samo isfolirao da znam vrlo dobro, da sam se samo pravo pravio da sve znam, a zapravo mi je debela Nada šaptala. On je rekao da nije lijepo lagati, rekao je da svi profesori znaju da ja znam. Onda sam mu odgovorio da mu u svako doba dana i noći mogu dokazati svoje neznanje, svoje golemo neznanje, dapače, rekao sam mu još da ja puno više ne znam nego što on zna, a on se tada naljutio i, što da vam pričam – magareći sat.

(Nastavit će se)

(Bobane, aforizam koji navodiš nije iz Kurana. To je poznata arapska narodna poslovica. Uobičajena ne samo u Arapa, nego gotovo posvuda u glupom muškom svijetu. Ako nisi znao, Kuran slavi ženu.)

Kad Boban-b kaže da mu je draga (ili draža) Sapfa, onda moram reći da je i meni, ta dama iz Mitilene s otoka Lezbosa, također vrlo draga.
Živjela je prije 2600 godina. Meni još nije toliko godina, ali mi je odavno jasno zašto je baš ona bila Horacijev uzor.
Dakako, grčki komediografi su je budalasto ismijavali. Izmišljenim zgodama i nezgodama iz njena života nametnuli su mišljenje da je bila lezbijka, da se ubila zbog neuzvraćene ljubavi lijepog Faona itd. Naravno, nitko nije posumnjao u to da je lezbijstvo i samoubojstvo zbog ljubavi prema muškarcu - kontradiktornost.
Inače, Sapfa je bila svestrano obrazovana dama koja je upravljala školom za mlade dame aristokratskog podrijetla. Podučavala ih je pjesništvu, glazbi i plesu.
Njena poezija i danas zrači savršenom jednostavnošću, ushićenim ljubavnim zanosom, bolnom ljubavnom patnjom, predivnim opisima prirodnih ljepota, a gdjegdje i kadšto protkana je i vedrim humorom.
Dopustite da ovaj tekst završim s dijelom Saphine duhovne ostavštine. Izet Sarajlić bi rekao... mala, velika moja...

• Kad gnjev bukti u srcu treba paziti da jezik ne viče uzalud.

• Najljepše je ono što ljubimo sa slutnjom u duši.

• Tko je lijep, utoliko je lijep jer ga promatramo; ali tko je lijep i dobar, uvijek će ostati lijep!

Točno u 15,13 sati, u Hampijevoj praonici, jednom od naluksuznijih kafića u Europi, u nazočnosti Hampija, Tabe i moje malenkosti, Željko Malnar, prvi predsjednik suverene Republike Peščenica, otvorio je svoj blog. Njegova je adresa: http://malnarrepublik.blog.hr/
Naravno, Gospodin Predsjednik otvorili su svoj predsjednički blog na mome laptopu, budući da im se nije dalo otvarati svoj.
Svečani čin zalili smo kavom po mojim trapericama, našto me je Hampy dao oprati u praonici u kojoj njegovi ljubazni službenici peru karambolirane kamione i traktore.
Druženje gospodina Predsjednika Malnara, Hampija i Tabe zabilježio je moj nenadmašni Sony Ericsson. Fotose možete vidjeti na Blogomobilu.

Ne znam znači li vam išta Pindar, pjesnik grčke aristokracije. Držali su ga nacionalnim pjesnikom i najvećim lirikom Helade. Rođen je prije 2523 godina u jednom malom mjestu kraj Tebe. Premda je dosta utjecao na lirske pjesnike nekad i sad, meni se ipak više sviđaju njegove mudre misli, često vrlo iskričave, a gdjekad i naglašeno ironične, pa i satirične.
Majstor je zaista znao da strast muči i mudre, pa je to i zapisao negdje prije 2480 godina.
Ovdje donosim samo nekoliko bisera iz bogate niske njegovih mudrosti, u skromnoj nadi da mi to nećete previše zamjeriti.
Ako se vrijednost čovjeka mjeri činjenicama, kako kaže Pindar, onda evo činjenica koje pokazuju vrijednost ovoga starog mladića:

• Najmudriji sudac su dani koji tek trebaju doći.
• U olujnim noćima dobro je da brod ima dva sidra.
• Nikada neće postojati nijedna jedina stvar koja bi se svima sviđala.
• Poučavati druge lako je kada se zna: znači treba prvo naučiti.
• Ima putova koji vode dalje od drugih.
• Bez napora, malo koga će zadesiti sreća.
• Treba znati vlastite granice.
• Nije teško uništiti državu, teško ju je postaviti na čvrste noge.
• Tišina će zauvijek prekriti one koji ne riskiraju.
• Slatke stvari nepravedno osvojene uvijek će imati gorak kraj.
• Ima li što draže plemenitim ljudima nego što su roditelji?
• Često se više uživa u onome o čemu se šuti.
• Nije uvijek dobro reći istinu: često je mudrije šutjeti.
• Siromašni i bogati jednako trče k smrti.
• Lijepo je poneki put napraviti promjenu: čak i slatki med dojadi.
• Što je veći napor, to je i užitak veći.
• Ohole dovodi do uništenja vlastita umišljenost.
• Zavist i prazne glave uvijek idu zajedno.
• Zakon je svima kralj.

Doći će po nas brzi bibliobus
Vozit ćemo se u pravcu prema
Listati izabrane stranice
Mjeriti daljine pročitanim knjigama
Putovati dalekim ljubavnicama

Doći će po nas brzi bibliobrod
Plovit ćemo pučinama u pravcu prema
Listati sabranim jedrima
Gibati se u nemirnim valovima
Kano vjetar među plavim bedrima

Doći će po nas brzi bibliozrakoplov
Letjet ćemo svemirima u pravcu prema
Listati Gutenbergove galaksije
Paliti noćne svjetlosne godine
U mirisnim crnim rupama

Doći će po nas brzi bibliogospodin
Tiho nas voditi u pravcu prema
Listati nepoznate živote
Tražiti sve one poznate maternice
Koje nas rodiše kano živa slova

Istraživanja su pokazala da sve priče o Isusovom djetinjstvu potiču iz apokrifne zbirke priča koje su nastale prije 5. stoljeća, a koja je sadržavala, između ostalog, budističke i perzijske legende.
Od pozajmica iz ove zbirke postala su dva apokrifa: “Armenska knjiga djetinjstva” i “Arapska knjiga djetinjstva”. Upravo iz armenske verzije saznajemo da su mudraci bili perzijski kraljevi i saznajemo njihova imena. “I brzo je Anđeo pošao u zemlju Perzijanaca da poruči kraljevima i mudracima da treba da krenu na put i da odaju počast novorođenom Djetetu. A vodila ih je zvijezda devet mjeseci i stigli su kad je Djevica postala majka. U ono vrijeme je, naime, kraljevstvo Perzijanaca svojom moći i pobjedama bilo iznad svih kraljeva koji su vladali u zemljama Istoka. A mudraci su bili trojica braće: prvi Melkon, vladao je Perzijancima, drugi Baltazar vladao je Indijom, a treći Gašpar bio je vladar Arapa”. Dodajmo radi informacije da je od Melkona europska tradicija napravila Melkiora.
Autor armenskog apokrifa, unapređujući mudrace u kraljeve, nesumnjivo je to uradio pod utjecajem Starog zavjeta, naročito “Psalma 71”.
Ova prekrasna religiozna himna, koja je tobože izašla ispod pera samoga kralja Davida, ima kao temu dobra djela koja će narodu učiniti njegov budući sin koji je, prema uvjerenju kršćana, Isus Krist.
Sudit će pravo ubogim pučanima,
djeci siromaha donijet će spasenje,
a tlačitelja on će smrviti.

