Ja držim da je suživot moguć sa svakim. Samo valja znati objasniti zašto je ovisnost obostrana. Ja to tumačim ovako: svi znamo da još nitko nije preživio, osim samoga života, ali isto tako svi nastojimo živjeti što duže, e ne bi li se ono nešto dogodilo. I ništa se ne događa. Dođe dan i tako svaki dan. Dakle, suživot je kad čovjek shvati da ne može više nego što može. I tu je sva tajna. Nema više.
Svaka je bolest neka vrst života. I tako mi sa svojim životom vučemo za sobom i sve one svoje lijepe bolešćine. I možemo zajednički živjeti nevjerojatno dugo. Recimo, znamo da je rak smrtonosna bolest za nas. Ali rak može biti smrtonosan i za sebe. I to onda kad postane nezajažljiv. Halapljiv. Nezasitan. Rak koji živi u čovjeku morao bi znati da je njegov život ovisan o ljudskom životu. Što duže bude živio čovjek, to će duže živjeti i rak. Filozofija života je ista za sve. Svi volimo živjeti, pa i taj rak. Ali, kako će živjeti ako mu čovjek umre. Dakle, umrijet će i on. Zato se pametan rak ne prežderava u čovjeku. Živi skromno, jer shvaća da ne može više nego što može. I rak čeka ono što bi se imalo dogoditi. Ni njemu se, kao ni nama ništa ne događa. I tako svaki dan. Živimo strpljivim suživotom, sve do trenutka kad prestanemo čekati ono nešto.
Pametan rak kad se udeblja u čovjeku prelazi na dijetnu ishranu.
Kad umre čovjek umre i njegov rak ili bilo koja druga ljudska bolest. Dakle, bolestima nije u interesu da čovjek umre. Jer time prestaje i njihov život.
Zato nam valja živjeti sa svim svojim bolestima u ljubavi i slozi. Do njihove ili naše smrti.
U svakom slučaju – zajedničke.
Post je objavljen 06.08.2004. u 10:43 sati.