Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira, bljesnulo je u glavi Gustava Theodora Fechnera (1801. – 1887.), glasovitog njemačkog fizičara, filozofa, psihologa i književnika.
Naš se dragi Fechner bavio problemima psihofizike, eksperimentalne psihologije, teorijom boja, elektriciteta, antropologije, prirodne filozofije, estetike i još koječime. Štoviše, Fechner je formulirao Wagnerova opažanja u odnosu između podražaja i osjeta. I kaže da bi osjeti rasli aritmetičkom progresijom, njima odgovarajući podražaji trebaju rasti geometrijskom progresijom.
U estetici je Fechner bio stroži, pa je smrknuta čela zahtijevao eksperimentalni, strogo znanstveni empirijski i induktivni postupak, radikalno negirajući vrijednost sveukupne estetike odozdo kao intelektualističke, spekulativne i apriorne filozofske discipline. U tom smislu imao je i mnogobrojne nastavljače i sljedbenike.
U književnosti se javlja pjesmama, humorističnim i satiričkim esejima.
Imao je lijepo lice i vrlo visoko čelo, gotovo do leđa. Ono malo sijede kose lepršalo mu je oko ušiju, sve do ramena. Mršav, gotovo do asketizma. Lice mu je zračilo vedrinom, dok se oko usana rastezao uvijek podrugljiv osmijeh.
Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira. Lijepa je to rečenica, kojom se rado koristio Ernst Bloch. Ali, ta misao nije ništa drugo do dosjetke. Da bi dosjetka bila točna valjalo bi je prihvatiti doslovno, ne razmišljajući, ali nisam baš posebno sklon prihvaćati bilo što bez razmišljanja i domišljanja.
Eto, gospon Fechner su zdavna riknuli, a za njim se ipak nije zatvorilo njegovo podrugljivo oko. Jer neke stvari i situacije koje je gledao za života, Gustlek gleda i sada, ali drugim očima. Mojim i, recimo, Blochovim.
Nas smo dvojica, Bloch i ja – pa i mnogi Fechnerovi sljedbenici, kao što to bijahu bili Müller-Freienfels, Meumann, Lipps i drugi – uhvatili taj pogled na nekom od tiskanih papira i omogućili mu da i mrtav promatra svemir očima koje su se odavno zatvorile.
Pa sve kad bi ta dosjetka bila istinita, ja je ipak nikad ne bih puštao u taj isti Svemir, budući da znam, kao što je i striček Theo znao, da je u svemiru sve više očiju koje se otvaraju, premda je mnogo i onih koje se sklapaju, da ne bi vidjele ono što mudrom oku nije ugodno gledati. I to će rasti istom progresijom koju je zastupao časni pokojnik. Sve dok ne rikne naš Svemir, a onda opet ispočetka. Bože moj ateistički, zar ćemo još jednom isto proživljavati?
A što ako nema jučer, ni sutra, ni prošlosti ni budućnost, nego je sve sada? A što ako je to sada Bog?
Zato bih u objašnjenju tih pretpostavljajućih pitanja spomenuo i izjavu meni dragog fizičara koji, odgovarajući na pitanje vjeruje li u Boga, kaže: Ako poput mene vjerujete u znanost, onda vjerujete i da postoje čvrsti zakoni prema kojima se sve ravna. Ako hoćete, možete reći da su ti zakoni božansko djelo, što je bolja definicija Boga nego li dokaz o njegovu postojanju.
Eto, tako se, nema tome dugo, javno oglasio o mogućem postojanju Boga gospodin Mozak, to jest taj meni dragi Stephen Hawking, vjerojatno jedan od najvećih fizičara završetka 20. i početka 21. stoljeća. Stipa je, kako bi rekli Slavonci, bolestan skroz naskroz. Jedino što je na njemu i u njemu zdravo je Mozak i on ga zaista maksimalno koristi. U svojim je istraživanjima otišao najdalje, možda čak i tražeći Boga. Da ga priupita za zdravlje i ljubavne jade.