I živjet će dugo kao sunce
i kao mjesec u sva pokoljenja.
Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!
U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik - sve dok bude mjeseca.

I vladat će od mora do mora,
I od rijeke do granica svijeta.
Dušmani će njegovi preda nj kleknuti,
i protivnici lizati prašinu.
Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,
vladari od Arabije i Šabe danak donositi.
Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti.
On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema,
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku:
oslobodit će ih nepravde i nasilja,
jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova.
Stoga neka živi! Neka ga daruju zlatom iz Arabije,
nek mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju!

U proroštvu Izaijinom čitamo:
Gledat ćeš tad i sjati radošću,
igrat će srce i širiti se,
jer k tebi će poteći bogatstvo mora,
blago naroda k tebi će pritjecati.
Mnoštvo deva prekrit će te,
jednogrbe deve iz Miđana i Efe.
Svi će iz Šebe doći
donoseći zlato i tamjan
i hvale Jahvi pjevajući. (60, 5 - 6)

Čini se da porijeklo verzije o kraljevima i darovima koje su donijeli malom Isusu ne podliježe sumnji. To je rodoslov koji smo već sretali i koji ćemo i dalje često sretati.
O pobožnim kraljevskim hodočasnicima s Istoka mogla bi se napisati posebna rasprava pod naslovom: “Neobična sudbina Triju kraljeva”. Narodna je tradicija prepričavala razne zgode pune neobične fantastike. U tom pogledu posebnu pažnju zaslužuje naročito “Arapsko evanđelje” u sirijskoj verziji. Dakle, jednog dana u Perziji se pojavio Anđeo u obliku zvijezde koja je svojom svjetlošću obasjala čitavu zemlju. Ljudi su stajali na pragovima svojih kuća da se dive nebeskoj pojavi. Poštovatelji vatre i zvijezda, kraljevi, vođe i svećenici, odjeveni u najljepše haljine okupili su se na savjet. Svećenici, upitani za značenje ove pojave, odgovorili su: “Kralj kraljeva se rodio, bog bogova, svjetlost svjetlosti”. Spremili su na put tri kraljevska sina da odnesu darove božanskom djetetu.
Naracija koja slijedi točno se drži kanonskih evanđelja, osim jednog detalja. Marija im, naime, poklanja pelenu novorođenog djeteta. Kada su se kraljevići vratili kući, bacili su pelenu u vatru da bi dokazali da je to sveta relikvija. I, zaista, plamenovi se nisu hvatali pelene i na veliku radost čitavog naroda izvadili su je iz pepela neoštećenu.
Mnoge od nas iznenadit će uglavnom malo poznata činjenica da se broj mudraca ili kraljeva u ovoj legendi dugo vremena mijenjao. U rimskim katakombama vidimo na zidnim slikama grupe od dvojice, četvorice i šestorice mudraca, a kod Sirijaca i Armenaca ima čak dvanaestorica. Tek se s vremena ustalio broj trojice, vjerojatno u vezi s trojicom Noinih sinova: Semom, praocem Semita; Hamom, praocem naroda crne rase (zato je jedan od triju kraljeva Crnac); Jafetom, praocem Europljana. Manje-više u 8. stoljeću mudraci se mijenjaju u kraljeve i postaju slavni pod imenima Gašpar, Melkior i Baltazar. Dodajmo još i to da se tobože posmrtni ostaci ovih kraljeva nalaze u katedrali u Kölnu. Relikvije su prenijete u 4. stoljeću iz Perzije u Istanbul, zatim u Milano, i najzad 1161. godine konačno su smještene u Kölnu, što je zasluga cara Frederika Barbarose.
Treba sada upitati na koji je način ova divna legenda, koja zahvaljuje svoj nastanak Starom zavjetu, bila pripovjedački vezana s Perzijom. Problem je, naravno, suviše složen, da bi ga bilo moguće predstaviti ovdje makar i najkraće. Moramo se dakle ograničiti da pokažemo samo neke aspekte te zagonetke.
