TRI LJUDSKA STOLJEĆA
U svome prilično dugom životu upoznao sam se i povremeno družio sa trojicom stogodišnjaka: slikarom Mirkom Račkim, glumcem Zvonimirom Rogozom i dobrim starim Tadijom, Dragutinom Tadijanovićem, jedinim znanim mi i živim svjedokom gotovo cijeloga prošloga stoljeća. Danas vas častim sa tri kratke priče o tri ljudska stoljeća.
RAČKI Mirku Račkom, velikom hrvatskom slikaru, poklonio sam za stoti rođendan kronologiju velikih zbivanja za njegova života. Rački je rođen 1879. godine i ja sam tu kronologiju tiskao 1979. u novinama za kulturu Oko, u kojima sam tada radio kao urednik. Oko je bilo na kioscima u utorak ujutro, a već oko podne Rački je došao u redakciju koja je tada bila u Opatičkoj 10, na Griču. Otvorio je vrata redakcije i mašući Okom pitao kolege gdje je taj vražji Kemal Mujičić koji mu je na jedinstven način čestitao stoti rođendan. - Zamisli, mladiću, rekao je, pojma nisam imao što se sve velikoga za moga života zbivalo. Od izuma automobila do međuplanetarnih letova. Ti si to pronašao i objavio kao tekst/čestitku. Svaka ti čast. Natjerao si me da dopješačim ovamo na Grič s Harmice, samo da ti zahvalim. Naravno, pocrvenio sam kao svaki četrdesetogodišnji balavac. PAPA ROGOZ Zvonimiru Rogozu nisam priredio takvo iznenađenje, ali sam mu odao pristojno priznanje kao jednom od najvećih ljubitelja žena, uz Nerkeza Smailagića, koje sam poznavao. Jer Papa Rogoz, jedan od prvih filmskih europskih ljubavnika, volio je žene cijeli život. Kad bi me vidio da garim cigaretu za cigaretom, rekao bi mi: - Mali, ak tak nastaviš, brzo buš se oprostil od ljubavničkih užitaka. Papa Rogoz nikad nije pretjerano pio ni pušio. Živio je prilično zdravo. Zato nije ni čudo što je sina dobio s navršenih devedeset godina. Žena mu je bila puno mlađa od njega. Kad sam ga upitao koja je najbolja razlika u godinama između muškarca i žene, kao iz topa je odgovorio: - Šezdeset godina, koliko sam ja stariji od svoje žene. Ali, nije me papa Rogoz impresionirao uspjesima kod žena. Sjećam se da je pod konac života igrao, mislim u Krležinu Kraljevu u Gavelli. Na generalnom pokusu, onom koji prethodi premijeri, stari se poskliznuo i pao. Svi smo tada zanijemili, jer pad je bio prilično težak. Nismo se trebali plašiti. Papa Rogoz se digao, stresao prašinu i rekao režiseru: - Čuj, mladiću, mogli bismo ovaj pad fiksirati. Meni se čini da pad ima glumačkih opravdanja. Svi smo se tada nasmijali s olakšanjem. Jedino je, koliko mi se čini, Žarko Potočnjak ozbiljno shvatio tu Papa Rogozovu rečenicu. Nema predstave u kojoj on ne izvede neki bravurozan pad. Tim Potočnjakovim padovima posvetio je Arsen Dedić izvrsnu pjesmu. Na Rogozovoj proslavi, u pivnici negdje na Trešnjevci, zaboravio sam kako se pivnica zove, skupilo nas se stotinjak. Papa Rogoz je rano otišao na spavanje. Ne znam tko je rekao, možda čak i ja, da Rogoz uopće nije otišao zbog spavanja, nego zato što u svome novom stoljeću još ni jednu noć nije proveo sa ženom. TADIJA Na Tadijinoj proslavi neću biti. Hodat ću tridesetak/četrdesetak kilometara od Slavonskoga Broda, kad ovdje bude održana svečana akademija u njegovu čast, 2. studenoga. Kad u Zagrebu bude održana slična svečanost, dva dana poslije, bit ću još dalje. S Tadijom se nisam pretjerano družio. Znamo