Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kemoterapija

Marketing

IDIOT (2)

(Nastavak)
Molio sam i ostale nastavnike za jednu jedinu jedinicu. Nisu mi dali, škrtice škrte. Opravdavali su se tako što mi nisu vjerovali da ništa ne znam. Jedan me je čak prokužio, stari Šaljapin, pa me osramotio pred cijelim razredom. Rekao je da sam u godinama kad se vrlo lako dogodi zaljubljivanje, reče da vrlo vjerojatno moje ljubavi objekt nije dobra učenica, pa kao zaljubljenička solidarnost i svašta.
Još je pogledao Bebu i rekao: Zar nije tako, Beba zlato?
Na te sam se riječi dobrano zacrvenio. Bilo mi je grozno neugodno, pa sam mu odbrusio da se samo frajeri mogu zaljubljivati, a ja, kažem mu, nisam frajer, igram nogomet najbolje u razredu, mogu najjače udariti, kažem mu, gađam šprihericom kao Robin Hood strijelom, a tko je vidio da se takav tip kao Robin Hood može zaljubiti!
Dok sam ja govorio Beba me gledala, pa sam okrenuo glavu tako da je ne vidim, ali sam ipak znao da me gledaju njene velike, kao livada zelene oči, znao sam po vatri na potiljku da me gleda. Svi su u razredu vidjeli da baš mene gleda, pa i stari Šaljapin. O, kako mi je bilo vruće!
Da nesreća bude veća, tog je dana u školu došla moja majka i, jasno, sve su joj rekli.
Gotovo da sam u crnu zemlju propao kad mi je rekla za pubertet i slično.
Zaključao sam se u kupaonicu i vikao da se nisam nadao od nje da će pričati takve gluposti. Rekla je da pubertet nije glupost, iako tada ljudi čine glupe stvari.
Ja sam bijesno plakao, vikao na nju da je šenula pameću, da je nepristojna i da ću sve reći ocu, i to onda kad se kući vrati pijan i kad je jako strog. Moj stari kad je bio pijan glumio bi trijeznog i strogog oca. Ništa nije govorio, samo bi strogo gledao. Govorio bi samo rukama. Kad mu nešto kao nije bilo pravo, zveknuo bi me šamarčinom. To bi jezikom njegove ruke značilo: balavac jedan balavi!
E, kad sam majci rekao da ću je tužiti ocu, ona se, prokletnica, smijala i rekla mi da svi jednom dođu u taj prokleti pubertet. Ja sam se zainatio da tamo neću ići. Rekao sam joj da mi je dobro i ovako kako je, da je bolje u kupaonici nego u pubertetu i tko je uopće vidio da normalan čovjek kao ja ide u pubertet.
Onda je došao otac i, jasno ko pekmez, stara mu je sve rekla. On mi je strogim trijeznim glasom naredio da se to mora, a kad sam odgovorio da ja ništa ne moram, zviznuo mi je dvije pljuske da mi i danas obrazi bride od njih.
Od tada sam mrzio pubertet iz dna duše. I bojao ga se kao vrag tamjana.
U školi sam svojedobno zaradio ospice, šarlah, mums, gripu, pa sam mislio da me neki mogu zaraziti i pubertetom. Zato sam nekoliko tjedana markirao, odnosno izbjegavao školu sve dok ne prođe, mislio sam, epidemija puberteta.
Jasno, dali su mi neispričano, a stara me dobro istukla. Čak mi je i otac darovao one svoje dvije čuvene pljuske!
I dok sam ja bježao od puberteta, Beba se zaljubila u kovrčavu hulju Damira.
Zbog toga sam bio jako nesretan, pa sam se, njoj u inat, zaljubio u Cicu. Svi su znali da sam se zaljubio u Cicu, premda smo to nas dvoje krili.
Kad smo išli u kino sjedio sam pokraj Cice i to tako kao da se nikad u životu nismo vidjeli. A kad se ugasila svjetlost i počeo film, mi smo se dirali rukama – palac na palac, kažiprst na kažiprst i sve tako redom. Pri kraju filma dirali smo se i čitavim znojnim dlanovima.
Od tog sam dodirivanja sve zaboravljao, pa nikad nisam mogao upamtiti sadržaj filma. Dečki su to znali, pa su me provocirali da im ispričam što se dogodilo, a ja bih se razbjesnio, pa jedno vrijeme nisam htio ni pogledati svoju novu ljubav.
Samo smo se dopisivali.
O, to su bila prava pisma!
I Cica i ja bijasmo odlični učenjici, znali smo dobro gotovo sve predmete, pa smo dobro znali i povijest. To smo znanje koristili u našim ljubavnim pismima.
Ja sam, na primjer, pisao da sam njezin junak, da sam Ahil, i da ćemo jedno vrijeme biti razdvojeni zbog rata, a ona mi je odgovorila da ja nisam nikakav njezin Ahil, nego Filemon.
Pitao sam je tko je pak taj prokleti Filemon, kakva je junačka djela učinio, a ona mi je odgovorila da je bio muž Baukide.
Kakve proklete Baukide, pitao sam, jer nikad nisam bio čuo ni za kakvu Baukidu, znao sam za Penelopu, Merilan Monroe, Doris Day, Irenu Kolesar i još neke žene iz susjedstva, ali o Baukidi, ali doista nisam imao pojma.
Ona mi je napisala da su Filemon i Baukida najidealniji bračni par, da ih je sam drug Zeus posjetio i kad se uvjerio da je ona divna, poštena itd. žena, a on dobričina kao susjed Štef rogonja, on ih je posvetio: nju pretvorio i mirisnu lipu, a njega, to jest mene Sebastijana Pukšeca, u hrast.
Idi bestraga i ti i Baukida, i Filemon, i Zeusa, i susjed Štef rogonja, i hrast i lipa, ja to neću, odgovorio sam gnjevno, ja više volim biti Ahil, on je junak, a Filemon je samo jedan običan oženjen čovjek kojeg su pretvorili u hrast, a zna se da ispod hrasta stalno svinje ruju i msrde; ja sam Ahilej i gotova stvar!
Nije dobro biti Ahil, opet mi je pisala, jer je Ahil imao ranjivu petu, a osim toga njega su ubili. Njoj, kao, ne treba mrtav junak, ona mene voli zato jer sam živ.
Znači, ti me ne bi voljela kad bih junački poginuo, pitao sam je u slijedećem pismu.
Bih, voljela bih te, ali ti bi bio mrtav, pa bih ja morala hodati s drugim.
Kojim drugim, pitao sam.
Sa Špirom ili Lucom, odgovorila je, oni mi se već dugo udvaraju.
Vidi prokletnika, pisao sam svojoj Baukidi Cici, ubit ću boga u njima zbog toga, zgužvat ću ih kao stare novine.
Molim te nemoj, pisala je, ja sam im već zaprijetila tobom i oni su mi obećali da se više neće udvarati.
Znači da nećeš da ti budem Ahilej, opet sam pisao na satu povijesti, dok je Napoleon tumačio neku bezvezariju.
Neću. Hoću da budemo Baukida i Filemon.
E, ja neću biti Filemon, to mi se ne sviđa.
Zašto, pitala me.
Zato, odgovorio sam, što mi tata i mama ne bi dali da se oženim.
Na to sam zaboravila, odgovorila je, ni meni sigurno ne bi dali.
Što ćemo sada, pitao sam u idućem pismu.
Treba izmisliti nekoga tko nije bio oženjen, a volio je toliko koliko se nas dvoje volimo, pisala je.
Fino, sjetio sam se, bit ćemo Tarzan i njegova žena.
Pa i oni su bili oženjeni, razočarano je napisala.
Nisu, bio sam siguran u svome odgovoru. Nisu, jer u prašumi se ne mogu oženiti. Tamo nema ni popa, ni matičara!
O, to je lijepo, odgovorila je nježnim rukopisom, bit ćemo Tarzan i njegova žena...
Tako smo se dopisivali, moja Cica i ja, sve do onoga dana kad smo išli na izlet u Stubake.
(Nastavit će se)

Post je objavljen 14.12.2005. u 10:06 sati.