Tkogod štogod mislio, uvjeren sam da postoji nekoliko naših paralelnih života.
Najprije onaj život koji živimo u sebi.
Potom život koji živimo oko sebe.
Onda svi oni životi koji živimo sa svojim najbližima, s prijateljima, znancima itd.
Nakon svih tih budnih života, živimo i život u snovima. Taj život znade katkada biti vrlo kvalitetan. Uglavnom se u njemu pojavljuju likovi koje znamo. U snovima je sve moguće.
Ja volim svoj život u snovima.
Eto, noćas sam sanjao majku. Umrla je 19. kolovoza i noćas sam je prvi put sanjao.
Uopće nije izgledala onako kako sam je zadnji put vidio u bolnici. Tada je jedva disala, bolest ju je posve svladala. Mučila se, jadnica, tih posljednjih dana.
Noćas nije tako izgledala.
Bila je mlada tridestgodišnja žena. Nasmijana. Visoka, crne kose, tamnih očiju, bijelih zuba. Vrlo, vrlo lijepa žena. Danas bi rekli: pravi komad. Zračila je toplinom i ljubavi.
U snu sam hodao nekim crnim šumama.
Imao sam deset godina.
Budući da se nikad nisam ničega bojao, hodao sam šumom pjevajući. Baš kao Kekec.
Onda je počeo puhati orkanski vjetar. Naglo se naoblačilo, a crna šuma postala je još crnjom, premda se to činilo nemogućim.
Oblaci su se spustili vrlo nisko. Rukama sam ih dodirivao.
Potom pljusak, pravi prolom oblaka.
Oko mene je bilo sve mokro, a ja sam i dalje hodao posve suh.
Bože, mislio sam, kako kiša čudno pada. Kao da pazi da ne pokisnem.
Igrao sam se s kišom. Mijenjao naglo pravac, ali ni tada me nije smočila ni jedna kap.
I u toj igri, odjednom, eto ti nje. Moje mame. Tridestgodišnje ljepotice.
Pojavila se obasjana žarkom svjetlošću mojih dječjih uspomena. Vedra.
Jedina svijetla točka u crnoj šumi.
Nagnula se nadamnom, onako topla i nasmijana, pomilovala mekom rukom po kuštravoj kosi i upitala:
- Sine, jesi li se izgubio u šumi?
- Nisam, majko.
- Sine, je li ti teško tako hodati?
- Nije, majko.
- Bole li te noge, sine?
- Ne bole, majko.
- A gdje ti je nokat s malog prsta desne noge, sine?
- Bolio me, majko, pa sam ga bacio da me više ne boli.
- Je li ti hladno, sine?
- Nije, majko. Svud je oko mene hladno, samo je u meni toplo.
- Dobro, tako treba biti sine... Tako, odoh ja sad.
- Nemoj još ići mama, htio bih...
Nestala je, a ja sam se probudio.
Nikad nisam mislio da uspomene mogu boljeti.
Kad sam se probudio, uspomene su me zaista jako boljele.
Toliko jako da sam plakao gotovo do zore.
Eh, majko, majko... nemoj nikad tako naglo odlaziti. Ostani sa mnom sve dok svoj san ne odsanjam do kraja.
Post je objavljen 11.09.2005. u 17:54 sati.