U našoj mladoj, ne, i međunarodno priznatoj državi pušenje je jedno vreme bilo fest, kak da velim, popularno.
Pušili smo na svim razinama.
I doma, i na poslu, i u pretvorbi…,velim vam, svugdje.
Pa i u športu.
A vele da športaši uopće ne bi smjeli pušiti. Kak bi nam bilo gledati Ljubičića s reketom u ruci i cigaretom u zubima? Il, Blanku Vlašić?
Teško je igrati tenis ili skakati preko letve kad ti je nekaj u ustima. Il igrati košaricu! Il špilati nogomet!
Nije dobro kad na naslovnici Jutarnjeg ili Športskih osvane naslov: Hrvatska popušila! Odmah gosponi saborniki, u uvaženom Hrvatskom saboru, postave oštra pitanja: Kako je popušila kad je pušenje na radnom mjestu zabranjeno?
Kome je popušila?
I kaj je pušila?
Mali smotuljak, kakve puše pušenju skloni građani i građanke, ili neki veliki?
Je li popušila od nekog malog ili velikog kluba, ne?
Jer sasvim je drukčije kad popušiš od nekog malog, neg od nekog velikog! A ja…
A ja ti športaš baš neki nisam
Kibic sam pošten, ništ se ne žalim
Više sam pečen nego sam prisan
Pak cigaretu svoju si palim
Pluća su mi kak rajngla stara
I često mislim da bum se zgušil
Tad oko srca bol mi se stvara
Jer sam još jednu tekmu popušil
Post je objavljen 16.10.2005. u 18:14 sati.