Prije svega, treba pamtiti da je Kir oslobodio Židove iz babilonskoga ropstva i čak im je dosta pomogao u obnavljanju jeruzalemskog hrama. Zbog toga su neki Židovi propovijedali da je perzijski vladar u Svetom pismu najavljeni Mesija. Još važnije je ipak to što je perzijska religija imala duboki utjecaj na judaizam. Spomenimo ovdje dualističku koncepciju svijeta koja vuče svoje podrijetlo iz te religije, te vjerovanje koje iz takve koncepcije svijeta proističe: da se svijet sastoji od anđela i vragova, od neba i pakla, od stihije dobra i zla koji se međusobno bore, personificirani kod Perzijanaca u likovima Ormuzda i Arimana.
Zaratustra, reformator iranske religije, najavio je dolazak velikog spasitelja čovječanstva od sile zla - Suasjanta, kojemu su prethodila dva spasitelja manjeg značenja (slično kao što Ivan Krstitelj prethodi Isusu). Ovu nasljednu simpatiju Židova prema Perzijancima preuzeli su judeo-kršćani, čemu je dao izraz Matej, koji zamišlja da u odanom poštovanju božanskom djetetu nije mogla biti odsutna prijateljska Perzija. Bila je to valjda njegova osobna ideja, jer Luka, drugi pjesnik Isusova djetinjstva, ništa o tome ne zna, a da ne govorimo o Marku i Ivanu, koji uopće šute o djetinjstvu.
Treba imati na umu još jednu podlogu legende o trojici kraljeva. U 1. i 2. stoljeću, razdoblju procvata kršćanske literature, neobično rastu u Rimskom carstvu utjecaji religije Istoka i Egipta, posebno kult perzijskog boga sunca Mitre, koji je masovno pridobivao vjernike u vojsci i među aristokracijom, a čak je dobivao privrženike i među carevima. Već za vladanja Pompeja, 67. godine po starom računanju vremena, postojale su u Rimu zajednice Mitrinih poštovalaca, a u velikoj mjeri ovaj se kult proširio za vladanja Antonija i Severa, sve dok koncem 4. stoljeća nije postao najvažnija religija poganskoga svijeta. Dioklecijan je službeno proglasio Mitru patronom obnovljenog Rimskog carstva.
Mitra je - kao što je rečeno - bog perzijskog religioznog reformatora Zaratustre, a mudraci su bili svećenici ovoga kulta. U Matejevoj ideji jasno se ocrtava apologetska tendencija koja proizlazi iz potrebe obrane kršćanstva od neprijatelja i podsmjevača, te iz želje da se dokaže da su Isusa priznali kao Spasitelja čak i predstavnici tako svemoćnog kulta kao što u ono vrijeme bijaše bio mitraizam.
Neki istraživači skreću pažnju na stanovito političko zbivanje koje je u svoje vrijeme imalo veliki odjek u Rimskom carstvu, a koje je vjerojatno postalo dodatni, neposredni poticaj koji je naveo Mateja na ideju o trojici kraljeva. Ovu epizodu opisuju rimski povjesničari Plinije Stariji, Tacit, Svetonije i Dio Kasije. Eto, 66. godine stigao je u Rim Tiridat, kralj Armenije, da se pokloni Neronu. Zlatom osute nošnje kraljevske povorke i bogati darovi koje je poklonio egzotični vladar Neronu duboko su se urezali u memoriju naroda. Doduše, katolički bibličari poriču da bi opisan slučaj mogao utjecati na Mateja, jer, prema njima, njegovo je evanđelje napisano nekoliko godina prije 66. godine, to jest u godinama 51. - 60. Ipak su posljednja znanstvena istraživanja utvrdila da je ono nastalo tek oko 80. godine, dakle deset do dvadeset godina nakon dolaska Tiridata.
Vratimo se ipak još jednom našim simpatičnim životinjama - volu i magarcu. U apokrifnom evanđelju zvanom “Pseudo-Matej” čitamo da su se one poklonile Djetetu Isusu da bi se ispunilo Izaijino proročanstvo: “Vol poznaje svoga vlasnika…” (1/3) i Habakukovo: “Sred dviju životinja objavit ćeš se…” (3/2).
Kada pak otvorimo Vulgatu, tj. latinski prijevod Biblije, primijetit ćemo da odgovarajući citat kod Habakuka glasi drukčije, naime - “U sredini godine izjavit ćeš…” Prema tome, pogledamo li Septuagintu, to znači grčki prijevod, pokazuje se da autor apokrifa upravo iz ovoga citira proročanstvo. Ipak je poznato da je to loš prijevod. Prema tome, stojimo pred vrlo zabavnom revalvacijom, da obje simpatične životinje koje su kroz stoljeća radovale djecu i odrasle, zahvaljuju za svoje postojanje, kako primjećuje Daniel Rops, nesporazumu.
Kad se već krećemo u zemlji bajke, fantazije i grješaka, vrijedi iskoristiti ovu priliku da uđemo u jednu od najstarijih rimskih bazilika Santa Maria Mudracgiore koja je od pamtivijeka cilj hodočasnika iz čitavog kršćanskoga svijeta. U glavnom oltaru čuvaju se betlehemske jaslice u kojima je ležalo Djetešce Isus. Relikvija se javno izlaže 25. svakog mjeseca, a uoči Božića nose je naokolo crkve u svečanoj procesiji.
Konstatirano je da se predmet adoracije sastoji od pet fragmenata maslinovog drveta povezanih metalnim trakama; na jednoj od traka otkriven je nejasan natpis na grčkom jeziku iz razdoblja 7. do 9. stoljeća, koji sadrži neki popis crkvenih svetaca. Podrijetlo relikvije nije se uspjelo verificirati; drveni komadi nisu bili ispitivani metodom C-14. Poznato je jedino to da se prvi put ona pojavljuje u popisu inventara iz 9. stoljeća, dakle iz doba masovne proizvodnje relikvija. Na istom ovom popisu nalazi se još jedna relikvija, i to “Zavjetni kovčeg”, što nas navodi na razmišljanje o autentičnosti i Isusovih jaslica.
Kad već ovdje govorimo o božićnim praznicima, nije red da prešutimo sv. Nikolu, našeg popularnog koledara. Nakon smrti njegova je sudbina bila dosta promjenljiva i burna; u zadnje vrijeme nikako nije imao sreće. To je vezano za dekret pape Pavla VI. koji je izbrisao iz registra svetaca skoro 200 ličnosti, jer se pokazalo da su one ili tvorevina fantazije, ili zbog ovih ili onih razloga nisu zaslužile ovu čast.
Uzgred rečeno, tom se prilikom objelodanila vrlo neugodna stvar. U Italiji je bila okružena živom pobožnošću sv. Filomena. Nekoliko crkava čuvalo je njene relikvije, a hagiografske opise njenog pobožnog života izlazile su kao knjige na raznim jezicima. Kad je, po Papinom naređenju, ispitan njen slučaj, pokazalo se da Filomena nikada nije postojala. Izmislio ju je starješina nekog samostana, sagradio je oltar namijenjen specijalno čuvanju njenih relikvija i lansirao je među vjernicima vijest o čudotvornom ozdravljenju bolesnika i bogalja na njezin zagovor. Naravno, hodočasnici su tako masovno dolazili da je lukavi prior postigao cilj: dotada prazna samostanska blagajna svakog se dana dupkom punila.
Na sreću, nije baš tako loše i sa sv. Nikolom, jer je zaista postojao. Samo što valjda nije zaslužio da ga zovu svetim, ako mu je papa oduzeo ovu titulu. U stvarnosti je Nikola bio skroman biskup licijskog lučkog grada Mira (ili Listra), odakle je Pavle - kako znamo - krenuo na putovanje preko mora u Rim kao zatvorenik (Djela, 27/5). Nikola je umro u 4. stoljeću da započne novi makar posmrtni život. Prvo je postao zaštitnik licijskih ribara, kasnije se unaprijedio i postao patron Grčke i carske Rusije.
Kad se pročula vijest da njegovi posmrtni ostaci imaju ljekovitu moć, proslavio se, također, i u Italiji. Latini, lakomi na sve vrste relikvija, odlučili su da ih dobiju po svaku cijenu. Biskup Barija, uz pomoć četrdesetorice župljana 1087. godine jednostavno ih je prevarom odnio i stavio u jednu crkvu u Bariju, gdje se dosad nalaze. Imao je pri tome neobičnu sreću jer su Venecijanci riješili da to isto urade. Ipak su zakasnili i za utjehu su se morali zadovoljiti posmrtnim ostacima ujaka sv. Nikole.
Nije to još kraj. Našeg je sveca tek u Europi čekala sjajna karijera. Primio je, naime, funkciju o kojoj za života nije ni sanjao, funkciju uveseljavanja europske djece dijeljenjem poklona. I činilo bi se da se sve zauvijek ustalilo u njegovu životu, a odjednom ovakvo iznenadno omalovažavanje: brisanje s popisa crkvenih svetaca.

