Zenon Kosidowski (1898. – 1978.) poljski je pisac. Pisao je pjesme, a svjetsku je slavu postigao zanimljivim pričama, temeljenim na dugogodišnjem proučavanju Biblije i biblijskih priča. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike. O svojim istraživanjima kaže: "Suvremeni čovjek koji se oslobađa stoljetnih naslaga biblijske mitologije želi da upozna istinu u njenim izvorima i razvoju, ne samo zato što je ona fascinantna i zanimljiva, nego prije svega zato što njegovo intelektualno dostojanstvo, ono što možemo nazvati savjest mišljenja, traži od njega da za sve što čini i misli ima pokriće u stvarnoj znanstvenoj argumentaciji."
Ovdje ću objaviti priču o Božiću i druge legende vezane za Isusovo rođenje. Priču ću objaviti u dva nastavka. Koliko zbog dužine, toliko i zbog praktičnosti, budući da će u ovom nastavku biti riječi o Božiću, dok će u drugom, dužem nastavku, biti riječi o drugim legendama. A sad riječ prepuštam Kosidowskom.
Uza svu mješavinu grješaka i suprotnosti moramo se sa čuđenjem upitati kako je došlo do toga da kršćanski svijet svečano slavi Isusov rođendan 25. prosinca. Na kojoj je osnovi tako precizno utvrđen taj datum? I ovdje ćemo se, ako promotrimo tajne povijesnog izvora glede ovoga pitanja, odjednom naći pred pojavom veoma karakterističnom za ranu Crkvu.
Najčudnija stvar je valjda to što se do polovine 3. stoljeća kršćani uopće nisu zanimali za Isusovo rođenje. Zbog toga nisu nađeni u natpisima, skulpturama i freskama iz prva tri stoljeća nikakvi tragovi koji bi se odnosili na Isusovo rođenje. A u 4. stoljeću bio je Isus predstavljen u katakombama sv. Sebastijana kao novorođenče zavijeno u pelene na egipatski način, s oreolom na glavi, s Josipom i Marijom, volom i magarcem sa strane. Bila je to kompozicija nesumnjivo inspirirana kultom Izide, kao i apokrifima Novog Zavjeta.
Tek rimski biskup Hipolit odredio je 2. siječnja kao dan Božjeg rođenja. Kasnije su predlagani i drugi datumi, kao, primjerice, 25. ili 28. ožujka; 18. ili 19. travnja; 20. svibnja. Na Bliskom istoku i u Egiptu slavljena je godišnjica rođenja 6. siječnja. U Jeruzalemu su se držali ovoga posljednjeg datuma sve do 549. godine, a armenski kršćani ga se drže do današnjega dana.
Iz dokumenata proističe da je tek u prvoj polovici 4. stoljeća latinska Crkva počela službeno slaviti Isusovo rođenje 25. prosinca. Čime se vodila birajući upravo ovaj, a ne neki drugi dan? To je upravo zimski solsticij, kad se svjetlo dana počinje produžavati i raste jačina sunca. Rimljani su tada slavili rođenje nepobjedivog sunca “Dies natalis Solis Invicti”. Slavili su ga Saturnijanskim orgijama, igrama, libacijama, i razmjenom darova, naročito lutaka za djecu. Tada je prestajao svaki normalni život, uredi nisu radili, škole su bile zatvorene, obustavljeno je bilo izvršavanje kazni, čak je i robovima bilo dopušteno da slobodno bjesne.
U 3. stoljeću kult Sunca, što ga je zaveo u Rimu car Heliogabal, koji je istodobno bio i sirijski svećenik Sunca, počeli su poistovjećivati s mitraizmom, jednom od najrasprostranjenijih religija onog doba. Veličanstveni obredi vezani uz rođenje boga sunca Mitre 25. prosinca, sličnosti teoloških koncepcija, te stare tradicionalne navike učinile su da je mitraizam postao najopasniji rival kršćanstva. Crkveni pisac Tertulijan, koji je umro 220. godine, sav ogorčen uzviknuo je: “Sam đavo nagovara pogane da oponašaju naše svete obrede za vrijeme počasti njihovim lažnim bogovima. On im naređuje da čela Mitrinih vojnika obilježavaju križem.”
Jedan od anonimnih vjerskih pisaca Sirije - jasno, iskreno odgovara, zašto je latinska Crkva konačno odabrala 25. prosinca. On piše slijedeće: “Bio je to običaj pogana da slave 25. prosinca rođenje Sunca, kad su palili svjetla. U ovim svečanostima i praznicima sudjelovali su također i kršćani. Zato su, kad su crkveni učitelji primijetili da kršćani pokazuju sklonost prema ovim svečanostima, odlučili su toga dana treba slaviti Božić…”
Činjenica bespravnog prisvajanja poganskog praznika od strane Crkve nije odmah i ne kod svih naišla na suglasnost. Sirijci i Armenci optužili su Latince za poganski kult, iako bi se i njima moglo predbaciti isto to, jer su slavili Božić 6. siječnja, na dan zimskog solsticija prema Julijanskom kalendaru, a na taj se dan slavio u Aleksandriji rođendan Ozirisa koji je poistovjećivan sa suncem. Sv. Augustin (kraj 4. i početak 5. stoljeća) poziva svoju kršćansku braću da slave praznik 25. prosinca ne u čast sunca, nego u čast onoga koji je to sunce stvorio.
Još u 5. stoljeću, papa Leon Veliki (440. - 461.) izdao je pastirsku poslanicu u kojoj, između ostaloga, piše: “Postoje među nama oni koji smatraju da treba slaviti ovu svetkovinu ne toliko zbog Kristova rođenja, koliko zbog izlaska novog sunca.” Na drugom mjestu iste poslanice nalazimo i ovakvu iznenađujuću primjedbu: “Prije nego što oni uđu u baziliku svetoga apostola Petra, stanu na stepenicama, okreću se i pokorno saginju glave u pravcu sunčanoga diska.”
Ovdje treba ponovo naglasiti da se Crkva nije borila za ukidanje praznika, nego za njegov novi, kršćanski smisao. Praznik 25. prosinca bio joj je nekako nametnut od vjernika, jer je nastao iz drevnih narodnih običaja, iz reakcije naroda na godišnje doba, iz želje za shvaćanjem promjena u prirodi. Bili su to običaji od pamtivijeka, duboko zabilježeni u tradiciji pokoljenja. Dakle, nije ni čudo da kršćani, pretežno jednostavni ljudi, nisu htjeli da se s njim rastanu. Ostali su, naime, djeca prirode i pored primanja nove religije. A Crkva, bespomoćna prema njihovoj vitalnosti, bila je toliko mudra da ih je adaptirala dajući im svoj vlastiti smisao. Na taj način kršćanstvo je prisvojilo iz mitraizma i nekoliko drugih blagdana: Praznik svetog Juraja u travnju zamijenio je poganski običaj Parile; Ivana Krstitelja - poganski blagdan vode; Uznesenje Marijino u kolovozu - blagdan Dijane; a blagdan Svih svetih jest nastavak poganskog blagdana mrtvih.
Stare navike i poganske uspomene bile su do te mjere životne u kršćanskim sredinama da su neki biskupi tražili neki kompromisni izlaz iz teške situacije. Biskup Torina ovako je počeo svoju propovijed uoči Božića: “Dobra je stvar da narod zove rođendan našeg Gospodina dan »Sol novus«. Ni u kom slučaju ne nastojimo da se to promijeni, jer zajedno s rođenjem Spasitelja obnavlja se spasenje čitavog ljudskog roda, a također i sunčane svjetlosti. Ako je za vrijeme Kristove muke sunce zatamnjelo, ono mora svjetlije zasjati na dan njegova rođenja.”
U skladu s tim kompromisnim pokušajima kršćani su u prvim stoljećima zvali Krista “Sunce pravde”, a čak i do današnjih dana u rimskoj liturgiji govori se o novom suncu koje je nastalo u Kristu. Njega se identificira sa suncem u antifonama i molitvi koja se moli na Božićni blagdan u ponoć.
Božićni blagdan neodvojivo je srastao u našem sjećanju s idiličnim scenom u kojem su glavni glumci vol, magarac, špilja i tri kralja. To je radosna, svijetla slika koja raznježuje, osvaja i ljude koji nisu skloni lakom uzbuđivanju i sentimentima, jer je ona prožela naše djetinjstvo nezaboravnim dražima bajke.
Pretežno su ljudi uvjereni da čitava ova scena božićnih jaslica vodi porijeklo iz evanđelja. Ipak, oni koji sve ovo bolje upoznaju doživjet će veliko razočaranje. U Markovu i Ivanovu evanđelju, naime, neće naći ni jedne jedine riječi o Isusovu rođenju, a kod Mateja i Luke, u jedinim kanonskim izvorima priče o Isusovom rođenju, nema ni vola, ni špilje. U Lukinu evanđelju Isus se rađa u štalici, a što se tiče triju kraljeva, kod Mateja, koji - začudo - jedino o njima govori, nisu oni uopće kraljevi, nego mudraci - mudraci, koji su stigli s Istoka.
Dakle, ukoliko ostanemo na stanovištu ovog posljednjeg kanonskog evanđelja, moramo, nažalost, reći da na svetim slikama, isto kao i u pučkim božićnim igrokazima, ovi mudraci nose sjajne kraljevske krune sasvim bespravno, a čak je i sumnjivo njihovo pravo da nose poštovana imena Gašpar, Melkior i Baltazar. Ovih imena uopće nema u evanđeljima, jer mudraci se javljaju tamo anonimno. Otkuda, dakle, svi ovi detalji, ne baš beznačajni, ako je bez njih nemoguće zamisliti čitavu sakralnu umjetnost i folklor, ove jaslice i božićne pjesme koje su stotine godina unazad stvarale svečanu atmosferu kod svih ljudi? Odgovor moramo tražiti daleko u prošlosti, u prvim stoljećima kršćanstva.
Post je objavljen 01.12.2005. u 21:54 sati.