Jer je tu Stipa najslabiji. Onako nepokretan, kržljav i ružan, mucav i zapljuvan, krmeljiv i napola truo, nije se mogao pohvaliti nekim atraktivnim ljubavnim pustolovinama.
Ipak, Stipa, premda nepokretan, otputovao je do kraja ovoga našeg Svemira. Gdje je susreo bezbroj sklopljenih očiju. Svjedočanstvo o tome da je bio tamo, ostavio nam je u provjeru i tko je god provjeravao uvjerio se da je Putnik stigao do kraja ovoga puta. Bio je Stipa iza sedam gora i sedam mora, što bi se negda reklo.
Naime, tih sedam gora i sedam mora ne znači ništa drugo do da je priča teško provjerljiva, budući da se u davno doba prilično sporo putovalo. Kao što se i danas sporo putuje u odnosu na dostupne brzine i onu neizbježnu filozofsko-pjesničku kočiju. A sedam gora i sedam mora priličan je broj nesavladivih prepreka za tehnički slabo opremljenog Putnika. Danas je lako stići do izvorišta priče, dakle do mjesta koje je sinonim za sedam gora i sedam mora. Mak Dizdar je u jednoj prelijepoj pjesmi otišao čak, iza devet, iza deset. Zato u današnjim pričama možete putovati iza 777 galaksija, iza 777 kvazarčina, ako galaksije prihvatimo kao gorje, a kvazarčine kao morje.
Ipak, Stipa je otišao još dalje. Htio je vidjeti ono što drugi, mnogo zdraviji od njega nisu vidjeli. I vidio je kraj našega Svemira. Siguran sam da je - zadivljeno gledajući to blještavilo od mraka, te Tinove daljine/daljine - tražio mjesto gdje bi, morti, ugledao i Boga. Nažalost, nije ga našao, pa ga zato i nije vidio, što ne znači da Boga nema.
Kad se Stipa jednom vrati s tog dalekog puta, siguran sam da će doći do sebe, a onda će otputovati u sebe. Da susretne početak i tako ga spoji s krajem. Jer se putovati mora. Mislim da će se mister Stephen Hawking jako iznenaditi kad traženoga Gospodina susretne negdje u sebi.
Bog, kao Bog, mora negdje živjeti. U prostranstvima između zvijezda i galaksija vrlo je hladno, a na onome Stipinu kraju sigurno je još hladnije, dok je na samim zvijezdama nepodnošljiva lakoća vrućine. Zato je, valjda, najbolje živjeti u umjerenoj klimi, nekom toplom stanu ili sličnom mjestu. Bog ne živi u nama shvatljivim dimenzijama. Prema našim shvaćanjima, bio bi vrlo velik, zapravo golem kao energija. Sveprisutan. Bog bi imao biti sve, kao što reče i Scotus Eriugena, još tamo u devetom stoljeću, u doba kad je neki naš Branimir ubio nekog našeg Zdeslava... Zato se Bog smjestio i u nama ljudima, jer je tu navodno uvijek ugodno, u što sumnjam, ali vjerujem. Mislim, vjerujem da je u čovjeku ugodno, ako je čovjek žena. Da nije tako, mala bi se djeca drugdje čuvala u ono osjetljivo doba pretvorbe iz jednostaničnoga bića u to što već jesmo, dakle smještala bi se, može bit', u bolje uvjete. Ti će uvjeti valjda jednom biti i bolji nego što su sada, ali još će koja generacija pričekati.
Kad to Stipa shvati, uvjeren sam da će u samrtnom času reći: O, Bože, Bože, zašto sam se ostavio!
I tako dokazati da nije točno ono što je rekao čiča Theodor Fechner: Kad umre čovjek zatvori se jedno oko svemira.
Jedno se zaklopilo – kao u Kiklopa; dva se otvorila – kao u Čovjeka.
Post je objavljen 06.08.2004. u 10:40 sati.