Zenon Kosidowski (1898. – 1978.) poljski je pisac. Pisao je pjesme, a svjetsku je slavu postigao zanimljivim pričama, temeljenim na dugogodišnjem proučavanju Biblije i biblijskih priča. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike. O svojim istraživanjima kaže: "Suvremeni čovjek koji se oslobađa stoljetnih naslaga biblijske mitologije želi da upozna istinu u njenim izvorima i razvoju, ne samo zato što je ona fascinantna i zanimljiva, nego prije svega zato što njegovo intelektualno dostojanstvo, ono što možemo nazvati savjest mišljenja, traži od njega da za sve što čini i misli ima pokriće u stvarnoj znanstvenoj argumentaciji."
Ovdje ću objaviti priču o Božiću i druge legende vezane za Isusovo rođenje. Priču ću objaviti u dva nastavka. Koliko zbog dužine, toliko i zbog praktičnosti, budući da će u ovom nastavku biti riječi o Božiću, dok će u drugom, dužem nastavku, biti riječi o drugim legendama. A sad riječ prepuštam Kosidowskom.

Uza svu mješavinu grješaka i suprotnosti moramo se sa čuđenjem upitati kako je došlo do toga da kršćanski svijet svečano slavi Isusov rođendan 25. prosinca. Na kojoj je osnovi tako precizno utvrđen taj datum? I ovdje ćemo se, ako promotrimo tajne povijesnog izvora glede ovoga pitanja, odjednom naći pred pojavom veoma karakterističnom za ranu Crkvu.
Najčudnija stvar je valjda to što se do polovine 3. stoljeća kršćani uopće nisu zanimali za Isusovo rođenje. Zbog toga nisu nađeni u natpisima, skulpturama i freskama iz prva tri stoljeća nikakvi tragovi koji bi se odnosili na Isusovo rođenje. A u 4. stoljeću bio je Isus predstavljen u katakombama sv. Sebastijana kao novorođenče zavijeno u pelene na egipatski način, s oreolom na glavi, s Josipom i Marijom, volom i magarcem sa strane. Bila je to kompozicija nesumnjivo inspirirana kultom Izide, kao i apokrifima Novog Zavjeta.
Tek rimski biskup Hipolit odredio je 2. siječnja kao dan Božjeg rođenja. Kasnije su predlagani i drugi datumi, kao, primjerice, 25. ili 28. ožujka; 18. ili 19. travnja; 20. svibnja. Na Bliskom istoku i u Egiptu slavljena je godišnjica rođenja 6. siječnja. U Jeruzalemu su se držali ovoga posljednjeg datuma sve do 549. godine, a armenski kršćani ga se drže do današnjega dana.
Iz dokumenata proističe da je tek u prvoj polovici 4. stoljeća latinska Crkva počela službeno slaviti Isusovo rođenje 25. prosinca. Čime se vodila birajući upravo ovaj, a ne neki drugi dan? To je upravo zimski solsticij, kad se svjetlo dana počinje produžavati i raste jačina sunca. Rimljani su tada slavili rođenje nepobjedivog sunca “Dies natalis Solis Invicti”. Slavili su ga Saturnijanskim orgijama, igrama, libacijama, i razmjenom darova, naročito lutaka za djecu. Tada je prestajao svaki normalni život, uredi nisu radili, škole su bile zatvorene, obustavljeno je bilo izvršavanje kazni, čak je i robovima bilo dopušteno da slobodno bjesne.
