KemoTerapija

Sve je počelo tako što sam zakasnio na prvu probu Areteja. Nemam običaj kasniti, pa sam sam sebi psovao sve po spisku.
Negdje oko podne susreo sam na Trgu Nedjeljka Žderu, producenta HTV i moga dobrog drugara. Sjeli smo u Gradsku kavanu u kojoj je bio stožer hunamitarne akcije "a bebe..?"
S ekipom je bila direktorica TV Mare Nemčić i mi na brzinu dogovorismo da i ja izravno pratim akciju.
Ko nekad, ko nekad...

Poslije svratih u kod Pave u Gavellu. Baš na vrijeme da čestitam Nadi Abrus rođendan, a Vladi Svibenu imendan. Vlado je donio pečeno carsko mesa i pečene bunceke, pa smo lijepo zabavili tim delicijama. U našem se društvu našao i Boris Mutić sa suprugom. Prisjetili smo se prošlih vremena kad se svakodnevno ovako krkalo.
Ko nekad, ko nekad...

Poslije sam otišao u Gradsku kavanu.
Negdje oko 18,30 sati počelo se skupljati društvo. Mare, Tanja Šimić, šefica programa, Veljko Đuretić, Goran Ugrin, Ždero i ostali bili su u punom pogonu. Ni ja nisam zaostajao u svom dijelu posla. Svojedobno smo Mare, Veljko i ja radili zajedno. Bila su to neka druga vremena, ali uvijek isti entuzijazam.
Ko nekad, ko nekad...

Stigli su i svi voditelji, valjda dvadesetak najpoznatih HTV voditelja, dvije režijske ekipe...
Mare, Tanja i Veljko provjeravaju svaki detalj.
Počeli su stizati i gosti koji će telefonski pokušati šarmirati TV gledateljstvo da sudjeluje telefonskim pozivima pripomoći humanitarnoj akciji.
Isto činim i ja kao Blogomobil.
TV ekipa i ja uopće nismo razgovarali. Sporazumijevali smo se pogledima.
Ko nekad, ko nekad...

Među prvim gostima stigao je Žarko Potočnjak. Ostavljam ga kod kompjutora, a ja krenuh u obilazak prepune Gradske kavane. Prepoznajem mnoge. Naravno, i oni mene. U prolazu razmjenjujemo informacije dok se konobari spretno provlače kroz nas, noseći prepune pladnjeve različita pića, dakako doniranog. Tu je i kompletna ekipa Večernje škole, bez razrednika Pervana. Dugo se s njima nisam vidio, pa je susret baš bio onakav...
Ko nekad, ko nekad...

Nešto duže zadržavam se u društvu Zuhre. Igrao je u filmu moga sina Gigača, pa ga pitah kako je bilo. Naravno, Zuhra je više nego zadovoljan filmom "Prva pričest", a još više Gigačem. Kaže da me Gigo u svemu nadmašio, što mene oduševljava. Bilo bi žalosno kad nas naša djeca ne bi nadmašila.
Malo se zadržavam u društvu bračnog para Merlića, Dubravka i Željke, i Željkina brata Zrinka Ogreste.
S Merlićem sam razgovarao o njegovoj sadašnjoj TV emisiji, prisjećajući se dana kad je predavao hrvatski mome sinu, pa kad su on i Hloverka Novak Srzić radili, devedesetih, one glasovite Vijesti Drugoga programa, zatim Slikom na sliku, zajedno s Latinom.
S Merlićem je uvijek lijepo razgovarati, osobito o davnoj suradnji. Smijemo se negdašnjim štosevima. J
a pijem mineralnu, a on vino.
Ko nekad, ko nekad...

Tu je i Zdravko Mamić, Ivanka Boljkovac, Darko Janeš, Ivica Zadro, Branko Matutinović, Suki, Matija Vuica i Vlatka Pokos, Toni Cetinski, Duško Ljuština, Oliver Dragojević, Dino Dvornik, Gabi Novak, Grašo, Vesna Pisarović, Vana... svi su tu...
Ko nekad, ko nekad...

Pristižu i političari. Naravno, prvi je stigao Milan Bandić.
Glavni organizatori, Todorić, Pavić i Galić stoje na ulazu i zahvaljuju svakom gostu.
Naravno, tu su i moji iz T-mobila, ali njih ne poznajem.
Valjda su tu i oni iz Sony Ericssona, ali ni njih ne poznajem. Što zapravo i nije važno. Važno je da moj foto-mobitel šljaka. Doduše već se polako raspada od silne upotrebe, ali još šljaka.
Na ulazu, vidim, stiže Jadranka Kosor... Primjećujem i prijatelja dr. Izeta Aganovića, Mesićeva savjetnika. Znači da će i šef brzo.
Hitam stepenicama gore. A gore, za mojm stolom, Žarko se još zabavlja kompjutorom.
Ko nekad, ko nekad...

Emisija samo što nije počela. Za moj stol stiže i ministar Dragan Primorac. Dugo se nismo vidjeli, valjda nekoliko godina – tko će znati kad godine naprosto jure - pa je susret srdačan. Dogovaram s njim da se javi Blogovcima izravno, što on oduševljeno prihvaća.
Potom za moj stol stiže i Jadranka Kosor.
Moram priznati, pomalo skrušeno, da je tu bilo i komplimenata na njen mladolik izgled. Naročito je Potočnjak komplimentirao. Ja sam mu bio samo slatkorječiva logistika.
- Znaš, rekao mi je kad je Jadranka otišla, šteta da se ovako lijepa žena bavi politikom. Udvarao bih joj, ali ne znam kako? Jesi li ikad razmišljao kako političari fuliraju komadima? Jesi li ikad čopio kakvu političarku?
Naravno da nisam. U gimnaziji nisam hodao čak ni sa jednom omladinskom aktivistkinjom, a one druge bile su prestare za mene.
I dok nas dvojica raspravljamo o ulozi seksa u političkom životu, zapravo, ševe li političari samo nas, onako grupno i onako u glavu, kad nam priđe Predsjednik Mesić. Rukovasmo se, čak razmijenismo i nekoiko riječi.
Posljednji sam put s njim razgovarao devedesete. Jednom u Širokom Brijegu kad je u čuveni samostan doveo Bogića Bogićevića, kolegu iz Predsjedništva SRRJ, a drugi put kad je gostovao u emisiji Ksenije Urličić. Ja sam tada bio zadužen za razgovorne teme, pa me pitao može li ispričati jednu anegdotu iz Stare Gradiške. Pitao sam ga koju, a kad je anegdotu prepričao, skužio sam da će se izvrsno uklopiti u emisiju, pa sam se složio s njegovim prijedlogom, tim više što je Vera Svoboda, glavna junakinja anegdote, bila prisutna za istim stolom.
A anegdota je vrlo kratka.
U zatvoru Stare Gradiške, u kojem je jedno vrijeme boravio uznik Mesić, gostovala je kraljica starogradske pjesme Vera Svoboda. Dvorana je bila dupke puna zatvorenika, a Vera ih je pozdravila riječima:
- Dobra večer, drago mi je da ste se okupili u ovolikom broju...
Pri rukovanju predsjednik me upitao kako sam, a ja mu odgovorih:
- Ko nekad, ko nekad...

Poslije sam izračunavao koliko bi moglo biti telefonskih poziva. Mare je rekla da bi bila zadovoljna kad bi se nakupilo 1.000.000 kuna. Tanja, optimističnija, računala je na 1.200.000 sa čim se složio i Veljko Đuretić. Ja sam bio siguran da će biti više od miljeipo.
Pokazalo se da sam i ja bio previše skeptičan.
Ali, nisam htio o tome. Htio sam reći da su sve troje, direktorica Televizija, glavna urednica i urednik mozaičnog programa, za trajanja cijelog programa trčali sa jedne scene na drugu, ne dopuštajući ni jednu grješku u izravnom prijenosu. Oni su dosta mlađi od mene, ali me doista začudila ta silna energija.
Zaista su šljakali ko nekad, ko nekad...

Kad su najviši dužnosnici završili svoja dežurstva za telefonm, smjestili su se za stolom u prizemlju. Pitao sam ministra Primorca kad će napisati poruku Blogovcima, a on me zamolio da donesem laptop dolje.
I dok su drugi za stolom mastili brkove ukusnim kobasicama, naš je ministar pisao poruku. I taman kad je završio i pružio ruku za jednom ljupkom kobasičicom, predsjednik Mesić se digao, a za njim svi ostali, pa i Primorac. Kobasica je ostala na pladnju, tužna, u društvu kolegica kobasičica.
Kad su visoki gosti zamakli iza stupa, sažalio sam se nad tužnom kobasicom i učinio joj ono što bi i ministar učinio da je stigao – pojeo sam je. A potom, da ne tuguje sama, maznuo još pet njenih milih sestrica i zadovoljno se vratio za svoj stol.
Ko nekad, ko nekad...

Bilo je mnoštvo anegdota. Meni se sviđalo to što se Potočnjak šalio s ministrom financija Šukerom, nazivajući ga "ministre Čobankoviću". Šuker mu je dokazivao da on nije Čobanković nego da je Šuker, a Žarko bi ga potapšao po širokim plećima i rekao:
- Dobro, ministre, budite tko hoćete da budete, ali ja znam da ste vi ministar Čobanković.
Ne znam je li ga uvjerio, ali Žarko je te noći bio vrlo uvjerljiv, što su mi poslije potvrdile i neke ljepotice. Rekle su da je bio:
Ko nekad... ko nekad...

A ja sam imao malu nezgodu s ministricom pravosuđa Vesnom Škare Ožbolt. Kad je završila dežuranje kod telefona žurila je doma. Zaustavio sam je da je fotnem. Ona je stala, namjestila se, nasmiješila onim čarobnim osmijehom, a meni je baterija iscurila. Ispričao sam se. I dok sam mijenjao bateriju, ona je cijelo vrijeme strpljivo stajala, nasmiješena i čekala. Trajalo je to više od minute.
Kad sam završio sa slikanjem, rekla mi je da nikad nije ovako dugo pozirala za jednu fotku.
Ispratio sam ministricu do stepenica, a potom se vratio kolegama novinarima. Za mojim se stolom ugodno smjestila redakcija Jutarnjega lista. Vrlo ugodne dame i šarmantni muškarci. Demonstrirao sam im blogomobilksku tehniku. Začudili su se kad su im se fotosi pojavili na Internetu, svega minuta nakon što su snimljeni.
A onda je došla TV ekipa, a ja sam iskoristio prigodu da reklamiram Blog.
Ko nekad, kon nekad...

Sve je završilo sat prije ponoći. Sjedili smo za stolom i umorni pili mineralnu i sokove. Svi smo šutjeli, samo je Darija Marijanović veselo pričala. Uvijek vedra i nasmijana, sklona šali i vicu.
Ko nekad, ko nekad...