se, ali ja sam više cesarićevski tip: vino + prijatelji + žene, teška mamurna jutra i dirinčenje za pisaćim strojem iz dana u dan. Tadija je od druge korijenike. One ličke. Temeljit u svemu, pa i u braku. Cijeli je život proveo s Jelom koja je umrla prije gotovo četiri godine. Činilo se tada da Tadija neće dugo izdržati bez nje. Možda i ne bi da ga Jela, siguran sam, nije zamolila da izdrži do stote na bilo koji način. Tadija je toliko volio svoju Jelu da joj je, evo, tu želju ispunio. Ja sam odgojen tako da poštujem starije dame i gospodu. Valja poštovati ljude koji su stariji od vas, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što su dobro poznavali umjetnost življenja i preživljavanja. Volio sam slušati njihove davne priče. Svjedoci su oni vremena, htjeli mi to priznati ili ne. I to kakvi svjedoci! Tadija zaista znade lijepo pričati. I sad žalim što sve svoje priče nije napisao. Kad mi se god ukazala prigoda, znao sam ga isprovocirati da ispriča neki manje poznat događaj. Tako sam na davnim Zagrebačkim književnim razgovorima, dok su beskrajno dosadni Peđa Matvejević i društvo glodali temu o revoluciji i književnosti, iznerviran nemuštim i neknjiževnim govorancijama, digao se na noge lagahne i rekao da svi zapravo pričaju neknjiževne i još gore nerevolucionarne priče. Zamolio sam Tadiju, koji je sjedio do mene u prvom redu salona u hotelu Intercontinental, da ispriča priču o odlasku Gorana i Nazora u partizane 1942. godine. Tadija se samo namrštio, onako simpa, kao da mi zamjera, ali vidi se da mu je drago što sam ga prozvao. I, onako sjedeći, ispričao je divnu priču o Goranu koji se došao oprostiti od njega. U toj cijeloj priči jedan je detalj važan. Taj detalj pokazuje golemu razliku koja dijeli pisce od takozvanih pisaca. Riječ je o pjesmi Dva grenadira. Bilo je to doba kad se prijatelj prijatelju nije povjeravao, e da ga ne bi usosio. Zato i Goran nije ništa rekao svome prijatelju Tadiji. Ušao je u njegov stan fućkajući pjesmu Dva grenadira. Goran je, za cijelo vrijeme njihova posljednja susreta, fućkao ili pjevušio tu u ono doba popularnu pjesmicu, a Tadija nije znao zašto to čini. Itd. Tek nekoliko dana poslije, saznalo se da su Goran i Nazor prebjegli Čamcem preko Kupe u partizane. I tada mu je bilo jasno Goranovo pjevušenje i fućkanje pjesmice. Tu je priču objavila ondašnja Republika. Sa svim detaljima, pa i mojom provokacijom. Tadiji ću čestitati stotku posebnim tekstom koji ću objaviti na blogomilskoj adresi. |
DUPLO LABUĐE JEZERO
(Sinopsis za novi balet u kojem će, što se na prvi pogled čini nemogućim, sudjelovati cijeli ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Priča je tu, samo se traži skladatelj. Predstavu bi mogao režirati Krešimir Dolenčić, poznat već po režiranim masovkama diljem svijeta. Oni koji drže do eksperimentalnog teatra, bit će oduševljeni masovnim scenama u kojima će, po prvi put u povijesti, nastupati najpoznatiji svjetski pjevači, glasoviti zborovi i najčuveniji svjetski i domaći anonimci, a u masovkama bit će dojmljivi nastupi zborova labudova, gusaka, pataka, liski itd. graktalica, kokodakalica i kreštalica. Naravno, domaći izvođači u zborovima neće nastupiti, jer, prema ovom sinopsisu, bit će uništeni, e da ne bi kojim slučajem oboljeli.)
Sve je tu. Štoviše i previše. Više ni jedna koka ne diše... (Tako počinje priča. Song o hrabroj borbi, izmiješan vrlo glasnom kakofonijom različitih glazbenih instrumenata.) Umjesto jednog, imamo dva Labuđa jezera. Umjesto jednog velikog Čajkovskog, nemamo ni jednog, pa smo u prosjeku tu negdje. No, dobro, znam da nema mjesta šali, da je ptičja gripa neopasna po čovjeka, ali je zato opasna po sve vrste ptica. I te ptice valja spašavati da ne obole. (Na pomolu je drama.) A najlakše ih je pobiti, jer tako su potpuno isključuje opasnost od sveopće bolne pandemije, koja bi, kaj ne?, mogla biti opasna i po ljude, ali zasad se zna da nije, pa budući da nije - nema mjesta panici, a budući da bi mogla biti - onda je panici mjesto. Naravno, najprije treba pobiti one od kojih čovjek ima najviše koristi, a to su domaće pernate gizdavice i gizdavci. Jer su one i oni ptičja peta kolona. Pa zato ekipe pernatih istrebljivača hodi diljem svijeta, od sela do sela, i zavrću vratovima mogućim pernatim bolesnicama i bolesnicima. One ptičje zvijeri, takozvane rijetke ptice (među koje valja svakako ubrojiti sve blogovske domaće koke, ptice trkačice itd.) koje izbjegnu šarafljenje vratova, dakle onima pernatim zvjerkama koje su se odmetnule u šume i šikare, spašavajući sebe i okrutne zaraznike u sebi, namijenjeni su vješti specijalci koji ih preciznim snajperskim hicima usmrćuju. U prosjeku samo nekoliko hitaca po koki. (Glazba nam dočarava različite eksplozije, koje kulminiraju eksplozijom neke jebozovne atomske ili hidrogenske seks-bombe.) Specijalci su u prednosti. (Dolazi do konačnog obračuna, nazvan Bitka za Grudnjak. Napomena scenografu: ptice u obliku grudnjaka različitih veličina lete scenom i gledalištem.) U bitki za Grudnjak ili Cicintreger vrsni su baletani pripremili klopku odmetnutim domaćim ptičjim izdajnicima i, u nesmiljenoj obostranoj vatri, uništili mrskog pernatog neprijatelja da je perje i krv frcala posvuda. Doduše, ne zna se jesu li perje i krv zaraženi okrutnom bolešću. (Tu dolazi do zapleta.) Zato će druge specijalne jedinice hodati okolo po selima, kao skupljači perja, te skupljati moguće mehke ostatke kokošjih, pačjih, kanarinastih, papagajskih itd. terorista i paliti ga na lomačama. Drugi će otkrivati tragove krvi u travi, prašini, šikarama, poljima, šumama i gorama, pa onda provjerenim dezodoransima ispirati jesensko otpadajuće lišće, borove iglice, englesku ili neku drugu travu i sve ono što im se učini kao moguća opasnost. Treći se već uvježbavaju za rat protiv nevidljivih jedinica H5N1. Prave se očale koje će povećavati čak i Ledermanovu "Božju česticu" do vidljivih razmjera (i tako onemogućiti dobijanje druge Nobelove nagrade uvaženog Nobelovca), a onda će složnom snajperkom vatrom pobiti i te opasne, zasad nevidljive zdravstvene teroriste. Uza sve, lokalno će stanovništvo, pretraživati po grmljima i gudurama moguće odbjegle domaće nosače H5N1. (Ovdje valja zamisliti scenografsku maštovitost i raskošne svjetlosne efekte.) U grmlju kraj dvostrukog Labuđeg jezera, spasili su se samo jedan podravski kokot i slavonska koka. Završni song pod naslovom "Ptice umiru kokodakajući i graktajući", bit će potresno svjedočanstvo vremena u kojem živimo. Završna slika pruža optimizam, budući da iz jezera izlazi jato mrtvih crnih i bijelih labudova. Labudovi oživljuju i skladnim pokretima naznačuju neuništovost Života. U dnu scene pronalaze pijevca kako pokušava posljednji put skočiti na već mrtvu koku. Crni labud ga sprječava u tome smrtonosnim udarcem kljunom u pijevčevu muškost i ovaj pada mrtav na koku, trzajući nogama, dok se zastor spušta. A za svaki slučaj, mole se sve Blogerice da ovih dana ne nose grudnjak. Jer jedan Grudnjak je pao, mogu i ostali. A kad grudnjak padne, slijedi – metak. |
MONOLOG NOGOMETNOG KIBICA
U našoj mladoj, ne, i međunarodno priznatoj državi pušenje je jedno vreme bilo fest, kak da velim, popularno.
