Gle,
Na tvoje meke skute
Padoše moje ruke
Žute
Jesen me jedva sustigla u šetnji parkom dvorca Pejačević u Našicama, upravo kad sam šetao stazama koju su nadahnule Našičku princezu Doru Pejačević za izvrsne glasovirske skladbe.
Kiša je tiho, gotovo nečujno umivala prostrane livade, raskošne krošnje brojnih različitih stabala, pješačke staze; svojim je sitnim kapima donosila svemirsku energiju i malom jezercetu u kojem su ribiči pokušali uhvatiti kakvu riblju sirenu u obliku šarana ili smuđa.
Bilo je tiho, sivo podne.
Kad odjednom eto nje. Jeseni.
Otkinula se s jednog javora i prhnula poput neuke ptice. Dugo se držala u zraku i izvodila vratolomne akrobacije.
Sve dok se nije spustila na moje rame.
Kao da je tu odlučila dočekati zimu.
Dobro došla, mila.
Post je objavljen 21.09.2005. u 13:46 sati.