U 3. stoljeću kult Sunca, što ga je zaveo u Rimu car Heliogabal, koji je istodobno bio i sirijski svećenik Sunca, počeli su poistovjećivati s mitraizmom, jednom od najrasprostranjenijih religija onog doba. Veličanstveni obredi vezani uz rođenje boga sunca Mitre 25. prosinca, sličnosti teoloških koncepcija, te stare tradicionalne navike učinile su da je mitraizam postao najopasniji rival kršćanstva. Crkveni pisac Tertulijan, koji je umro 220. godine, sav ogorčen uzviknuo je: “Sam đavo nagovara pogane da oponašaju naše svete obrede za vrijeme počasti njihovim lažnim bogovima. On im naređuje da čela Mitrinih vojnika obilježavaju križem.”
Jedan od anonimnih vjerskih pisaca Sirije - jasno, iskreno odgovara, zašto je latinska Crkva konačno odabrala 25. prosinca. On piše slijedeće: “Bio je to običaj pogana da slave 25. prosinca rođenje Sunca, kad su palili svjetla. U ovim svečanostima i praznicima sudjelovali su također i kršćani. Zato su, kad su crkveni učitelji primijetili da kršćani pokazuju sklonost prema ovim svečanostima, odlučili su toga dana treba slaviti Božić…”
Činjenica bespravnog prisvajanja poganskog praznika od strane Crkve nije odmah i ne kod svih naišla na suglasnost. Sirijci i Armenci optužili su Latince za poganski kult, iako bi se i njima moglo predbaciti isto to, jer su slavili Božić 6. siječnja, na dan zimskog solsticija prema Julijanskom kalendaru, a na taj se dan slavio u Aleksandriji rođendan Ozirisa koji je poistovjećivan sa suncem. Sv. Augustin (kraj 4. i početak 5. stoljeća) poziva svoju kršćansku braću da slave praznik 25. prosinca ne u čast sunca, nego u čast onoga koji je to sunce stvorio.
Još u 5. stoljeću, papa Leon Veliki (440. - 461.) izdao je pastirsku poslanicu u kojoj, između ostaloga, piše: “Postoje među nama oni koji smatraju da treba slaviti ovu svetkovinu ne toliko zbog Kristova rođenja, koliko zbog izlaska novog sunca.” Na drugom mjestu iste poslanice nalazimo i ovakvu iznenađujuću primjedbu: “Prije nego što oni uđu u baziliku svetoga apostola Petra, stanu na stepenicama, okreću se i pokorno saginju glave u pravcu sunčanoga diska.”
Ovdje treba ponovo naglasiti da se Crkva nije borila za ukidanje praznika, nego za njegov novi, kršćanski smisao. Praznik 25. prosinca bio joj je nekako nametnut od vjernika, jer je nastao iz drevnih narodnih običaja, iz reakcije naroda na godišnje doba, iz želje za shvaćanjem promjena u prirodi. Bili su to običaji od pamtivijeka, duboko zabilježeni u tradiciji pokoljenja. Dakle, nije ni čudo da kršćani, pretežno jednostavni ljudi, nisu htjeli da se s njim rastanu. Ostali su, naime, djeca prirode i pored primanja nove religije. A Crkva, bespomoćna prema njihovoj vitalnosti, bila je toliko mudra da ih je adaptirala dajući im svoj vlastiti smisao. Na taj način kršćanstvo je prisvojilo iz mitraizma i nekoliko drugih blagdana: Praznik svetog Juraja u travnju zamijenio je poganski običaj Parile; Ivana Krstitelja - poganski blagdan vode; Uznesenje Marijino u kolovozu - blagdan Dijane; a blagdan Svih svetih jest nastavak poganskog blagdana mrtvih.
Stare navike i poganske uspomene bile su do te mjere životne u kršćanskim sredinama da su neki biskupi tražili neki kompromisni izlaz iz teške situacije. Biskup Torina ovako je počeo svoju propovijed uoči Božića: “Dobra je stvar da narod zove rođendan našeg Gospodina dan »Sol novus«. Ni u kom slučaju ne nastojimo da se to promijeni, jer zajedno s rođenjem Spasitelja obnavlja se spasenje čitavog ljudskog roda, a također i sunčane svjetlosti. Ako je za vrijeme Kristove muke sunce zatamnjelo, ono mora svjetlije zasjati na dan njegova rođenja.”
U skladu s tim kompromisnim pokušajima kršćani su u prvim stoljećima zvali Krista “Sunce pravde”, a čak i do današnjih dana u rimskoj liturgiji govori se o novom suncu koje je nastalo u Kristu. Njega se identificira sa suncem u antifonama i molitvi koja se moli na Božićni blagdan u ponoć.
Božićni blagdan neodvojivo je srastao u našem sjećanju s idiličnim scenom u kojem su glavni glumci vol, magarac, špilja i tri kralja. To je radosna, svijetla slika koja raznježuje, osvaja i ljude koji nisu skloni lakom uzbuđivanju i sentimentima, jer je ona prožela naše djetinjstvo nezaboravnim dražima bajke.
Pretežno su ljudi uvjereni da čitava ova scena božićnih jaslica vodi porijeklo iz evanđelja. Ipak, oni koji sve ovo bolje upoznaju doživjet će veliko razočaranje. U Markovu i Ivanovu evanđelju, naime, neće naći ni jedne jedine riječi o Isusovu rođenju, a kod Mateja i Luke, u jedinim kanonskim izvorima priče o Isusovom rođenju, nema ni vola, ni špilje. U Lukinu evanđelju Isus se rađa u štalici, a što se tiče triju kraljeva, kod Mateja, koji - začudo - jedino o njima govori, nisu oni uopće kraljevi, nego mudraci - mudraci, koji su stigli s Istoka.
Dakle, ukoliko ostanemo na stanovištu ovog posljednjeg kanonskog evanđelja, moramo, nažalost, reći da na svetim slikama, isto kao i u pučkim božićnim igrokazima, ovi mudraci nose sjajne kraljevske krune sasvim bespravno, a čak je i sumnjivo njihovo pravo da nose poštovana imena Gašpar, Melkior i Baltazar. Ovih imena uopće nema u evanđeljima, jer mudraci se javljaju tamo anonimno. Otkuda, dakle, svi ovi detalji, ne baš beznačajni, ako je bez njih nemoguće zamisliti čitavu sakralnu umjetnost i folklor, ove jaslice i božićne pjesme koje su stotine godina unazad stvarale svečanu atmosferu kod svih ljudi? Odgovor moramo tražiti daleko u prošlosti, u prvim stoljećima kršćanstva.