Pušili smo na svim razinama. I doma, i na poslu, i u pretvorbi…,velim vam, svugdje. Pa i u športu. A vele da športaši uopće ne bi smjeli pušiti. Kak bi nam bilo gledati Ljubičića s reketom u ruci i cigaretom u zubima? Il, Blanku Vlašić? Teško je igrati tenis ili skakati preko letve kad ti je nekaj u ustima. Il igrati košaricu! Il špilati nogomet! Nije dobro kad na naslovnici Jutarnjeg ili Športskih osvane naslov: Hrvatska popušila! Odmah gosponi saborniki, u uvaženom Hrvatskom saboru, postave oštra pitanja: Kako je popušila kad je pušenje na radnom mjestu zabranjeno? Kome je popušila? I kaj je pušila? Mali smotuljak, kakve puše pušenju skloni građani i građanke, ili neki veliki? Je li popušila od nekog malog ili velikog kluba, ne? Jer sasvim je drukčije kad popušiš od nekog malog, neg od nekog velikog! A ja… A ja ti športaš baš neki nisam Kibic sam pošten, ništ se ne žalim Više sam pečen nego sam prisan Pak cigaretu svoju si palim Pluća su mi kak rajngla stara I često mislim da bum se zgušil Tad oko srca bol mi se stvara Jer sam još jednu tekmu popušil |
JESENSKA
Sve je manje oraha, u travi pokraj puta
Sve više magluštine i zimskih kaputa To me jesen sustiže, kano starost žuta Sve je manje oraha, u lišću pokraj puta |
ZA JULIERE, S LJUBAVLJU I BEZ ETIKETA
Danas je Juliere napisala vrlo zanimljiv tekst. Da ga ne bih prepričavao, preporučujem da ga pročitate. Naime, riječ je o vrlo zanimljivoj temi – koliko se poznajemo; koliko se razumijemo; koliko poznajemo sebe i one koji nas okružuju; jesmo li spremni krenuti linijom manjeg otpora i o ljudima koje znamo razmišljati površno, to jest – pristati da ljude pospremamo u nekakve svoje ili tuđe ladice...
Pitanja za pitanjima. Vrlo sam pažljivo iščitavao njezin tekst, tim više što sam danas imao sličan razgovor sa Sisom. Ako se razgovor sa Sisom može uopće nazvati razgovorom. Sisa je, naime, malorijek. Kao da je malkice nesiguran. I to bez razloga, jer je prilično obrazovan mladić, iznenađujučih rješenja. Nikad se ne izražava do kraja, što je posebna odlika, jer uvijek ostavlja mogućnost da prihvati ono o čemu raspravljate ili da, prije nego što vam se suprotstavi, dobro promisli. Zato mislim da je Sisa mudar mladić. Juliere je prošla tu fazu. Ona je već mudrica. Preisputuje sebe. Pritom je prema sebi vrlo često iskrena, da ne kažem okrutna. Upravo je takav njezin tekst. Htio sam joj napisati posebno pismo. Međutim, kako nam je priču ispričala javno, pokušat ću joj javno odgovoriti, ali ne kao Nitzsche. Nego i kao Nitzsche. Iz zbirke koju sam godinama skupljao na različite teme, odvajam buket mudrosti, umjesto ruža, dragoj mi dami. Riječ je o razumu, razmišljanju, rasuđivanju, razumijevanju i razboritosti. Žao mi je što u sobi hotela Central u Osijeku nisam našao prigodan celofan, pa se dama, kao i druge moguće čitateljice i čitači, mora zadovoljiti ovim prilično neuglednim pak-papirom, to jest prijelomom tekstova što slijede: * Bolje je uopće ne razmišljati nego ne razmišljati dovoljno. (Tristan Bernard) Suditi logično i suditi istinito – dvije su različite stvari. (Visarion Grigorjevič Bjelinski) * Ono što jesmo, proizvod smo vlastitog razmišljanja. (Buddha) * Čovjeka koji me razumije nikada ne mogu izgubiti. (August Cesarec) * Naše predrasude su naše ljubavnice; razum je u najboljem slučaju naša žena, vrlo često potrebna, ali rijetko privržena. (Philip Dormer Stanhope Chesterfield) * Nije dovoljno imati zdrav razum: treba ga znati i primijeniti. (René Descartes) * Ni mrzitelj omraženom, ni neprijatelj neprijatelju ne može nanijeti veće nevolje od one koju će nam nanijeti zastranjeni razum. (Dhammapada to jest Riječi nauke) [I]* - A kad je riječ o vjeri, rekao je Waldershare, svi su razboriti ljudi iste vjere. - A koja je to?, upitao je princ. - Razboriti ljudi to nikad ne kažu. (Benjanim Earl of Beaconsfield Disraeli, D´Israeli * Ne samo da se nikad dobro ne ispeku palačinke ako se ne okreću na jednu i na drugu stranu, nego ni sve druge stvari na ovome svijetu. (Carlo Dossi, pravo ime Alberto Pisani Dossi) * Jedna je pamet dobro, a dvije su – bolje. * Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi. (Fjodor Mihajlovič Dostojevski) * Ima ljudi čiji razum svijetli i ljudi čiji razum blista. Prvi rasvjetljuju svoju okolinu, drugi je zamračuju. (Marie von Ebner-Eschenbach, rođena Dubsky) * Od pameti još nezrele ne ishode riči zrele. (Fran Krsto Frankopan) * Pametnu se čovjeku ne događaju sitne gluposti. (Johan Wolfgang Goethe) * Teško je uliti pamet onome koji nema volje, a još je teže uliti volju onome koji nema pameti. Baltasar Gracián y Morales) * Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito. (Georg Wilhelm Friedrich Hegel). * Ljudski razum je po svojoj prirodi arhitektoničan, tj. promatra sve spoznaje kao da pripadaju nekakvu mogućem sustavu. (Immanuel Kant) * Ljudi koji zato što nemaju vlastite znaju cijeniti tuđu pamet, postupaju često pametnije od pametnih koji nemaju tog umijeća. (Vasilij Osipovič Ključevski) * Poslije sposobnosti rasuđivanja, dijamanti i biseri su najrjeđe stvari na svijetu. (Jean de La Bruyčre) * Pametnima smatramo samo one koji misle jednako kao i mi. (François duc de La Rochefoucauld) * Um je poput seljačkih vila: kad su previše ravne, nose premalo, a kad su previše savijene, nose i one što ne treba. (Madagaskarska narodna izreka) * Teško je živjeti bez razuma, ali često još teže s razumom. (Kemal Mujičić) * Vidim granice svoga razuma, ali ne vidim granice ljudskog razuma. (Jan Evangelista Purkyn) * Kad je čovjek 24 sata prije u pravu nego svi drugi, onda ga 24 sata smatraju čovjekom koji nema zdrav razum. (Antoine Rivaloli dit le comte de Rivalol) * U svakom je slučaju bolje da se razboritost pokaže onim što se prešuti nego onim što se kaže. (Artur Schopenhauer) * Na traži razgovor s mrtvacom, a ni dobročinstvo od škrtca. (Sokrat) * Trudio sam se usrdno da se ljudskom djelovanju ne smijem, a da ga ne oplakujem i da ga ne prezirem, nego da ga shvatim. (Baruch Spinoza) * Najsnažniji umovi često su oni od kojih bučni svijet najmanje čuje. (William Wordsworth) * Kad bi se čovjek manje brinuo za stvari koje su mu daleke, zacijelo bi više mislio na stvari koje su mu blizu. (Japanska narodna uzrečica) * Pametan čovjek naći će vodu i u pustinji, a budala će kraj rijeke umrijeti od žeđi. (Japanska narodna izreka) * Ma kako lijepa bila riba, nitko neće nataknuti svoj jezik na udicu da bi je uhvatio. (Madagaskarska narodna izreka) I tako dalje. |
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv