(Sinopsis za novi balet u kojem će, što se na prvi pogled čini nemogućim, sudjelovati cijeli ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Priča je tu, samo se traži skladatelj. Predstavu bi mogao režirati Krešimir Dolenčić, poznat već po režiranim masovkama diljem svijeta. Oni koji drže do eksperimentalnog teatra, bit će oduševljeni masovnim scenama u kojima će, po prvi put u povijesti, nastupati najpoznatiji svjetski pjevači, glasoviti zborovi i najčuveniji svjetski i domaći anonimci, a u masovkama bit će dojmljivi nastupi zborova labudova, gusaka, pataka, liski itd. graktalica, kokodakalica i kreštalica. Naravno, domaći izvođači u zborovima neće nastupiti, jer, prema ovom sinopsisu, bit će uništeni, e da ne bi kojim slučajem oboljeli.)
Sve je tu. Štoviše i previše. Više ni jedna koka ne diše...
(Tako počinje priča. Song o hrabroj borbi, izmiješan vrlo glasnom kakofonijom različitih glazbenih instrumenata.)
Umjesto jednog, imamo dva Labuđa jezera. Umjesto jednog velikog Čajkovskog, nemamo ni jednog, pa smo u prosjeku tu negdje.
No, dobro, znam da nema mjesta šali, da je ptičja gripa neopasna po čovjeka, ali je zato opasna po sve vrste ptica. I te ptice valja spašavati da ne obole.
(Na pomolu je drama.)
A najlakše ih je pobiti, jer tako su potpuno isključuje opasnost od sveopće bolne pandemije, koja bi, kaj ne?, mogla biti opasna i po ljude, ali zasad se zna da nije, pa budući da nije - nema mjesta panici, a budući da bi mogla biti - onda je panici mjesto.
Naravno, najprije treba pobiti one od kojih čovjek ima najviše koristi, a to su domaće pernate gizdavice i gizdavci. Jer su one i oni ptičja peta kolona.
Pa zato ekipe pernatih istrebljivača hodi diljem svijeta, od sela do sela, i zavrću vratovima mogućim pernatim bolesnicama i bolesnicima.
One ptičje zvijeri, takozvane rijetke ptice (među koje valja svakako ubrojiti sve blogovske domaće koke, ptice trkačice itd.) koje izbjegnu šarafljenje vratova, dakle onima pernatim zvjerkama koje su se odmetnule u šume i šikare, spašavajući sebe i okrutne zaraznike u sebi, namijenjeni su vješti specijalci koji ih preciznim snajperskim hicima usmrćuju. U prosjeku samo nekoliko hitaca po koki.
(Glazba nam dočarava različite eksplozije, koje kulminiraju eksplozijom neke jebozovne atomske ili hidrogenske seks-bombe.)
Specijalci su u prednosti.
(Dolazi do konačnog obračuna, nazvan Bitka za Grudnjak. Napomena scenografu: ptice u obliku grudnjaka različitih veličina lete scenom i gledalištem.)
U bitki za Grudnjak ili Cicintreger vrsni su baletani pripremili klopku odmetnutim domaćim ptičjim izdajnicima i, u nesmiljenoj obostranoj vatri, uništili mrskog pernatog neprijatelja da je perje i krv frcala posvuda. Doduše, ne zna se jesu li perje i krv zaraženi okrutnom bolešću.
(Tu dolazi do zapleta.)
Zato će druge specijalne jedinice hodati okolo po selima, kao skupljači perja, te skupljati moguće mehke ostatke kokošjih, pačjih, kanarinastih, papagajskih itd. terorista i paliti ga na lomačama.
Drugi će otkrivati tragove krvi u travi, prašini, šikarama, poljima, šumama i gorama, pa onda provjerenim dezodoransima ispirati jesensko otpadajuće lišće, borove iglice, englesku ili neku drugu travu i sve ono što im se učini kao moguća opasnost.
Treći se već uvježbavaju za rat protiv nevidljivih jedinica H5N1. Prave se očale koje će povećavati čak i Ledermanovu "Božju česticu" do vidljivih razmjera (i tako onemogućiti dobijanje druge Nobelove nagrade uvaženog Nobelovca), a onda će složnom snajperkom vatrom pobiti i te opasne, zasad nevidljive zdravstvene teroriste.
Uza sve, lokalno će stanovništvo, pretraživati po grmljima i gudurama moguće odbjegle domaće nosače H5N1.
(Ovdje valja zamisliti scenografsku maštovitost i raskošne svjetlosne efekte.)
U grmlju kraj dvostrukog Labuđeg jezera, spasili su se samo jedan podravski kokot i slavonska koka.
Završni song pod naslovom "Ptice umiru kokodakajući i graktajući", bit će potresno svjedočanstvo vremena u kojem živimo.
Završna slika pruža optimizam, budući da iz jezera izlazi jato mrtvih crnih i bijelih labudova. Labudovi oživljuju i skladnim pokretima naznačuju neuništovost Života. U dnu scene pronalaze pijevca kako pokušava posljednji put skočiti na već mrtvu koku. Crni labud ga sprječava u tome smrtonosnim udarcem kljunom u pijevčevu muškost i ovaj pada mrtav na koku, trzajući nogama, dok se zastor spušta.
A za svaki slučaj, mole se sve Blogerice da ovih dana ne nose grudnjak. Jer jedan Grudnjak je pao, mogu i ostali. A kad grudnjak padne, slijedi – metak.
Post je objavljen 24.10.2005. u 21:47 sati.