DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD (4)
Ponedjeljak, 30. kolovoza Dakle, od srijede se u Požegi održavaju Zlatne žice tamburice, pa Branko, Aljoša, Felki, Ljubo, Beli i društvo iz redakcije pripremaju sve ono što valja pripremiti da bi TV prijenos bio bolji. Naravno, ni ja se nisam mogao oglušiti tom veselom požeškom ozračju, ali me raduje što tamo neću biti. Međutim, subotu i nedjelju morao sam preslušati sve skladbe i skromno pripomoći u predstavljanju tih lako-glazbenih ostvarenja. Kad bih parafrizirao Dobrišu Cesariću, rođenog Požežanina, rekao bih: I moje slovo pomoglo je tkati! Zato nisam stigao ozbiljnije poraditi na Dnevniku. Svakako ću to učiniti kad dečki i cure sutra odu u Požegu. A danas, danas je rođendan mome prijatelju, Alojziju s bijelim krinom, dakle Majetiću, dakle De Bellom. Zato vas danas želim upoznati s njim. A čovjeka najbolje upoznate putem njegova teksta. De Belly je sjajan pisac i zaista zna znanje. Bilo da je riječ o prozi, poeziji itd. pisanijama. Zato vas, štovane mirisnice i uvaženi blogopisci, častim jednom njegovom pjesmom: Leptiri njenih grudi. (Ja bih rekao: Reptili..., ali on više voli leptire, da ne kažem leptirice.) A kad pročitate pjesmu, koja je tu s lijeve strane na vašem kompjutoru, uza samo moje srce, onda vas molim da mu u mislima poželite sretan rođendan. I da nam poživi toliko koliko mu je negdje zapisano, dakle do 2017, barem. Hvala i Zblogom. |
DNEVNIK ILI NOĆNIK PISANJE JE SAD (3)
PETAK 27. KOLOVOZA
Naporan dan. Naime, valjalo je nešto napisati u redakciji u kojoj honorirano radim na HTV, što mi je oduzelo priličnu količinu vremena. Potom sam se morao naći s posljednjom od bivših žena, jer je htjela moju suglasnost da prezimenu moje posljednje princeze, jedine mi Jedine, doda i prezime svoga sadašnjeg muža. Naravno da se slažem, pa sam to i potpisao, jer ja baš i nisam od onih koji drže do tih formalnosti. Moja će djeca uvijek znati tko im je otac; uostalom, to im piše u rodnom listu. Usput, grabeći prema općini Trešnjevka, onim smrdljivim kanalom, od Savske prema Trešnjevačkom placu, koji je neki gradski pametnjaković nazvao Gagarinovim putem, susretoh se s knjigom davnjašnjeg prijatelja, danas sretno upokojenog, Mike Antića - Plavi čuperak. Leži knjiga među drugim starim stvarima; cipelama, dva tranzistora, žlicama i vilicama, četiri tanjura, nekim starim trapericama, majicama itd.; dolje na još vlažnoj zemlji od nedavne kiše, i kao da me zove. Što je, Miko, pobogu, što radiš tu na podu? Naravno, Mika ništa ne odgovara, a meni se s poda smiješi onaj nezaboravni Plavi čuperak. Pošto, pitam, brkatog i neobrijanog prodavača. Pet kuna, kratko odgovori. Dadoh mu deset i krenuh na spoj s posljednjom od mojih vjenčanih žena. Naravno, s njom je bila i moja gotovo desetgodišnja kćerka, s malom Lucijom, ni godinu dana starom polusestrom, beskrajno veselom djevojčicom koja kad me god vidi, otvori oči i lice u radostan osmijeh. Objasnih djetetu što je to Plavi čuperak, i dadoh joj ga, obavih formalnosti i krenuh prema, oj, dome, radosni dome! Putem sretoh jednu od lijepih prijateljica, s kojom popih kavu u nekom kafiću pokraj negdašnje gimnazije, Savska 77. Prijateljica radi u dječjem vrtiću i kad je god sretnem daruje mi jednu lijepu priču koju čuje od djece u vrtiću. Današnja priča je zaista toliko lijepa, da je odlučih pokloniti Blogovcima, e kako bi im subota bila lijepa i plava, kao plavi dim cigarete. Dakle, prijateljica mi je rekla da je čitala u mome Blogu kako se šalim na temu pušenja, pa ju je to inspiriralo da djecu u vrtićima pita kako oni doživljavaju pušenje. I evo što joj je ispričao petogodišnji klinac, kome sam za ovu prigodu izmislio ime, e da ga dobri tatica ne bi usrećio s nekom ugodnom električnom stolicom. MOJ DOBRI TATA Svuda mi govore da pušenje nije zdravo, a ja nisam znao zašto nije zdravo. Zato sam pitao tatu. Moj tata je jako dobar tata. Lijepo me je uzeo u krilo i fino objasnio da je pušenje nezdravo i gotova stvar. Ja sam mu rekao da mi je baš dobro objasnio. Pa sam ga poljubio, jer je tako dobar i sve mi objašnjava. Onda je on zadovoljno pripalio cigaretu i onaj prvi lijepi plavi dim puhnuo mi u lice. Malo sam zakašljao, ali ne baš jako. Poslije sam se igrao na tatinom krilu i slučajno prstom dodirnuo cigaretu. To me je jako opeklo, pa sam zaplakao jer me boljelo. Tata mi je puhao u prst da me manje boli. Tada sam shvatio zašto mi tata ne da pušiti. Jer sam još malen, pa se dragi tata boji da me cigareta ne bi opekla. Sebastijan Pukšec, 5 godina |
DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD!
ČETVRTAK, 26, KOLOVOZA
Neki su antički narodi pamtili samo svoje sretne dane. Tako je bio neki mudrac koji je napisao ovakav epitaf uoči svoje smrti: Proživio sam pedeset i šest godina, a živio sam samo četiri! Filippo Pananti, talijanski pjesnik (1776. – 1837.). Dakle u ovaj kasno-noćni Dnevnik uletio sam, prošli ponedjeljak, s nevjerojatnom brzinom: 200 slova i minuti. S tom brzinom pisanja ne bih osvojio, valjda, ni jednu olimpijsku medalju na Olimpijadi pisanja, ali bih, siguran sam, uspio šarmirati suce, tu golemu vojsku promatrača i prosuditelja tuđih uspjeha. Bilo kako bilo, brzina se nije isplatila, jer kad sam u utorak tekst pospremao na svoju stranicu, negdje je nestao. Poslije je stigla poruka da se nisam registrirao, ali kako to da sam tako neregistriran, ipak sve ono napisao i poslao tko zna na čiju adresu?! Blože dragi, gdje mi je blog?! Da sam u mogućnosti, dao bi kraljevstvo za taj blog! Jer baš mi je nekako krenulo. Osobito s upucavanjem meni dragim virtualnim ljepoticama, crnokosim, plavokosim, crvenokosim i smeđokosim; ljupkoj Annie De I Meni, neuhvatljivoj Ptici Trkačici, blagoglagoljivoj Punoglafki, vitkoj Debeloj Mami, dobroćudnoj Beštijici, Sisatoj Maturantici itd. Bijah se bio, u tom nestalom (među zvijezdama?) blogu baš lijepo predstavio: visok, lijep, pametan, duhovit... pa je sreća što je tekst nestao, jer sam se počeo sam sebi sviđati, do gađenja. Dakle, valja nama ispočetka. Od utorka do danas tražio sam tekst diljem Lijepe naše Majčice Blogovske Gee. Tražio sam ga po kafićima, možda ga je netko drmnuo, pa se njime hvali; u supermarketima, kao proizvod nepoznatog umjetnika; po rasprodajama bofl robe; u novinskim rubrikama nestalih očajnika; a njega nema, nema i nema ga više, kao što mi je poručio dobrodušni Blogovac. A čega nema, bez toga se može. Međutim, ne bih se danas posebno predstavljao. Budući da se brzina ne isplati (J. D. Salinger bi rekao: Brzo, brzo i polako.), najprije sam smanjio broj otkucaja na razumnu mjeru; 69 u minuti. Kuc po kuc, i već mi kroz rolete prodire jutarnji dio petka, vrijeme je da počnem svoju dugogodišnju jutarnju naviku, a to nije ono metak u petak, nego to znači barem stotinjak minuta posvećivanja duhovnom životu; dakle čitanju i razmišljanju o pročitanom. Svakoga dana biram neku lijepu misao kojom ću se družiti cijeli dan. Danas je riječ o sreći, kao što je vidljivo po onome uvodu u ovaj tekst. Naime, u današnjem Vjesniku pročitao sam da je stanoviti sretni dobitnik u Njemačkoj poklonio svu lovu koju je dobio na lotu. Ako se kojim slučajem prisjećate, prije nekoliko tjedana netko je u Danke Detschland pogodio u sridu dobitne kombinacije brojeva i tako postao vlasnik očaravajuće količine para, gotovo velika vreća eura. Ali, nitko nije znao tko je sretnik. Nitko do neki dan. Neki se dan javio, živi u Dortmundu. Ali nije htio lovu. Kaže da u životu ima sve što mu je potrebno, naime radi i dovoljno zarađuje kao službenik, pa mu ta lova ne treba. S tih malo više od devet milijuna eura osnovao je zakladu iz koje će biti financirani socijalni projekti. Svaka mu čast! Učinio je upravo ono što ga čini dostojnim čovjeka koji je sretan, kako je rekao Kant. Što bih ja učinio s tom lovom? Ništa. Ne sanjam o sretnom bogatstvu, ne igram igre na sreću, pa je nemoguće da mi se takvo što dogodi. Ali, kad bi bilo ono što ne bi bilo, dio bih poklonio svojoj lijepoj djeci: kupio bih im skromne stanove, jabuke, jagode, lijepe košulje, dobre knjige, možda meda i mlijeka ili nešto slično. Dio bih posudio jednom sinu da snimi film. Ostatak bih dao u Institut Barba Radmana u Splitu. Naravno, onaj sin kojemu bih posudio lovu da snimi film, morao bi, eventualnu, zaradu od filma vratiti, ali ne meni, nego isto u Barba Radmanov Institut. Sebi, naravno, ne bih ništa ostavio. Ako ste pomislili da sam materijalno osiguran kao sretni Nijemac, onda niste u pravu. Živim vrlo skromno od svoga rada, a rad se u dragoj mi domovini plaća znatno manje od nerada. Kao što se i neznanje više plaća od znanja. A što biste vi učinili s takvom lovom, gostoljubiva Ptico Trkačico, ili vi vrli savjetniče koji se krijete u romantičnom blogu Novac? |
POKUŠAJ CENZURE BLOGA
Kako nas izvješćuje Tata Blog, Međunarodni olimpijski odbor zabranio je sportašima, za trajanja Olimpijade, pisanje svojih Blogovskih ili drugih internetskih stranica. "Sportaši MOO-a", to jest gospoda odbornici, tom zabranom kao da žele spriječiti sportaše-blogovce, naše sestre i našu braću, da opisuju ostvarenje svojih olimpijskih snova, jer je san svakog olimpijca da se jednom sportski ogleda na tom drevnom natjecanju. Naravno, nije riječ o tome, kao što se predpostavlja, da u javnost dođu neke velike olimpijske tajne, nego je, valjda, riječ o tome što su izvješća s Olimpijade, ti "mali olimpijski bogovi" odavno prodali medijskim magnatima ili tajkunima, e ne bi li ovi mogli dobro tržiti s raznim sportskim tajnama, dostignućima itd.
Osobno držim da je to pokušaj napadaja na jedini pravi demokratski medij u svijetu. Jer Blog je to. Ono što ne možete nigdje pročitati, ono što ne možete nigdje saznati, saznat ćete na Blogu, odnosno na Internetu. To nema veze s tajnama, nepoznatim javnosti, jer javnost dobro znade što se sve na Olimpijadama zbiva. Ali ne baš sve. Jer se tatice boje da im djeca ne bi saznala kako je ugodno živjeti na tuđem sportskom umijeću. Znamo koliko je podijeljeno prezervativa po natjecatelju, ali ne znamo koliko ti odbornici troše olimpijske love za svoje gušte. Ne znamo čak ni to koliko su sebi dodijelili prezervativa, ako im još uvijek trebaju. Ili, koliko su sebi podijelili vijagri... Nema sumnje, Olimpijada pobuđuje veliku pažnju svih nas. Olimpijada je zapravo Velesajam sporta. Zahvaljujući tiskanim, radio i TV medijima, ta parada sportskih dostignuća dostupna je gotovo svima onima koje to zanima. Zahvaljujući Blogu, možemo saznati i više od onoga što nam se pokazuje. Možemo zaviriti u dušu sportaša, možemo saznati kako oni, na licu mjesta i bez cenzure, pokušavaju opisati kako taj spektakl izgleda gledan njihovim očima. A sad nam hoće to cenzurirati! Hoće nam oduzeti pravo na mišljenje i pravo da kažemo to svoje mišljenje. A to je pravo koje dosad nije uspjela spriječiti ni jedna diktatura. Nadam se da neće ni diktatura rečenog Međunarodnog olimpijskog odbora. Nekad, u onoj staroj Grčkoj, koju smo doživjeli u igrokazu na svečanom otvaranju, za trajanja Olimpijade nije se ratovalo. I umjesto da MOO nastoji izboriti se svojim ugledom za pravo da u doba trajanja Igara prestanu sva neprijateljstva, pa time i ratovi, oni zabranjuju sportašima da slobodno misle i govore. Kao da hoće reći: vi niste ovdje da mislite, nego da se natječate! Kao da je njima jedino dano pravo da misle. Naravno da nije. Jer oni nisu u tim odborima da bi mislili, nego da bi zaradili. Pa kad im dirnete moguću lezilebovićku zaradu, onda si najebo! Naši, hrvatski, Olimpijski tatice i mamice, poznati po svojoj demokratičnosti (ha, ha, ha!), nisu se oglasili u povodu te apsurdne zabrane. Nisu ni za ni protiv. Oni su za ono što im se kaže za što su! Zato predlažem da mi hrvatski Blogovci pozovemo, na ovim najdemokratskim pisanim stranicama u svijetu, sve svjetske blogovce i javno osudimo članove rečenog Međuradnog olimpijskog odbora. Pa onda, neka im Blog pomogne! |
POBJEDNICIMA DJEVIČANSKI VIJENAC
Na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u drevnoj Ateni, Grci su ponovo uveli stari običaj, pa pobjednike daruju, osim zasluženim medaljama, još i pravim lovorovim vijencem. Lovorov vijenac je od davnina simbol kojim se kite pobjednici. A evo priče koja će pojasniti što simbolizira lovorov vijenac: Dafne, djevičanska nimfa, bijaše bila kći riječnog boga Peneja i majke Gee. Legenda priča da je bila vrlo lijepa, pa je tako ljepotom nadvisila svako žensko stvorenje onoga doba, uključujući i ljupke grčke božice i još dražesnije brojne polu-božice. Dakako, njena ljepota nije ostala nezapažena ondašnjim nemilosrdnim lomiteljima nježnih i nevinih ženskih srdaca. Ali, Lovorka (Dafne, grčki = lovor, dakle Lovorka) se bijaše zaklela da će odoljeti svakom tjelesnom užitku. Uzalud se oko nje skupljali mnogi mladi uglednici onoga doba, pa i sam ljepotan Apolon. Ona se držala svoje riječi i nevinosti. Legenda priča da joj se pomalo sviđao mladi gospodin Leukip, sin Enomajev. Ali, sve je ostalo na sviđanju. Međutim, Apolon se baš i nije olako mirio s neuspjehom kod obične nimfe, ma kako ona lijepa bila. Njemu u to doba nitko nije mogao odoljeti, pa gdje će kćerka tako minornog boga kao što je bijaše bio rečeni Penej! Zato se upotrijebio sav muški šarm i božji ugled, e ne bi li se tako dočepao djevičanskog vijenca ohole Dafinke. Naravno, Dafne se sve slabije opirala zavodničkom utjecaju najljepšeg od svih božjih ljepotana. Slutila je da će priroda učiniti svoje i da će popustiti, te tako izgubiti svoju nevinu ženstvenost. Zato je potražila pomoć od svoga poštenog oca. Ako se ne bude mogla oduprijeti zavodniku Apolonu, rekla je ocu, neka je onda on spasi. I kad se već Apolon gotovo počeo naslađivati budućim mogućim slastima s lijepom Dafinkom, jer njen je otpor bivao sve slabiji i slabiji, naša je nimfa pozvala oca u pomoć. I, otac kao otac, pomogao je svojoj lijepoj mezimici. Pretvorio je u mirisni grm, koji je po njoj dobio ime – Lovor, o čemu tužno pjeva i jedna naša narodna pjesma.. Otada se lovorovim vijencem, kao simbolom neosvojivog djevičanstva, ovjenčavaju glave svih pobjednika na raznim znanstvenim, sportskim i drugim natjecanjima. A da priča bude vjerodostojnija, sam se Apolon zakitio lovorovim vijencem, kad se već nije mogao pohvaliti onim pravim, djevičanskim. |
TEŠKA VREMENA NE TRAJU ZAUVIJEK,ČVRSTI IH LJUDI POBJEĐUJU
Pod ovim se naslovom krije knjiga američkog protestantskog svećenika i vrlo uspješnog čovjeka Roberta H. Schulera, koju je s engleskoga preveo Darko Milošić. Naslov engleskog originala glasi: TOUG TIMES NEVER LAST, BUT TOUGH PEOPLE DO! Budući da Schuler zaista ima sjajnih savjeta kako doći do love, ovdje sam izdvojio nekoliko njegovih pravila za koje držim da će se jako svidjeti svim stanovnicima Blogolanda. Knjiga počinje davnim indijanskom stihovima: Bože, daj mi hrabrosti da mijenjam stvari koje mogu mijenjati, strpljenje da prihvatim one koje ne mogu promijeniti i mudrost da ih mogu razlikovati. 10 ZAPOVIJEDI ROBERTA H. SCHULERA: 1. Nemojte odbacivati mogućnost samo zato što vidite nešto pogrešno u njoj; 2. Ne odbacujte mogućnost samo zato što vam neće donijeti osobnu korist i priznanje; 3. Ne odbacujte neku ideju samo zato što na prvi pogled izgleda nemoguća; 4. Ne odbacujte ukazanu mogućnost samo zato što ste već donijeli odluku; 5. Ne odbacujte neku ideju samo zato što vam se čini, ili je, protuzakonita; 6. Ne odbacujte neku ideju samo zato što trenutno nemate novaca, snage i vremena za njeno ostvarivanje; 7. Ne odbacujte dobru ideju samo zato što bi mogla izazvati sukob; 8. Ne odbacujte ideju samo zato što vi stvari vidite drukčije; 9. Ne odbacujte ideju samo zato što mislite da bi, po vašem mišljenju, mogla propasti; 10. Ne odbacujte ideju samo zato što nije sigurno da je baš potpuno uspješna… NEKOLIKO SCHULEROVIH SAVJETA: • Veliki ljudi su obični ljudi koji imaju veliku količinu odlučnosti. (Natpis u jednoj američkoj banci.) • Potpun promašaj je nemoguć, ako se odlučite pokušati. • Svakom problemu je ograničen vijek trajanja. • Nikad ne dopustite da problem postane izgovor. • Kako uhvatiti ribu? Otići na rijeku i pecati. • Tko se stalno pazi, nikud ne dolazi. To je odgovor onima koji stalno upozoravaju: Pazi se! • Ne govori cipela nozi koliko da naraste. Tijelo ne prepušta vodstvo odjeći ili obući. (Novac možeš zaraditi ako prodaješ konzerve s deset litara benzina, jer uvijek netko negdje na putu ostane bez benzina, ma koliko pazio. Deset tisuća automobila = deset tisuća konzervi…) • Bolje je da napravite nešto nesavršeno, nego da se ne trudite i ne napravite ništa. • Ne možeš nikud stići ako ne napraviš prvi korak. • Ne odbacujte san, ostvarite ga. • Krize nikad nisu dugotrajne. Kad-tad nužno dolazi do sloma svake krize. |
FOL INTELEKTUALIJE ILI: PRVO RECI HOP, PA SKOČI!
Vraćajući se Lijepoj našoj virtualnoj domovini, Sjedinjenim Blogovskim Osobnostima (SBO), našem Blogolandu, pokušavam prenijeti, mirisne građanke Blogovke i uvaženi građani Blogovci, nekoliko misli koje sam čuo u tramvaju 7, vozeći se u pravcu prema tamo i ovamo.
• Što je sloboda? Mislim da sloboda nije ništa drugo do mogućnosti da možeš živjeti od svoga rada. Dakle, da život provedeš bez nepotrebnog straha za golu egzistenciju. • Stojim ispred ulaznih vrata pred Kućom života. Htio bih ući i uredno zvonim na ulaznim vratima. Nitko ne otvara. I dok tako stojim i čekam, primjećujem da drugi ulaze na ulaze za poslugu, kroz prozore, a gore na krovu, vidim, jedan nastoji uči kroz dimnjak. Pokušavam slijediti druge i ući u tu Kuću života kroz jedan od sporednih ulaza. Ali, ne! Uredno me dočekuju, pa me, s pobožnim poštovanjem u glasu, ponovo upućuju na glavni ulaz. A tamo vrata nitko ne otvara. • Filozofija, psihologija, matematika, prirodne znanosti, sociologija, povijest kulture i umjetnosti, religija, pravo, medicina, zanatstvo, šport, ljubav itd. imaju svoju vlastitu književnost pisanu na posebnim hrvatskim jezicima: pravni jezik, jezik fizike, jezik športa, jezik kemije itd. hrvatski jezici. To stvaranje posebnih literatura veliko je zlo i glavna prepreka točnom razumijevanju među ljudima. • Mi imamo običaj reći da govorimo francuskim jezikom, engleskim, blogovskim jezikom..., a nitko da bi rekao da govori bravarskim ili političkim jezikom. Dakle, svaka literatura pisana na jednom od tih nepriznatih jezika razvija vlastitu terminologiju, vlastiti izričaj, u svome vrtu uzgaja vlastite rečenice i time još oštrije određuje i učvršćuje svoje jezične granice. Tako se ljudi odvajaju jedni od drugih i razlike među njima postaju sve veće - električarski jezik nije razumljiv onima koji govore pravnim jezikom. Bilo bi dobro napisati dvije ljubavne pjesme. Jednu vodoinstalaterskim, a drugu pravnim jezikom. A možda se uskoro upustim u takvo jezično stvaralaštvo. • Nema čovjeka koji je središte ljudi. |
PUŠIONICA
Možda je došlo sretno doba pušioničara, pa od danas otvaram Blog Pušionica, u kojem ćemo moći pušiti do mile volje, bez straha da nam naplate kaznu, budući da ovim Blogom ne reklamiram ni cigarete, ni pušenje.
1. Moja žena, znate, puši. Ja sam vam, praf za praf, protiv toga da žene puše. Nije zdravo, ne. I tak ja svojoj ženi velim da ni dobro kaj puši. Da bu joj zdravle zišlo vrit. A ona - ništ! Ja sam je odgovaral i odgovaral, a ona bi samo odmahnula rukom i rekla: Kaj morem kad volim pušiti! Onda sam otišel doktoru Đorđeviću i lepo mu rekel: Gospon doktor, žena mi puši i ja prosto ne znam kaj bi delal! A on me samo pogledal, znate kak, i rekel: Dovedite je meni da vidim što se dade učiniti s njenim pušenjem. A neki se drugi muževi hvale kaj im žene puše. Kažu da je dobro zato kaj se ne bu zdebljale. Ja se s tim ne slažem. Čujte, nije lepo videti lepu ženu s cigaretom, ne. Da i ne govorim o cigarama. Ili lulama. Čuj, moja žena puši lulu! Pa kak to izgleda?! One njihove lepe i senzualne usne, ne. I onda kuriju. Ti joj spikaš romantiku, ne, mjesec… zvijezde… sabor… ne, a ona samo gari! Puši joj se iz usta… očiju… ušiju… odozgora… odozdola… od svud… Gospode bože, žena mi puši Kak rernom črnom hodam po stanu Nije joj važno kaj zdravle se ruši Samo nek hajca i noću i danju Ne bira vreme, ni kad će ni kaj Već jednu pljugu za drugom puši Medna joj usta kak dimni su raj Pak molim boga nek se uguši |
KEMOTERAPIJA
Na Blog mi je, tako mi Gospodina Bloga, skrenuo pažnju De Belly, pravim imenom Alojz Majetić, hrvatski književnik, pisac glasovitog Čangija i ovogodišnji dobitnik vrlo ugledne pjesničke nagrade Tin Ujević. Rekao mi je da je Blog idealan prostor. Kao: Blog nema imena ni prezimena. Svi smo mi Blogovi i Blog je naš. Tu se čitateljica i čitatelj stječu samo zanimljivim tekstovima, kaže.
Budući da ja doista ništa drugo ne znam nego pisati zanimljive tekstove, evo me u pokušaju da to potvrdim u nevjerojatnoj konkurenciji vrlo kvalitetnih blogopisaca. Naravno, očekujem da ću uskoro zasjesti na čelo najčitanijih Blogovaca. Zašto sam svoj Blog nazvao Kemoterapija? Zato što je to vrlo zanimljiv naslov za Blog. Osim toga, već su sve dobre naslove čopili ostali Blogovci. Dakle, kemoterapija je specifično i često neugodno liječenje zaraznih bolesti pomoću kemijskih sredstava. Među najstarija kemoterapijska sredstva ubraja se živa (za liječenje luesa; sifilisa oliti francuske bolesti). Znanstvenu kemoterapiju utemeljio je Paul Ehrlich (1854. – 1915.). Danas se pojam kemoterapije često proširuje i na liječenje neinfektivnih bolesti kemijskim sredstvima, pa se tako govori o kemoterapiji malignih tumora, nekih duševnih bolesti itd. A ja, eto, nastojim proširiti kemoterapiju i na pisanje. Neka mi slova, ako Blog da, budu ona blagotvorna i blogotvorna živa ili neki drugi, dobri i ljekoviti antibiotik. Nadam se da ćemo se, pritom, svi blogovski zabavljati. Kemoterapeut |
SUŽIVOT
Ja držim da je suživot moguć sa svakim. Samo valja znati objasniti zašto je ovisnost obostrana. Ja to tumačim ovako: svi znamo da još nitko nije preživio, osim samoga života, ali isto tako svi nastojimo živjeti što duže, e ne bi li se ono nešto dogodilo. I ništa se ne događa. Dođe dan i tako svaki dan. Dakle, suživot je kad čovjek shvati da ne može više nego što može. I tu je sva tajna. Nema više.
Svaka je bolest neka vrst života. I tako mi sa svojim životom vučemo za sobom i sve one svoje lijepe bolešćine. I možemo zajednički živjeti nevjerojatno dugo. Recimo, znamo da je rak smrtonosna bolest za nas. Ali rak može biti smrtonosan i za sebe. I to onda kad postane nezajažljiv. Halapljiv. Nezasitan. Rak koji živi u čovjeku morao bi znati da je njegov život ovisan o ljudskom životu. Što duže bude živio čovjek, to će duže živjeti i rak. Filozofija života je ista za sve. Svi volimo živjeti, pa i taj rak. Ali, kako će živjeti ako mu čovjek umre. Dakle, umrijet će i on. Zato se pametan rak ne prežderava u čovjeku. Živi skromno, jer shvaća da ne može više nego što može. I rak čeka ono što bi se imalo dogoditi. Ni njemu se, kao ni nama ništa ne događa. I tako svaki dan. Živimo strpljivim suživotom, sve do trenutka kad prestanemo čekati ono nešto. Pametan rak kad se udeblja u čovjeku prelazi na dijetnu ishranu. Kad umre čovjek umre i njegov rak ili bilo koja druga ljudska bolest. Dakle, bolestima nije u interesu da čovjek umre. Jer time prestaje i njihov život. Zato nam valja živjeti sa svim svojim bolestima u ljubavi i slozi. Do njihove ili naše smrti. U svakom slučaju – zajedničke. |
KAD UMRE ČOVJEK
Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira, bljesnulo je u glavi Gustava Theodora Fechnera (1801. – 1887.), glasovitog njemačkog fizičara, filozofa, psihologa i književnika.
Naš se dragi Fechner bavio problemima psihofizike, eksperimentalne psihologije, teorijom boja, elektriciteta, antropologije, prirodne filozofije, estetike i još koječime. Štoviše, Fechner je formulirao Wagnerova opažanja u odnosu između podražaja i osjeta. I kaže da bi osjeti rasli aritmetičkom progresijom, njima odgovarajući podražaji trebaju rasti geometrijskom progresijom. U estetici je Fechner bio stroži, pa je smrknuta čela zahtijevao eksperimentalni, strogo znanstveni empirijski i induktivni postupak, radikalno negirajući vrijednost sveukupne estetike odozdo kao intelektualističke, spekulativne i apriorne filozofske discipline. U tom smislu imao je i mnogobrojne nastavljače i sljedbenike. U književnosti se javlja pjesmama, humorističnim i satiričkim esejima. Imao je lijepo lice i vrlo visoko čelo, gotovo do leđa. Ono malo sijede kose lepršalo mu je oko ušiju, sve do ramena. Mršav, gotovo do asketizma. Lice mu je zračilo vedrinom, dok se oko usana rastezao uvijek podrugljiv osmijeh. Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira. Lijepa je to rečenica, kojom se rado koristio Ernst Bloch. Ali, ta misao nije ništa drugo do dosjetke. Da bi dosjetka bila točna valjalo bi je prihvatiti doslovno, ne razmišljajući, ali nisam baš posebno sklon prihvaćati bilo što bez razmišljanja i domišljanja. Eto, gospon Fechner su zdavna riknuli, a za njim se ipak nije zatvorilo njegovo podrugljivo oko. Jer neke stvari i situacije koje je gledao za života, Gustlek gleda i sada, ali drugim očima. Mojim i, recimo, Blochovim. Nas smo dvojica, Bloch i ja – pa i mnogi Fechnerovi sljedbenici, kao što to bijahu bili Müller-Freienfels, Meumann, Lipps i drugi – uhvatili taj pogled na nekom od tiskanih papira i omogućili mu da i mrtav promatra svemir očima koje su se odavno zatvorile. Pa sve kad bi ta dosjetka bila istinita, ja je ipak nikad ne bih puštao u taj isti Svemir, budući da znam, kao što je i striček Theo znao, da je u svemiru sve više očiju koje se otvaraju, premda je mnogo i onih koje se sklapaju, da ne bi vidjele ono što mudrom oku nije ugodno gledati. I to će rasti istom progresijom koju je zastupao časni pokojnik. Sve dok ne rikne naš Svemir, a onda opet ispočetka. Bože moj ateistički, zar ćemo još jednom isto proživljavati? A što ako nema jučer, ni sutra, ni prošlosti ni budućnost, nego je sve sada? A što ako je to sada Bog? Zato bih u objašnjenju tih pretpostavljajućih pitanja spomenuo i izjavu meni dragog fizičara koji, odgovarajući na pitanje vjeruje li u Boga, kaže: Ako poput mene vjerujete u znanost, onda vjerujete i da postoje čvrsti zakoni prema kojima se sve ravna. Ako hoćete, možete reći da su ti zakoni božansko djelo, što je bolja definicija Boga nego li dokaz o njegovu postojanju. Eto, tako se, nema tome dugo, javno oglasio o mogućem postojanju Boga gospodin Mozak, to jest taj meni dragi Stephen Hawking, vjerojatno jedan od najvećih fizičara završetka 20. i početka 21. stoljeća. Stipa je, kako bi rekli Slavonci, bolestan skroz naskroz. Jedino što je na njemu i u njemu zdravo je Mozak i on ga zaista maksimalno koristi. U svojim je istraživanjima otišao najdalje, možda čak i tražeći Boga. Da ga priupita za zdravlje i ljubavne jade. Jer je tu Stipa najslabiji. Onako nepokretan, kržljav i ružan, mucav i zapljuvan, krmeljiv i napola truo, nije se mogao pohvaliti nekim atraktivnim ljubavnim pustolovinama. Ipak, Stipa, premda nepokretan, otputovao je do kraja ovoga našeg Svemira. Gdje je susreo bezbroj sklopljenih očiju. Svjedočanstvo o tome da je bio tamo, ostavio nam je u provjeru i tko je god provjeravao uvjerio se da je Putnik stigao do kraja ovoga puta. Bio je Stipa iza sedam gora i sedam mora, što bi se negda reklo. Naime, tih sedam gora i sedam mora ne znači ništa drugo do da je priča teško provjerljiva, budući da se u davno doba prilično sporo putovalo. Kao što se i danas sporo putuje u odnosu na dostupne brzine i onu neizbježnu filozofsko-pjesničku kočiju. A sedam gora i sedam mora priličan je broj nesavladivih prepreka za tehnički slabo opremljenog Putnika. Danas je lako stići do izvorišta priče, dakle do mjesta koje je sinonim za sedam gora i sedam mora. Mak Dizdar je u jednoj prelijepoj pjesmi otišao čak, iza devet, iza deset. Zato u današnjim pričama možete putovati iza 777 galaksija, iza 777 kvazarčina, ako galaksije prihvatimo kao gorje, a kvazarčine kao morje. Ipak, Stipa je otišao još dalje. Htio je vidjeti ono što drugi, mnogo zdraviji od njega nisu vidjeli. I vidio je kraj našega Svemira. Siguran sam da je - zadivljeno gledajući to blještavilo od mraka, te Tinove daljine/daljine - tražio mjesto gdje bi, morti, ugledao i Boga. Nažalost, nije ga našao, pa ga zato i nije vidio, što ne znači da Boga nema. Kad se Stipa jednom vrati s tog dalekog puta, siguran sam da će doći do sebe, a onda će otputovati u sebe. Da susretne početak i tako ga spoji s krajem. Jer se putovati mora. Mislim da će se mister Stephen Hawking jako iznenaditi kad traženoga Gospodina susretne negdje u sebi. Bog, kao Bog, mora negdje živjeti. U prostranstvima između zvijezda i galaksija vrlo je hladno, a na onome Stipinu kraju sigurno je još hladnije, dok je na samim zvijezdama nepodnošljiva lakoća vrućine. Zato je, valjda, najbolje živjeti u umjerenoj klimi, nekom toplom stanu ili sličnom mjestu. Bog ne živi u nama shvatljivim dimenzijama. Prema našim shvaćanjima, bio bi vrlo velik, zapravo golem kao energija. Sveprisutan. Bog bi imao biti sve, kao što reče i Scotus Eriugena, još tamo u devetom stoljeću, u doba kad je neki naš Branimir ubio nekog našeg Zdeslava... Zato se Bog smjestio i u nama ljudima, jer je tu navodno uvijek ugodno, u što sumnjam, ali vjerujem. Mislim, vjerujem da je u čovjeku ugodno, ako je čovjek žena. Da nije tako, mala bi se djeca drugdje čuvala u ono osjetljivo doba pretvorbe iz jednostaničnoga bića u to što već jesmo, dakle smještala bi se, može bit', u bolje uvjete. Ti će uvjeti valjda jednom biti i bolji nego što su sada, ali još će koja generacija pričekati. Kad to Stipa shvati, uvjeren sam da će u samrtnom času reći: O, Bože, Bože, zašto sam se ostavio! I tako dokazati da nije točno ono što je rekao čiča Theodor Fechner: Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira. Jedno se zaklopilo – kao u Kiklopa; dva se otvorila – kao u Čovjeka. |
| kolovoz, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv