KemoTerapija

11.09.2005., nedjelja

SAN

Tkogod štogod mislio, uvjeren sam da postoji nekoliko naših paralelnih života.
Najprije onaj život koji živimo u sebi.
Potom život koji živimo oko sebe.
Onda svi oni životi koji živimo sa svojim najbližima, s prijateljima, znancima itd.

Nakon svih tih budnih života, živimo i život u snovima. Taj život znade katkada biti vrlo kvalitetan. Uglavnom se u njemu pojavljuju likovi koje znamo. U snovima je sve moguće.
Ja volim svoj život u snovima.

Eto, noćas sam sanjao majku. Umrla je 19. kolovoza i noćas sam je prvi put sanjao.
Uopće nije izgledala onako kako sam je zadnji put vidio u bolnici. Tada je jedva disala, bolest ju je posve svladala. Mučila se, jadnica, tih posljednjih dana.
Noćas nije tako izgledala.
Bila je mlada tridestgodišnja žena. Nasmijana. Visoka, crne kose, tamnih očiju, bijelih zuba. Vrlo, vrlo lijepa žena. Danas bi rekli: pravi komad. Zračila je toplinom i ljubavi.

U snu sam hodao nekim crnim šumama.
Imao sam deset godina.
Budući da se nikad nisam ničega bojao, hodao sam šumom pjevajući. Baš kao Kekec.
Onda je počeo puhati orkanski vjetar. Naglo se naoblačilo, a crna šuma postala je još crnjom, premda se to činilo nemogućim.
Oblaci su se spustili vrlo nisko. Rukama sam ih dodirivao.

Potom pljusak, pravi prolom oblaka.
Oko mene je bilo sve mokro, a ja sam i dalje hodao posve suh.
Bože, mislio sam, kako kiša čudno pada. Kao da pazi da ne pokisnem.
Igrao sam se s kišom. Mijenjao naglo pravac, ali ni tada me nije smočila ni jedna kap.

I u toj igri, odjednom, eto ti nje. Moje mame. Tridestgodišnje ljepotice.
Pojavila se obasjana žarkom svjetlošću mojih dječjih uspomena. Vedra.
Jedina svijetla točka u crnoj šumi.
Nagnula se nadamnom, onako topla i nasmijana, pomilovala mekom rukom po kuštravoj kosi i upitala:
- Sine, jesi li se izgubio u šumi?
- Nisam, majko.
- Sine, je li ti teško tako hodati?
- Nije, majko.
- Bole li te noge, sine?
- Ne bole, majko.
- A gdje ti je nokat s malog prsta desne noge, sine?
- Bolio me, majko, pa sam ga bacio da me više ne boli.
- Je li ti hladno, sine?
- Nije, majko. Svud je oko mene hladno, samo je u meni toplo.
- Dobro, tako treba biti sine... Tako, odoh ja sad.
- Nemoj još ići mama, htio bih...

Nestala je, a ja sam se probudio.
Nikad nisam mislio da uspomene mogu boljeti.
Kad sam se probudio, uspomene su me zaista jako boljele.
Toliko jako da sam plakao gotovo do zore.

Eh, majko, majko... nemoj nikad tako naglo odlaziti. Ostani sa mnom sve dok svoj san ne odsanjam do kraja.

- 17:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Novine za razbibrigu

E-mail Address(es):
kemoterapeut@gmail.com

Od istih smo slova sazdani mi!

UPUTA ZA PUTOVANJE
Valja nam uvijek ići srednjim putem. A srednji put je onaj koji nema sredine ni dvije strane, kaže Buddha i objašnjava: Kad si sputan objektivnim svijetom, imaš jednu stranu; kad ti je um uznemiren, imaš drugu stranu. Kad nema ni jednog od ovih razloga, onda nema ni sredine. I to je srednji put.

Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda.
Branimir Bošnjak

Vesna Parun
TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ugrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koje žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ivan Slamnig
AKO SE SJEĆATE, DEČKI

Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.

Naše djetinjske ljubavi
u duši i u puti
nisu nikad čule
to što su htjele čuti.

Kišo, padni s visoka
na jake i na slabe,
naše djetinjske ljubavi
sada su stare babe.

Naše stare babe
i naši recidivi
sada su tužne i jalove,
a mi smo za to krivi.

Atila Špiljar:
OPROSTITE MI

Oprostite mi na iskrenosti,
Ali ja ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moju mamu

Kako bi ono reklo:
Ljute ZENGE našle su se u Vukovaru
Mama i tata bili su spremni
Svoj život dati za domovinu

Od Vukovara do Prevlake
Diljem Lijepe Naše
Išli su u neizvjesnost
Vjerujući u ljubav i hrvatstvo

I oprostite mi na iskrenosti
Ali ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moja mamu.

Atila je učenik Osnovne škole u Vukovaru. Ova je pjesma nagrađena prvom nagradom na ovogodišnjem literarnom natječaju Ministarstva branitelja i sve ono što uza to slijedi.

Nikola Šop

NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica

[François Villon
1432. – 1464?

STROFA KOJU JE NAPISAO VILLON KAD JE MISLIO DA ĆE BITI OBJEŠEN

Ja François jesam što mi teško pada,
Pontoazac rodom, iz Pariza grada;
moj vrat o užetu okušat će sada
da mi je guzica teška kao klada.
Prijevod: Nikola Miličević

VELIKA OPORUKA
(Ulomak)

Ja plačem svoje dane mlade,
kad bijah luđi od ostalih
sve dok preda me starost pade –
sad su se krišom razbježali;
nisu na konju odjahali,
a niti pješke. Kud se skriše?
Iznenada se u bijeg dali,
a dara mi ne ostaviše.

Oni odoše, mene evo
i bez pameti i bez znanja,
crn ko kupina, tužan, sveo,
bez rente, novca i imanja;
sva moja svojta bez krzmanja,
odbaciti me već se spravlja,
i zbog ubogog moga stanja
prirodni zakon zaboravlja.

O Bože, da sam učit htio
dok luda pamet bje mi svježa,
i da sam dobru odan bio,
imô bih kuću, mekan ležaj,
al jao, ja iz škole bježah
ko svaki deran neposlušan.
U srcu bol mi sve je teža
dok to napisat evo kušam.

* * *
Od mladosti sam ubog vazda,
od ubogih sam potekao:
moj otac nije bio gazda,
ni djed, koji se Horac zvao;
uboštvo sve nas slijedi, jao,
i na rakama pređa mojih
(bog im kod sebe mjesto dao!)
nit žezlo niti kruna stoji.

Srce mi reče mnogo puta,
- zbog siromaštva kad sam plako:
Čovječe, čemu bol ta ljuta?
Ne budi nikad tužan tako
što nisi bogat ko Cocur Jakov;
boje pod gunjem ubog biti,
neg da si bio gospar lakom
pa u bogatu grobu gnjiti.

Znam, anđeosko nisam dijete
kojem na čelu sja dijadem
od bilo kakve zvijezde svijetle.
Moj otac Bogu dušu date,
a tijelo mu u zemlju pade...
Čujem, i majka će umrijeti,
a jadna žena dobro znade
da smrt i sinu njenom prijeti.

Znam: bijednog će i bogatuna,
mudra i luda, popa, laika,
milosna, škrta, lijepa, ružna,
plemenitaša i seljaka,
otmjene dame ruha laka,
ma kakva roda i pameti,
pune nakita, uvojaka,
smrt će ih redom sve odnijeti.

Umirô Paris il Helena,
tko umire u patnji mrije,
jer zraka niti daha nema,
a žuč mu se na srce slije;
onda ga svega znoj probije,
i tko će bol mu ukloniti?
Nitko od roda voljan nije
da bi mu htio jamcem biti.

Svi umirući drhte, žúte,
vene se napnu, nos se svine,
vrat se napuše, oči smute,
žile nabreknu od siline.
O žensko tijelo puti fine,
koje svu draž i nježnost ima,
zar ni njeg takvo zlo da mine?
Ne! U nebo je doći svima.
Prijevod:Nikola Miličević

Vjekoslav Majer:
SNIJEG
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede.
Tvoje kose bit će sijede.
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.

Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Walther von der Vogelweide
oko 1170. – 1230.

OVDJE POD LIPOM
Ovdje pod lipom
usred luga
bio je krevet dvoje nas:
zgaženi hipom
ko dva druga
trava i cvijeće bjehu taj čas!
A pred lugom, gdje stoji dol,
tralalala!
slavuj je ljuvenu pjevao bol.

Došla sam amo
cvijeće brati,
a moj me dragan dočeka;
on bje već tamo.
Božja mati,
kako li sretna bijah ja!
Cjelov li dâ mi? Hiljade!
Tralalala!
Usne me gore još i sad, gle!

Spremio mi je
ležaj baš lijep;
cvijećem ga posuo svud.
Tomu se smije
tko nije slijep,
ako na isti dospije put.
A po ružama može da zna,
tralalala!
gdje mi je glava ležala.

Da bi tko znao
što li sve nismo
radili tamo, ne dao bog!
Stid ne bi dao
priznat da mi smo
grlili tu se, i mnogo još tog.
Sve je to gledala ptičica,
tralalala!
al ona tajnu čuvati zna.

Preveo: Slavko Ježić