U svome prilično dugom životu upoznao sam se i povremeno družio sa trojicom stogodišnjaka: slikarom Mirkom Račkim, glumcem Zvonimirom Rogozom i dobrim starim Tadijom, Dragutinom Tadijanovićem, jedinim znanim mi i živim svjedokom gotovo cijeloga prošloga stoljeća. Danas vas častim sa tri kratke priče o tri ljudska stoljeća.
RAČKI
Mirku Račkom, velikom hrvatskom slikaru, poklonio sam za stoti rođendan kronologiju velikih zbivanja za njegova života. Rački je rođen 1879. godine i ja sam tu kronologiju tiskao 1979. u novinama za kulturu Oko, u kojima sam tada radio kao urednik.
Oko je bilo na kioscima u utorak ujutro, a već oko podne Rački je došao u redakciju koja je tada bila u Opatičkoj 10, na Griču.
Otvorio je vrata redakcije i mašući Okom pitao kolege gdje je taj vražji Kemal Mujičić koji mu je na jedinstven način čestitao stoti rođendan.
- Zamisli, mladiću, rekao je, pojma nisam imao što se sve velikoga za moga života zbivalo. Od izuma automobila do međuplanetarnih letova. Ti si to pronašao i objavio kao tekst/čestitku. Svaka ti čast. Natjerao si me da dopješačim ovamo na Grič s Harmice, samo da ti zahvalim.
Naravno, pocrvenio sam kao svaki četrdesetogodišnji balavac.
PAPA ROGOZ
Zvonimiru Rogozu nisam priredio takvo iznenađenje, ali sam mu odao pristojno priznanje kao jednom od najvećih ljubitelja žena, uz Nerkeza Smailagića, koje sam poznavao. Jer Papa Rogoz, jedan od prvih filmskih europskih ljubavnika, volio je žene cijeli život.
Kad bi me vidio da garim cigaretu za cigaretom, rekao bi mi:
- Mali, ak tak nastaviš, brzo buš se oprostil od ljubavničkih užitaka.
Papa Rogoz nikad nije pretjerano pio ni pušio. Živio je prilično zdravo. Zato nije ni čudo što je sina dobio s navršenih devedeset godina. Žena mu je bila puno mlađa od njega.
Kad sam ga upitao koja je najbolja razlika u godinama između muškarca i žene, kao iz topa je odgovorio:
- Šezdeset godina, koliko sam ja stariji od svoje žene.
Ali, nije me papa Rogoz impresionirao uspjesima kod žena. Sjećam se da je pod konac života igrao, mislim u Krležinu Kraljevu u Gavelli. Na generalnom pokusu, onom koji prethodi premijeri, stari se poskliznuo i pao. Svi smo tada zanijemili, jer pad je bio prilično težak.
Nismo se trebali plašiti. Papa Rogoz se digao, stresao prašinu i rekao režiseru:
- Čuj, mladiću, mogli bismo ovaj pad fiksirati. Meni se čini da pad ima glumačkih opravdanja.
Svi smo se tada nasmijali s olakšanjem. Jedino je, koliko mi se čini, Žarko Potočnjak ozbiljno shvatio tu Papa Rogozovu rečenicu. Nema predstave u kojoj on ne izvede neki bravurozan pad. Tim Potočnjakovim padovima posvetio je Arsen Dedić izvrsnu pjesmu.
Na Rogozovoj proslavi, u pivnici negdje na Trešnjevci, zaboravio sam kako se pivnica zove, skupilo nas se stotinjak.
Papa Rogoz je rano otišao na spavanje.
Ne znam tko je rekao, možda čak i ja, da Rogoz uopće nije otišao zbog spavanja, nego zato što u svome novom stoljeću još ni jednu noć nije proveo sa ženom.
TADIJA
Na Tadijinoj proslavi neću biti. Hodat ću tridesetak/četrdesetak kilometara od Slavonskoga Broda, kad ovdje bude održana svečana akademija u njegovu čast, 2. studenoga.
Kad u Zagrebu bude održana slična svečanost, dva dana poslije, bit ću još dalje.
S Tadijom se nisam pretjerano družio. Znamo se, ali ja sam više cesarićevski tip: vino + prijatelji + žene, teška mamurna jutra i dirinčenje za pisaćim strojem iz dana u dan.
Tadija je od druge korijenike. One ličke. Temeljit u svemu, pa i u braku. Cijeli je život proveo s Jelom koja je umrla prije gotovo četiri godine.
Činilo se tada da Tadija neće dugo izdržati bez nje.
Možda i ne bi da ga Jela, siguran sam, nije zamolila da izdrži do stote na bilo koji način.
Tadija je toliko volio svoju Jelu da joj je, evo, tu želju ispunio.
Ja sam odgojen tako da poštujem starije dame i gospodu.
Valja poštovati ljude koji su stariji od vas, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što su dobro poznavali umjetnost življenja i preživljavanja. Volio sam slušati njihove davne priče. Svjedoci su oni vremena, htjeli mi to priznati ili ne.
I to kakvi svjedoci!
Tadija zaista znade lijepo pričati. I sad žalim što sve svoje priče nije napisao.
Kad mi se god ukazala prigoda, znao sam ga isprovocirati da ispriča neki manje poznat događaj.
Tako sam na davnim Zagrebačkim književnim razgovorima, dok su beskrajno dosadni Peđa Matvejević i društvo glodali temu o revoluciji i književnosti, iznerviran nemuštim i neknjiževnim govorancijama, digao se na noge lagahne i rekao da svi zapravo pričaju neknjiževne i još gore nerevolucionarne priče. Zamolio sam Tadiju, koji je sjedio do mene u prvom redu salona u hotelu Intercontinental, da ispriča priču o odlasku Gorana i Nazora u partizane 1942. godine. Tadija se samo namrštio, onako simpa, kao da mi zamjera, ali vidi se da mu je drago što sam ga prozvao.
I, onako sjedeći, ispričao je divnu priču o Goranu koji se došao oprostiti od njega. U toj cijeloj priči jedan je detalj važan. Taj detalj pokazuje golemu razliku koja dijeli pisce od takozvanih pisaca. Riječ je o pjesmi Dva grenadira. Bilo je to doba kad se prijatelj prijatelju nije povjeravao, e da ga ne bi usosio. Zato i Goran nije ništa rekao svome prijatelju Tadiji. Ušao je u njegov stan fućkajući pjesmu Dva grenadira. Goran je, za cijelo vrijeme njihova posljednja susreta, fućkao ili pjevušio tu u ono doba popularnu pjesmicu, a Tadija nije znao zašto to čini. Itd.
Tek nekoliko dana poslije, saznalo se da su Goran i Nazor prebjegli Čamcem preko Kupe u partizane. I tada mu je bilo jasno Goranovo pjevušenje i fućkanje pjesmice.
Tu je priču objavila ondašnja Republika. Sa svim detaljima, pa i mojom provokacijom.
Tadiji ću čestitati stotku posebnim tekstom koji ću objaviti na blogomilskoj adresi.
Post je objavljen 31.10.2005. u 17:44 sati.