GRIJEH ILI KRIJEPOST, PITANJE JE SAD
Ima nekih davnih istina koje smo zaboravili ili koje nikad nismo naučili. Ne zato što to nismo htjeli, nego zato što nas uče nekim drugim istinama, kadšto i upitnim. Zato povremeno (kad me uhvati pametna zelena sekunda) istražujem domete ljudskih razmišljanja.
Tražim odgovore na pitanja koja se i danas često postavljaju. A odgovori na ta pitanja su odavno izrečena i napisana. Lederman u podnaslovu knjige BOŽJA ČESTICA, kaže: Ako je svemir odgovor, što je pitanje? Upravo tako. Kad poželim druženje s meni nekim dragim ljudima, otvorim laptopić i odjednom kao da sam u vremenskom stroju. Tako sam se večeras našao u društvu s davnim indijskim piscem Šriharsom. Ne znam znači li vam to ime što, ali meni znači. On se u svoje doba pobunio protiv nekih tada uobičajenih lažnih moralnih načela. Recimo - mišljenju o čistoći pojedinih kasta. Jedno društvo istomišljenika se skupi i odluči se proglasiti se naddruštvom. Bogom odabrani. Šriharsa ne misli tako. Ne mislim ni ja, ali to sad nije važno. Evo što kaže buntovni Šriharsa: Samo nerazumni ljudi i nesposobni za rad zarađuju kruh vedskim žrtvama... Ne postoji izvjesnost o čistoći kasta. S obzirom na neukrotivost spolnih pobuda kod muškaraca i žena, nemoguće je reći da je ikoja loza ostala čista otkad postoji, kroz sve mnogobrojne obitelji s majčinske i očinske strane. Muškarci se mnogo ne brinu da se održe čisti, a jedini razlog zašto drže žene u haremu jest ljubomora. Neispravno je smatrati da neobuzdan spolni nagon predstavlja neki grijeh ili da grijesi imaju kao posljedicu patnju, a vrline sreću u slijedećem životu. Tko zna što će biti u slijedećem životu, kad već u ovome životu vidimo da grješnici napreduju, a krijeposni ljudi pate? Je li zaista tako da grješnici napreduju, a krijeposni ljudi pate? |
JESEN
Gle,
Na tvoje meke skute Padoše moje ruke Žute Jesen me jedva sustigla u šetnji parkom dvorca Pejačević u Našicama, upravo kad sam šetao stazama koju su nadahnule Našičku princezu Doru Pejačević za izvrsne glasovirske skladbe. Kiša je tiho, gotovo nečujno umivala prostrane livade, raskošne krošnje brojnih različitih stabala, pješačke staze; svojim je sitnim kapima donosila svemirsku energiju i malom jezercetu u kojem su ribiči pokušali uhvatiti kakvu riblju sirenu u obliku šarana ili smuđa. Bilo je tiho, sivo podne. Kad odjednom eto nje. Jeseni. Otkinula se s jednog javora i prhnula poput neuke ptice. Dugo se držala u zraku i izvodila vratolomne akrobacije. Sve dok se nije spustila na moje rame. Kao da je tu odlučila dočekati zimu. Dobro došla, mila. |
MOJ DOPRINOS IZUČAVANJU BRAKA
Kad sam svojedobno istraživao brak i sve posljedice takvog žensko-muškoga udruživanja pred roditeljima, zakonom, bogom i susjedstvom, naišao sam na mnoge vrlo oprečne misli uvaženih mislilaca, pjesnika, fizičara, pismoslikara, vladara i inih mudroslova.
Pa mi se, tako, svidjela misao stanovitog Ptahotepa, egipatskog vladara iz pete dinastije. A peta je dinastija egipatskih faraona počela vladati dolinom rijeke Nil 2450. godine, ohohooo godina prije onoga ili ovoga po kojem se godine računaju, nikad neću znati zašto. Dakle, mudri je faraon, rečeni Ptahotep, vladao prije 6500 godina. On je rekao da svaki oženjeni čovjek treba da zna obuzdavati sama sebe ne nadgledajući nikad svoje žene odviše izbliza i ne dopuštajući joj da ikada uznemiruje njegovo srce. Tom je rečenicom rečenik ušao u ono društvo s kojim bih uvijek rado popio čašicu svježeg razgovora. Hoću reći da je taj vlastodržac poštivao mudrost, to jest pamet, a to se poštovanje zadržalo sve do pojave stanovitog Ivana Milasa, čuvara državnog pečata u nekoliko ljetnih i zimskih mjeseci naše nam Lijepe i Drage. Taj je pak izvalio povijesnu rečenicu da kilo mozga košta dvije dojčmarke, pa je tom rečenicom ušao u nepreglednu listu onih pametnjakovića po kojima se neće nikad brojati godine. Malo je nespretna formulacija, primjerice, 12 godina od rečenice da kilo mozga košta dvije dojčmarke. Bilo kako bilo, poslije te Čuvarove rečenice došlo nam je doba kad je mozak bio zatrt. Oni koji su ga imali, tajili su da ga imaju, jer mozak bi ih mogao doći glave. A u to su doba mnogi mislili da je ljepša glava bez mozga, nego mozak bez glave... Dakle, rečenica - Svaki oženjeni čovjek treba da zna obuzdavati sama sebe ne nadgledajući nikad svoje žene odviše izbliza i ne dopuštajući joj da ikada uznemiruje njegovo srce – mudroga Ptahotepa toliko me oduševila da sam ljudsko ljubavno doba pretvorio u rimovani uradak, kojemu sam naslov dao, ponesen sjajnim Vivaldijevim djelom – Četiri ljubavna doba. Utvarajući si da su baš ta ljubavna doba prisutna u životu svih žena i muškaraca koji su imali tu sreću da nisu skončali onako neuredno kao nesretnici Julija i Romeo, Omer i Merima itd. Pa vas ove subote častim ovim pjesmuljkom, zbog kojeg će Alojzije s Bijelim Krinom čupati ono malo kose što mu je preostalo na, i bez guste kose, lijepoj goranskoj glavi. ČETIRI LJUBAVNA DOBA Proljeće je bilo igra Pri dodiru srce trne Ja sam bio snaga tigra Ti umilna poput srne Ljeto nam se dalo vrelo Ljubav nježna, voćka rana Sanjala si samo bijelo Budila se očarana Jesen stiže, dunja zrela Već gledamo stare slike Nit ja snažan, ni ti vrela Ljubimo se iz navike Zima je za uspomene Nadahnute tek u duši Još nas prate davne sjene Dok se život tiho ruši Jedno je vrijeme moja kćer Nataša ovu pjesmu držala na zidu uz uzglavlje. |
SAN
Tkogod štogod mislio, uvjeren sam da postoji nekoliko naših paralelnih života.
Najprije onaj život koji živimo u sebi. Potom život koji živimo oko sebe. Onda svi oni životi koji živimo sa svojim najbližima, s prijateljima, znancima itd. Nakon svih tih budnih života, živimo i život u snovima. Taj život znade katkada biti vrlo kvalitetan. Uglavnom se u njemu pojavljuju likovi koje znamo. U snovima je sve moguće. Ja volim svoj život u snovima. Eto, noćas sam sanjao majku. Umrla je 19. kolovoza i noćas sam je prvi put sanjao. Uopće nije izgledala onako kako sam je zadnji put vidio u bolnici. Tada je jedva disala, bolest ju je posve svladala. Mučila se, jadnica, tih posljednjih dana. Noćas nije tako izgledala. Bila je mlada tridestgodišnja žena. Nasmijana. Visoka, crne kose, tamnih očiju, bijelih zuba. Vrlo, vrlo lijepa žena. Danas bi rekli: pravi komad. Zračila je toplinom i ljubavi. U snu sam hodao nekim crnim šumama. Imao sam deset godina. Budući da se nikad nisam ničega bojao, hodao sam šumom pjevajući. Baš kao Kekec. Onda je počeo puhati orkanski vjetar. Naglo se naoblačilo, a crna šuma postala je još crnjom, premda se to činilo nemogućim. Oblaci su se spustili vrlo nisko. Rukama sam ih dodirivao. Potom pljusak, pravi prolom oblaka. Oko mene je bilo sve mokro, a ja sam i dalje hodao posve suh. Bože, mislio sam, kako kiša čudno pada. Kao da pazi da ne pokisnem. Igrao sam se s kišom. Mijenjao naglo pravac, ali ni tada me nije smočila ni jedna kap. I u toj igri, odjednom, eto ti nje. Moje mame. Tridestgodišnje ljepotice. Pojavila se obasjana žarkom svjetlošću mojih dječjih uspomena. Vedra. Jedina svijetla točka u crnoj šumi. Nagnula se nadamnom, onako topla i nasmijana, pomilovala mekom rukom po kuštravoj kosi i upitala: - Sine, jesi li se izgubio u šumi? - Nisam, majko. - Sine, je li ti teško tako hodati? - Nije, majko. - Bole li te noge, sine? - Ne bole, majko. - A gdje ti je nokat s malog prsta desne noge, sine? - Bolio me, majko, pa sam ga bacio da me više ne boli. - Je li ti hladno, sine? - Nije, majko. Svud je oko mene hladno, samo je u meni toplo. - Dobro, tako treba biti sine... Tako, odoh ja sad. - Nemoj još ići mama, htio bih... Nestala je, a ja sam se probudio. Nikad nisam mislio da uspomene mogu boljeti. Kad sam se probudio, uspomene su me zaista jako boljele. Toliko jako da sam plakao gotovo do zore. Eh, majko, majko... nemoj nikad tako naglo odlaziti. Ostani sa mnom sve dok svoj san ne odsanjam do kraja. |
TE KIŠNE VEČERI PADALA JE KIŠA
Zaista ne znam što se to zbiva s medijima.
Sve je pretrpano negativnim vijestima, kao da se ništa drugo ne događa. Mrtvaci su na naslovnim stranicama. Sudari automobila, poplave, ubojstva, tajkuni i tajfuni, slomljene noge, slomljene nade, umjetni zubi, prirodne i umjetne sisice, jebozovni Venerini brežuljci, bezrazložne svađe oko državnih granica koje su odavno utvrđene i međunarodno potvrđene itd. Onda prokleti Slovenci! Što li nam sve oni rade! To mogu i osobno potvrditi, jer sam vidio, kad sam prolazio dvadesetak kilometara uza Sutlu, kako njihove ptice prelaze našu granicu i hrane se našim sjemenjem i našim mušicama. Svoje čuvaju za zimu ili ih prodaju austrijskim ili talijanskim pticama. Pa Piran i piranska riblja pobjeda! Svoje ribe šalju u naše more, a onda njihove ribarice krenu za njima. Valjda da ih vrate. Uhvate ih u mrežu, zatim odvoje one koje zijevaju slovenski od onih koje zijevaju hrvatski. Hrvatske bacaju natrag u more, a slovenske voze na učenje zemljopisa u neki od brojnih ribljih preodgajališta. Već nekoliko dana prva vijest je Petrač. Uhapsilo ga u Grčkoj i sad su sve novine prepune raznih tekstova o tom pedesetgodišnjaku, nekad uglednom građanu Hrvatske, a sad zatvoreniku u Grčkoj. I to zato što je imao pravu, ali krivotvorenu putovnicu. Mislim, putovnica je prava, fotografija je prava, država je prava, samo je ime krivo. Baš me briga za Petrača! Ako je kriv bit će osuđen. I to je sve. Ali, nije. Jer bi se o Petraču mogla napraviti sjajna TV serija. Slična onoj o Sopranu. S time da je Petrač možda čak i zanimljivija osoba. On je toliko zanimljiv da nam novine donose čak i fotografije zatvorskog prozora iza kojeg se Petrač odmara. Ja bih volio napisati scenarij o Petraču. Zamislite, koliko je tu različitih likova i karaktera! Od pokojnih kriminalaca, do najuglednijih političara! Bože, koja li je to družba! Koja bi to sjajna TV serija bila! Ne pratim zbivanja oko gospodina Petrača i ne zanima me zatvorski prozor iza kojeg spava. Više me zanimaju oni koji su mu izdali nekoliko valjanih putovnica. Ali, o tim ljudima ni riječi. Pa razni stručnjaci za afere. Koji bi pisali, a pisanje im baš ne ide. Recimo, svakom čičku Čičak ima kolumnu. I piše o svemu. A informira se, kao i svi mi Blogeri, na Internetu. Pa sklapa rečenice slične onim kožnim torbama od skaja koje je svojedobno prodavao. Bit ću iskren i reći da baš i ne čitam te vrsnike pera. Ni njihove analize. Nekoliko sam puta pokušao reagirati, ali mi tekstove nisu htjeli objaviti. Moj je favorit naša Megi itd. Ne znam zašto, ali budalastu rečenicu vidim iz svemirskih daljina. Subotom kupujem Jutarnji list, jer volim čitati neke autore. Osobito Tomića, katkada Pavičića, Ivankovića, Glavana i Židaka. I tamo vidim onu kolumnu I. Z. Čička. Naravno, preskočim je lakim skokom, ali ne dovoljno brzo da ne uočim rečenicu: Ubojstvo policajca kojega je automobilom pregazio nesmotreni vozač doista je grozan zločin, koje će sudovi morati primjereno kazniti... Bože, mili, kud sam zašo, rečenica me stigla u divljini! Evo što piše taj svugdje prisutni prodavač magle: netko je ubio policajca, a onda je tog ubijenog policajca nesmotreni vozač još i pregazio. Valjda mrtvog. Naravno, taj vrsni kolumnist daje upute sudovima, koji bi morali taj grozan zločin primjereno kazniti. Scorpy, dragi, daj se zekaj s takvim rečenicama, tipa – te kišne noći padala je kiša! |
NOVI TRIDESETGODIŠNJAK
Koliko vam je zapravo godina?, znatiželjno me pita naslov nekog zdravstvenog testa u Jutarnjem listu. Pokraj naslova, fotografija rasne plavuše (mislim da je umjetna, ali mi to ne smeta), koja me gleda pravo u oči. Ipred sočnih usana, iza kojih se bjelasaju zdravi zubi, plavuša mi prstom daje znak da šutim i ne odgovorim. Iz tog pokreta da se naslutiti da nije važno što mi piše u dokumentima, važno je da odgovorim na pitanja, ter ću tako saznati koliko moje tijelo broji bioloških godina.
Dakle, riječ je o administrativnim i biološkim godinama, tom vječnom sukobu koji nas prati. Dosad nikad nisam ispunjavao novinske testove, ali budući da sutra nastavljam blogomobilski put, odlučih da se poigram i odgovorim na sva pitanja. Naravno iskreno, jer baš nije uputno da čovjek sam sebi laže. A kad odgovorim na sva pitanja saznat ću koliko sam biološki star. Nadao sam se da će test potvrditi ono što zaista mislim o sebi i svojim godinama, dakle da sam vršnjak No 1, onog sjajnog muškarca iz Allana Forda. Zato pažljivo našiljih kemijsku olovku i dadoh se na studiranje pitanja i odgovora. A pitanja su zaista originalna, od onih kako spavam, imam li teškoća s pamćenjem i jmijenjam li često raspoloženja, do intimnijih - opada li mi kosa, kako stoje stvari u i oko šlica i kako podnosim tjelesna naprezanja. Na sva sam pitanja uredno odgovorio, a onda krenuo u izračunavanje rezultata. Kad sam sve zbrojio i oduzeo ustanovio sam da imam negativan rezultat, minus četiri boda. Potražio sam odgovor u tablici koja je smještena s lijeve stranice ljupke plavuše. Tamo su vam ponudili sedam odgovora, ovisno od osvojenih bodova. I tako sebe pronađoh među onima koji imaju od minus jedan do minus 10 bodova. A tamo doslovno piše: – biološka dob od 25 do 30 godina. Meni je gotovo 66 godina, a test mi kaže da mi je tek negdje između 25 i 30 godina. Dakle još svega desetak godina pa ću postati muškarac u najboljim godinama. Zasad sam još Sanaderov omladinac! Žurim da to kažem svome mlađahnome tijelu. Koje mi se, ne ćete vjerovati, zaista iskreno smije. Kao da mi se ruga. Isto kao i očito vrlo pametni sastavljač testa. |
| < | rujan, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv